Capt. Jednostavna

Jedan mali članak u novinama neki dan poprilično mi je digao živac.
Doduše danas kad otvoriš novine bilo kako uvijek se nekako naživciraš kad vidiš određene face ili loše vijesti o izopačenim ljudima.
Članak je bio o tajnim kupcima i kako su po ljubaznosti najlošije ocijenjeni prodavači u supermarketima.
Jedno vrijeme sam se čak bavila mišlju da se upustim u to radi stjecanja dodatnih prihoda, ali nekako nikako da se odlučim na to, nešto mi nije baš dalo u to. Opet vidjela sam napis jedne cure na jednom forumu koja je prošla intervjue u jednoj firmi koja se s tim bavi, a kojoj ja neću naravno reći ni početno slovo naziva jer takvo nešto ne zaslužuje biti na mom blogu, i koja je to ocijenila nadasve žandarskim i da joj je drago da nije prošla dalje.
U principu to je i mene kopkalo po malo. Koja je metoda rada i na koji način se tu dolazi do prihoda?
Ne mislim tu na samu tehniku isplate nego misija same tvrtke.
U biti sve se svodi na to da si ti tajni kontrolor kako drugi rade i ti to ocjenjuješ i onda prijavljuješ nekome.
Koje su posljedice toga za onoga kojem si dao negativnu ocjenu?
Uzevši u obzir hrvatske okolnosti u kojima se radnik smatra samo i jedinom troškom za firmu, a nikako ulaganjem.
Zašto ovo sve pišem?
Zato jer sam pune dvije godine radila u trgovini, veći dio tog vremena doslovce u trgovini prodajući razne proizvode, vlasnik trgovine je bio naravno stranac, i znam koliko je teško danas biti prodavač u nekom velikom dućanu.
Opet, da li ljudi vole kontrolu? Tko od nas voli da nas netko kontrolira?
Pa još i tajno, a da mi to ne znamo.
Pa nas na neki način nekome "prijavljuje".
Što se dešava kada uđe taj slavni tajni kupac u neki hipermarket?
Većina ljudi koji radi u tim trgovinama su u našim okolnostima dobrano izrabljivana. Govorim to iz vlastitog iskustva, i uvjerena sam da je situacija danas još gora prvo zbog kao neradne nedjelje, drugo zbog kao recesije.
Tajni kupac izkontrolira trgovce u dućanu, daje nekima i negativnu ocjenu, izvjesti svoje nadređene o tome, ovaj pak o tome priča sa vlasnikom ili direktorima dućana, ovi pak nađu i opet izliku da nekome daju otkaz, da mu ne produže tromjesečni ugovor, u glavnom samo da se riješe nekog, a taj neki mali čovjek ostane bez posla na cesti.
Sad normalno bi bilo da se pitamo zašto taj prodavač nije ljubazan kad radi i zašto se ne trudi zadržati svoje radno mjesto.
Sjećam se kad sam tek došla raditi u trgovinu, i pričala sam sa strancem direktorom dućana, i on mi je neprestano ponavljao jednu te istu stvar: "Moraš se uvijek pitati što ti moraš i možeš dati trgovini, a ne što ona može dati tebi, važna je trgovina, a ne zaposlenik"
Danas bih mu se grohotom nasmijala i tako ga sočno poslala tamo od kud je došao i to još na njegovom materinjem jeziku.
Današnji prodavač u velikom dućanu prvo nije plaćen dovoljno, drugo radi i petkom i svetkom a da nije za to plačen, nema normalnog radnog vremena da si može normalno posložiti život, treće radi pod ugovorom koji ti ne osigurava stalno zaposlenje, četvrto uz to što prodaje, ne radi samo u vanjskom dijelu dućana otvorenom za kupce, već i u unutarnjem u skladištu, od kud mora izvlačiti robu i stavljati na police, što je fizički posao i nije ni malo lak, trčati iz skladišta u dućan i natrag, i uz sve to još biti svjež, raspoložen, nasmijan i ljubazan za kupca.
Sad, tko su naši kupci?
To je ista ona hrvatska stoka koja kaže da je to naprosto prestrašno što trgovine nedjeljom ne rade.
Isti oni kojima pod komunizmom to nije smetalo, čija guzica nije dovoljna fina za jesti danas kruh od jučer, koji u Hrvtaskoj kad je blagajnica spora dižu odmah glas, a u Austriji, Italiji, Francuskoj kad tako dugo čekaju u redu onda su manji od makova zrna.
Sjećam se jedne žene koja je došla 2 minute do zatvaranje dućana navečer i htjela ogledni primjerak neke lampe na totalno drugom kraju velikog dućana. Po standardnoj proceduri objasnili smo joj da je to izložak, da za tjedan dana stiže nova pošiljka i da ćemo ju isti tren nazvati i staviti odmah sa strane jedan primjerak samo za nju, što inače nije uobičajena praksa. Ta "fina" hrvatska gospođa toliko se izderavala na nas što ona ne može dobiti taj izložak i pola sata nakon zatvaranja dućana da je na kraju došao i sam direktor i isto joj objasnio stvar i na kraju joj dao izložak, a nas zaposlenike još i izgrdio zašto to nismo znali riješiti sami na neki drugi način.
Mislim što reći, izložak se nikako ne smije dirati, druge lampe nikako nije htjela, nego baš tu, da smo dali izložak lako nam se desilo da taj izložak platimo mi zaposlenici, i još kraj radnog vremena, padaš s nogu od umora, želiš što prije završiti posao i otiči doma odmoriti se.
I sad nek mi netko kaže mistery shopping u Hrvatskoj.
Ne hvala, ne želim se bogatiti na tuđoj nesreći.