|
Vrijeme ispitnih rokova u mom dosadašnjem studenskom životu najčešće je bilo i vrijeme „kriza identiteta“ (uvjetno rečeno).
No „tema“ ovog ispitnog roka je tupost. Užasna tupost. Ono što je najgore, to je namjerno postignuta tupost.
Početkom ove godine (a malo kasnije i ljetnog semestra) ozbiljno sam odlučila da ću poraditi na sebi, tj. uhvatiti se u koštac sa svojim „problemima“ (koji stvarno nisu nikakvi posebni problemi, samo ja, eto, previše dramim).
Sukladno tome, odlučila sam posjetiti studensko savjetovalište koje postoji na mom fakultetu te vidjeti mogu li me oni tamo malo „pogurnuti u pravom smjeru“. Istina, trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrosti, ali nakon nekih mjesec dana konačno sam krenula na „seanse“ sa svojom psihologinjom.
Nisam imala pojma u što se upuštam.
Iskreno, žena me veoma iznenadila. Svjesna sam da ljudi koji tamo rade zapravo volontiraju i da nisu plaćeni za to, no razina nezainteresiranosti koju je ona pokazala me stvarno zapanjila.
Stvarno ne znam puno o psihologiji, nikad ju nisam slušala niti imala kao predmet u srednjoj školi, no prilično sam sigurna da je bitno da psiholog sluša svog pacijenta. Dobro, shvaćam da psiholog sigurno zna više toga o meni nego ja sama te da mu ja nisam jedini pacijent, ali zar nemaju neke „blokiće“ ili nešto takvo u što zapisuju stvari koje ja njima pričam, a na koje se žele osvrtati tijekom terapije.
Naime, smatram prilično neprofesionalim (zapravo i uvredljivim) što se neke činjenice koje sam iznjela naprosto krivo zapamte te se tako krivo zapamćenje stavljaju meni u usta.
Da budemo jasni, nije riječ o nekim stvarima koje sam ja mogla izreći jedan put na jedan, a drugi put na drugi način, nego o stvarno važnim stvarima u kojima ja nikad (ali stvarno nikad) ne bih mogla pogriješiti (na primjer, s koje studijske grupe je moja najbolja prijateljica, koju sam podosta spominjala). Evo, baš na osnovi navedenog primjera psihologinja je donjela sasvim krivi zaključak da se ja družim s ljudima s jedne, a izbjegavam ljude s druge studijske grupe. Najgore mi je bilo to što se zatim mene uvjeravalo da sam upravo ja rekla tu krivo zapamćenu stvar. Kao što rekoh, postoje neke stvari koje stvarno ne mogu zaboraviti, a u vezi kojih stvarno nemam nikakvih razloga za laganje.
Nadalje, ako gore navedeni primjer nije bio dovoljno loš (a smatram da je), neprofesionalim smatram i odnos psihologinje prema mom vremenu. Naime, razumijem da se može desiti da se ponekad zakasni, no ako se to deševa stalno (a ponekad mi se čak javljalo da se ne će doći nakon što sam već dvadesetak minuta čekala ispred vrata), mislim da je to opravdan razlog za razdraženost (ako ne i ljutnju).
Ponovno, razumijem da je taj posao samo volontiranje, no smatram da čovjek treba biti ustrajan u nečemu ako se već toga prihvatio. Svjesna sam toga da sam ja studentica te da se smatra da imam više slobodnog vremena od zaposlene osobe, no ja sam veoma osjetljiva na promjene u rasporedu. Naime, kada ja sebi isplaniram dan, očekujam da će tako i proteći, što znači da, ako je dogovor da „seansa“ počne u 11:00, ona stvarno počne u 11:00, a ne u 11:30, jer ja možda imam dogovor za ručak u 12:05, a zbog njenog kašnjenja je i ta druga osoba prisiljena mijenjati svoj raspored.
Sveukupan dojam ovog iskustva nije nimalo pozitivan, za što je velikim dijelom zaslužna upravo sama psihologinja. Naime, nemam dojam da sam imalo napredovala, no zato sam se iz tjedna u tjedan živcirala oko stvari oko kojih se, da nije bilo ove avanture, nikada ne bi ni živcirala.
Možda jednog dana ponovno odlučim psiholozima i psihologiji dati šansu, ali za sad sam s njima gotova.
P.S.
Tek sam nakon čitanja posta shvatila da nisam obrazložila drugi po redu navedeni paragraf. No dobro, nema veze, sve mi se čini da će sada biti nešto više postova nego obično, tako da, stignem .
 Oznake: psiholog, psihologinja
|
