|
Već stvarno dugo ništa nisam pisala. Ne mislim samo na pisanje na blogu, nego općenito, u životu. No, pišući dnevnik neki dan (još uvijek ga vodim jer mi je on jedini doticaj sa samim pisanjem, koliko god ono krnje bilo) uvidjela sam da mi je nekako lakše (ponekad).
Po prirodi sam pesimist pa svoj život nikad nisam mogla nazvati sretnim, ali mislim da ga nikad ne ni nazivala ni nesretnim. Danas je „nesretno“ jedina riječ kojom ga mogu opisati. Znala sam da će mi ova „tretvrta“ godina teško pasti, ali nisam znala da će biti toliko teško. Imam dojam da sam veoma erodirala kao osoba. Ne znam gdje mi je nestala sva ambicija, sav žar koji sam imala u životu. Dane provodim jedući, spavajući i samosažalijevajući se.
Prije nekog sam vremena uvidjela da ne mogu više nastaviti životariti na taj način pa sam se odlučila početi intenzivnije družiti s kolegicama s japanologije. Napokon, pozivale su me na razna druženja, zašto ne bih došla? Nije da imam pametnijeg posla.
Stvarno sam si dala truda da se uklopim: počela sam s njima izlaziti iako realno nemam novaca za to, počela sam upoznavati glazbu koju one slušaju iako me ne zanima, sve da bih imala nekih zajedničkih interesa s njima. Istina je, zapravo, da me razgovori s njima ne zadovoljavaju. Teme o kojima najčešće pričaju mi se čine trivijalnima, ali nije stvar u temama samim (napokon, i sama pričam o trivijalnim stvarima poput Pokemona s takvim oduševljenjem da je to strašno za nekog mojih godina). Njihove teme me jednostavno ne zanimaju. Trudim ih se pratiti i sve, ali to nisu stvari o kojima ja želim pričati.
Možda me najviše od svega muči činjenica da sam izgubila sebe kako bih se družila s njima: znam da se one ne će prilagođavati meni, a ako bih počela forsirati neke meni zanimljive teme, ne bih se još dugo družili. Dakle, zašto se uopće družim s njima? Iskreno, ne znam. Nisu one loše, svaka je zanimljiva na svoj način, ali one jednostavno nisu društvo za mene.
Istina je da sam nevjerojatno usamljena i to me razdire. Mrzim ne imati razlog da izađem iz stana (a ove akademske godine nemam ih puno). Ako nemam razloga za izlazak, znam da ne ću izaći. Ako dane provodim sama u stanu, nisam u stanju ni za što, nego samo trunem još brže nego inače.
I tako, počinje peti mjesec, ispitni rokovi su na vidiku, a ove godine se ranije vraćam doma, već krajem šestog mjeseca. Nakon toga ću trunuti doma, ali barem ne ću biti u ovom odvratnom stanu.
Htjela sam pisati o još mnogočemu drugom, ali trenutno nemam snage za to. Iscrpi te kad pobrojavaš svoje neuspjehe. Mislim da je razlog zbog kojeg ovo objavljujem upravo to što nemam nikoga za razgovor o njima (a i dalje se skanjujem psihologa zbog prijašnjeg iskustva) pa se nadam nekom odgovoru. Čitavši ovaj tekst od početka do kraja, uviđam koliko mi je pisanje zakržljalo. Točno se vidi da sam nazadovala (a nisam ni bila nešto posebno dobra na početku). Možda bih se stvarno trebala više posvetiti pisanju, počevši od dobivenog zadatka do oživljavanja ovog bloga.
I mene je zahvatilo ludilo "Igre prijestolja".
P. S.
Primijetih da je ovaj posti, iz nekog razloga, završio na naslovnoj stranici Blog.hr-a. Također primijetih i da je tamo promijenjen refleks jata iz naslova. Kao jednog polupristojnog studenta zaboljela me pogreška, pogotovo zato što sama nisam sigurna u njeno postojanje. Naime, na Hrvatskom jezičnom portalu navedena je riječ napisana s dugim refleksom jata, te sam zato i ja napisala dugi jat. Živim li u laži?Oznake: tretvrta godina, jad i bijeda, demotivacija
|
