|
Posljednjih godina, ljeto je (za mene) vrijeme između ispitnih rokova koje provodim na mjestu koje nazivam „domom“. Taj „dom“ je mjesto određenih konstanti, poput redovitih obroka i interneta, ali i nekih negativnih stvari.
Naime, vjerojatno već predugo živim sama (veći dio godine) i moram priznati da me to na neki način razmazilo. Zaboravila sam kako je to živjeti s drugim ljudima. Ne mislim na čišćenje i sliče stvari, nego na komentare i kritike. Jedna od trenutno „gorućih“ tema je moja težina.
Osobno, nisam imala nekih prevelikih problema sa svojom težinom. Smatram da je danas veoma teško biti zadovoljan s onim što imamo jer vjerujemo da zaslužujemo nešto bolje (na svim poljima), ali to smatram normalnim. Da, svjesna sam da sam se zadnjih godina udebljala zbog stresa i činjenice da svoje emocionalne probleme rješavam hranom, ali smatram da je potpuno nepotrebno nabacivati komentare vezane rečenu temu na dnevnoj bazi.
Naime, nisam imala problema sa svojom težinom dok ljudi oko mene nisu počeli imati problema s njom. Shvaćam da su neke od tih primjedaba izgovorene nazovišaljivim tonom, ali to ih i dalje ne opravdava. Nakon što sam upozorila na to kako me takvi komentari ne zabavljaju, situacija se malo popravila, ali se zato proširila na druga polja.
Naime, kad god se vratim „doma“, teško mi se osjećati kao „potpuno“ ljudsko biće. Znam da sam financijski ovisna i da zapravo ne bih trebala imati neka prava prilikom donošenja nekih odluka, ali s obzirom na količinu negativnih komentara koje čujem u danu (vezanih uz moju nesposobnost prilikom obavljanja neke radnje ili općenitu nespretnost) stvarno se osjećam poput nekog ne-čovjeka: nekoga tko još nije sposoban živjeti u „stvarnom svijetu“. Ne kažem da su komentari neutemeljeni, samo sam umorna tolike količine negativnih kritika u tamo malom vremenskom periodu.
Često pomislim da sam možda samo preosjetljiva, ali onda pogledam obitelji svojih prijatelja i primjećujem tendenciju njihovih roditelja da ih podupiru u stvarima koje njima nešto znače. Imam samo pokojeg prijatelja kojemu roditelji eksplicitno govore da su njegovi snovi samo gluposti, da su za njega nedostižni i da se ne bi trebao zamarati takvim glupostima. Znam da je to realno, nije svatko poseban, ali ako se čovjeku godinama govori da nije sposoban za nešto, nakon nekog vremena će i sam povjerovati u to te stvarno postati nesposoban (a uz to i nemotiviran).
Kako vrijeme prolazi, dok sam zarobljena u tom razdoblju između djetinjstva i odrasle dobi (koje će trajati dok ne završim faks i/ili ne nađem posao), osjećam se sve manje sposobnom za „život“. Ako se već sad uzrujavam oko takvih komentara, što će biti sa mnom kasnije?
Očito, ne ću odrasti dok me život ne lupi u glavu (sad već i zvučim poput svojih roditelja – ovakve frazetine najviše mrzim, ali trenutno su mi ih uši pune).
Zapravo, nemam ništa pametno za reći. Ljeta više nisu vrijeme opuštanja, nego samo vrijeme koje provodim životareći između ljetnih i jesenskih ispitnih rokova.
P.S.
U zadnje vrijeme nisam sklona odgovorima na komentare zato što se često osjećam kao da nemam što pametno za napisati nakon nekog komentara koji ne mogu točno protumačiti tj. ako steknem dojam da je osoba koja ga je napisala starija do mene. Također, često se desi da pročitam nečiji post i nemam ama baš ništa relevantno za komentirati, a glupo mi je samo odgovoriti na dobiveni komentar.
Ništa, mogu se nadati da će uvesti neki „Pročitao sam!“ gumb na koji ćemo moći kliknuti da obznanimo da smo pročitali post (jer ništa mi ne djeluje gluplje od onih komentara za koje vidiš da su ostavljeni samo da bi se obznanilo da je post pročitan – to nije svrha komentara, bar ne za mene).Oznake: Komentari na život
|
