|
Lagala bih kad bih rekla da me feminizam „odnedavno“ zanima. Ne znam koja je definicija „nedavnog“, ali mislim da se moja zainteresiranost za feminizam počela pojavljivati još negdje u drugom semestru, kada smo ga spominjali u sklopu jednog teorijskog kolegija.
Uglavnom, nisam ni sama bila svjesna toga koliko zapravo o njemu pričam dok mi kolega nije rekao da mu je prva asocijacija na riječ „muf“ bila ova stranica.
Osobno, čituckanje gore navedene i nekih sličnih stranica ne smatram feminizmom, no imam dojam da me moji kolege (posebice muški) zbog toga smatraju feministicom (sad, i sama definicija feministice nije baš tako jednostavna). Uglavnom, u ovom se postu ne želim baviti definicijama feminizma i feministica, nego činjenicom da je (koliko god mala) izloženost tim stranicama utjecala na način na koji vidim neke stvari kojih ranije nisam bila svjesna.
Započela bih s prepričavanjem jedne anegdote koja mi se dogodila neki dan. Bijaše to veoma normalan dan na faksu te veoma normalan odlazak na večeru u studensku menzu nakon faksa. Pridružila mi se kolegica koju ne vidjeh već neko vrijeme (nismo se baš viđale za vrijeme ispitnih rokova) te me počela bombardirati s pitanjima vezanim uz jednog kolegu s naše godine (dakle, klasika).
Sve u svemu, to su bila vrlo tipična „ženska“ pitanja koja su završila s onim očito neizbježnim: „Zašto vas dvoje niste u vezi?“. Eh, nakon ovoga sam počela uviđati koliko se moj pogled na stvari promijenio.
Naime, rečena kolegica me pokušavala uvjeriti da bih trebala biti u vezi sa spomenutim kolegom iako sam joj veoma razumno objasnila da se s njim samo družim te da nema „onog nečeg“ zbog čega bi htjela produbiti naš odnos. Mislim da je moj argument više nego dostatan da opravda moje (i samo moje) postupke u vezi navedene situacije.
I sve bi bilo u redu da kolegica nije počela inzistirati na tome da MORAM biti u vezi s tim kolegom jer to ljudi s naše godine od nas OČEKUJU. Nastojala sam joj objasniti da ja ne želim biti ni sa kim u vezi zato što to netko možda od mene očekuje jer ja u toj vezi ne bih bila sretna.
Bilo bi u redu da je tu stala, ali ne, morala je ona „nabaciti“ još jednu tvrdnju: da ja NE MOGU biti sretna osim ako nisam u vezi (nije čak ni specificirala radi li se o tom kolegi ili o vezi općenito). Sad, vidite li na što ciljam? Sama činjenica da bih „trebala“ biti sretna samo ako sam u (heteroseksualnoj) vezi veoma mi se smučila.
Shvaćam da kolegica dolazi iz manje sredine u kojoj je doslovce svaka aktivnost na ovaj ili onaj način vezana uz crkvu (bilo da je riječ o zboru ili sportskom natjecanju) te da nju možda usrećuje činjenica da dragog može dočekati njen domaći ručak kad dođe s posla, no ne mislim da je to razlog zbog kojeg bi moja definicija sreće trebala biti ista kao i njezina.
Svjesna sam da ona nije mislila ništa loše, ali ne mogu reći da me ne žalosti činjenica da je ona toliko uronjena u taj patrijahalni sustav da uopće ne želi ni pogledati van njega (što je još čudnije ako se uzme u obzir da naš faks slovi kao jedan od najliberalnijih).
Možda je najgora stvar što kolegica nije jednina osoba koju znam koja je „zatočena“ u tom sustavu. Na moji veliku žalost, primjećujem da je još nekoliko mojih prijateljica upravo u toliko „intenzivnim“ vezama (što će reći, toliko su intenzivno vezane za svoje „muške polovice“) da me boli gledati kada moraju „tražiti dopuštenje“ da odu sa prijateljicama na kavu, a ne daj Bože da pozdrave nekog (muškog) poznanika na cesti – pod uvjetom da im već nije u potpunosti zabranjen kontakt s njim. Znam da ovo „na papiru“ zvuči veoma ružno (no s druge strane, i ja sam, a tako i moje prijateljice, iz manje sredine), ali zabrinjavajuća je istinitost navedenih obrazaca ponašanja.
Kao što rekoh na početku, ne smatram se feministicom, no također ne smatram da bih trebala pratiti određene obrasce ponašanja koji se toliko protive mojoj percepciji veza i međuljudskih odnosa. Možda stvari vidim gore nego što to one ustvari jesu, možda ljudi stvarno vole biti u takvim odnosima (to im dokazuje da je njihovim boljim polovicama „stalo“ do njih?), ali ja sebe sad ne mogu zamisliti u takvom odnosu. Prije nekoliko godina možda bih i mogla, ali samo zato što nisam mislila da postoji išta „bolje“ (i tad je začuđujuće velik broj mojih prijatelja/poznanika bio u veoma sličnim vezama), ali mislim da i onda nakon nekog vremena ne bih bila sretna. Već sada znam da barem jedna od mojih prijateljica nije zadovoljna njenim stanjem veze, ali ne može učiniti ništa da to promijeni (zbog ljubavi?).
Ukratko (da ovaj post pokušam nekako „zamotati“), bilo zbog mog interesa za (jedan oblik) feminizma ili ne, drago mi je što sam uvidjela činjenice koje neki možda uzimaju zdravo za gotovo i što si ne ću dopustiti da me se „zatoči“ u neki sličan odnos u bližoj (a vjerojatno i daljoj) budućnosti.
 Oznake: veze, feminizam
|
