|
Ah, evo mene napokon ! Sigurno nisam nikome nedostajala ... Cjeli prosli tjedan sam bila u strci, zurbi i jednostavno nisam stigla ni komp upalit .... Ma nije se nista zanimljivo dogodilo (a kada se dogodi ). Samo mi je Skrbin skoro izbio zub , Kiki nabijo grude snijega u glavu i za cjeli iduci tjedan imamo skoro svaki dan jedan test  . Eto, ne znam sta da kazem .... Dosadujem se cjeli dan.... Zbog te silne dosade cak sam isla pospremati dio sobe kojemu se nisam priblizila od velikog prijeuskrsnog pospremanja. I nikako da dodem na red za 7. dio Harry Pottera . Ana ga je vec procitala i sigurno ce mi sad solit pamet .... To uostalim stalno i radi . Sada mi se ne da vise pisati . A ni ne stignem jer sam do grla u poslu . Samo cu stavit neka Tomova i Billova razmisljanja i neke slikice . Ajde bok i do citanja   !
BILL: Meni nikad nije bio neki veliki problem ostati sam kući, naprotiv .U vrtiću su bile neke kućice i mjesta gdje su se parovi mazili, gdje se i sa prijateljima moglo otići. Tako nešto ni tada nisam volio. Radije bi ostajao kući po cijeli dan. Škola me je užasno nervirala. Ali bez svega toga nisi mogao nešto posebno učiniti sa svojim životom, zato sam i tamo išao. Tako sam sretan što imam svoju mamu. Ona je veoma važna za mene. Ona je Tomu i meni uvijek pružala potporu. Čak i kod muzike. Prije je čak vozala cijelu grupu tamo-amo. To je bilo cool, ali i u kući su postojala pravila i granice. Ali to uopće nije bilo loše. Pravo gadno je postalo kad su se naši roditelji rastali. Tad smo imali 6 godina. Jednostavno je čudan osjećaj znati da tata više neće živjeti sa nama. Tada je to bilo užasno. U međuvremenu, nemam problema s time, jer to sad mnogo bolje razumijem. Gore je kad roditelji ostaju zajedno zbog djece. Sa našom mamom je uvijek sve bilo super. Samo jednom je bila pravo ljuta i razočarana u nas. To je bilo na roditeljskom sastanku u našoj školi. Tu su se svi roditelj na Toma i mene žalili. Oni su čak htjeli prebaciti svoju djecu u druga odjeljenja. To naravno, mama nije smatrala lijepim. Ali roditelji i djeca u tom selu su bili pravi snobovi. Oni, jednostavno nisu znali izaći na kraj sa nama. Jer smo mi uvijek smjeli duže ostajati vani nego ostali. To je bilo cool. Ali ja to nikad nisam iskoristio, nisam dolazio kući pijan kao letva i povraćao mami pred noge. Kao je uvijek bio na našoj strani: djed i baka. I dan danas su oni naši najveći fanovi. Snimaju na kazete što god da se pusta o nama na TV-u, i kupuju sva Brava. Njima sam uvijek mogao vjerovati. U školi je to bila potpuna suprotnost tamo smo Tom i ja imali samo jednog pravog prijatelja, Andreasa. Sa onim ostalim se nikad nisam htio družiti u slobodno vrijeme. To su bili samo pametnjakovići i snobovi. Također su me oni nazivali pederom i luđakom. Ali to je meni bilo svejedno danas preko toga samo pređem. Ja sam uvijek imao samo jedan hobi-muziku. I danas je to tako. Kad god sam imao slobodnog vremena, izležavao sam se na fotelji i gledao TV. Ili organizirao partyje. Jednom sam pokušao jahati, i to iako sam imao fobiju od konja. Na sreću, nikad mi se nije ništa ozbiljno dogodila. Zapravo nikad nisam imao neke ozbiljnije povrede. Samo sam jednom morao u bolnicu na sedam dana. Ništa ozbiljno : uboo me je komarac u uho, a ja sam alergičan na njih. Bilo je super to što me je Tom svaki dan posjećivao. On je zapravo fin na neki svoj način. Jedino što kod njega ne volim je njegovo izigravanje Macho-tipa. Okay ,i njegov stil oblačenja. Ali najvažnije je da se njemu sviđa. Mi smo uvijek radili ono što smo htjeli. Čudno kad pomislim kako se nas život odjednom potpuno promijenio. Ali je pravo zabavno. Iako je tu sada mnogo više stresa, nego što sam to zamislio. Svi misle :kao zvijezda dobivaš sve servirano na srebrenom pladnju, ali uopće nije tako. Mi teško radimo za uspjeh, ali vrijedi. Ne želim nikad raditi nešto drugo osim muzike. Mnogi nas pitaju da li nas je uspjeh promijenio kao osobe. Ja mislim da nije. To bi nam naša obitelj već odavno dala do znanja. Ja ostajem ja. Ambiciozan i lijen, veseo i malo egoističan. Bez obzira što ostali o meni govore. I najvažnije u mom životu ostaju: moja mama, moj brat Tom i naša grupa- Tokio Hotel.
TOM: Za mene je prijateljstvo apsolutno važno. Ono mi daje snagu. U predškolskoj sam imao svog najboljeg prijatelja. Zajedno smo uvijek tražili probleme sa učenicima iz četvrtog razreda. Nama je to bilo cool. Iako smo bili manji i mlađi nego oni drugi dječaci, uvijek smo ih mi pretukli. Nažalost, moj se najbolji prijatelj preselio u neki drugi grad, to je bilo tužno. Od tada se nikada više nismo viđali. Jer je on bio moj najbolji prijatelj. Zato sto su naši roditelji radili, Bill i ja smo uvijek bili sami kući, i ponekad kod bake. Ali kad ona nije poslijepodne više imala vremena za nas, poslali su nas u Hort (vrtić). To sam mjesto mrzio kao kugu. Kao prvo, nismo mogli naći istu valnu dužinu sa ostalom djecom; drugo, hrana je bila užasna. Uvijek smo jeli «Mrtvu nanu» (tako su oni zvali sitno sjeckano mesu sa nekim užasnim umakom); i treće, dolje smo morali raditi zadaću. Tek kad smo bili gotovi, smjeli smo se igrati. Ali se tu uvijek puno toga dešavalo što se tiče djevojčica. Kad se s njima igra Volkerball(nesto slično Izmedju dvije vatre), onda su se ponekad zaljubljivale u tebe. Tako je i počinjalo sa prvim ljubavnim pismima. U njima je uvijek pisalo »Hocemo li se naci kod cijevi?Da,ne ili mozda? To je bila jedna velika cijev na igralištu kroz koju se mozes provlačiti, unutra su uvijek sjedili parovi i žvalili se. Pošto su Billa i mene u Hortu toliko mrzili, morali smo otići. To je bilo super. Ali onda je došla predškolska, koja je bila tako usrana. Često sam morao da pravim neku vrstu slagalice kao kaznu. Naravno je nikad nisam uspio dovršiti. Kad je tad trebala doći škola, na početku sam bio pravo sretan. Dobro se sjećam svog školskog fišeka(Schultute ,u Njemačkoj je običaj da se za prvi dan škole, znači prvašići, dobije jedan ogroman šareni fišek koji je bio pun slatkiša), koji nije bio samo pun slatkiša nego i moj je prvo nalivpero(u Njemačkoj se isključivo piše nalivperom u školi),u pernicama su olovke i ostali pribor. Tome sam se veoma obradovao, i osjećao sam se tako odraslo .Da sam prije znao da će biti i škola sranje kao predškolska, ne bi tu otišao ni na početku. Jer sam odmah drugog dana smatrao da je to sve sranje. Tijekom sata nismo smjeli međusobno razgovarati. Naravno, mi im nismo dopustili da nam išta zabrane. Naša je učiteljica bila apsolutno užasna. Odmah je na Billa i mene bacila pik. Naravno, više nismo htjeli tamo da idemo, ali mama nas je tjerala na to. Ali ja ipak nisam dopustio da mi itko naređuje .Niti mama. Osim ove stvari sa školom, naša mama nikad nije bila previše stroga prema nama. Ja sam uvijek imao dobar odnos sa njom. Ona je Billu i meni pomagala u svakom problemu. Uvijek smo smjeli sve sami odlučiti tako da sad točno znam što želim, a što ne. Ono što zasigurno uvijek hoću su: bakini špageti. Ona ih naprosto najbolje pravi sa nekim super sosom. Čak sam pokušao da ih napravim kao što to ona radi, ali mi nije išlo od ruke. Mora da tajna leži u njenom specijalnom loncu. Zbog toga smo uvijek odmah poslije škole otišli do bake na ručak. Ona je u Magdeburgu živjela odmah do naše škole. Moj djed je bio moj idol. Kako bi se njemu svidio, čak sam trenirao karate. Kasnije sam mu se ispovjedio da mi se taj sport ne dopada. Prvo sam pomislio da će se razočarati, ali njemu je to bilo sasvim OK.. Nakon četvrtog razreda preselili smo se na selo (Loitsche, malo selo blizu Magdeburga-populacija:850 stanovnika) .U školi su nas ostali dječaci htjeli otjerati, zato što smo to bili mi koji su dobivali najviše ljubavnih pisama. Ali nisu uspjeli u tome, još dan danas dobivamo ljubavna pisma...
|
