Jazzie

Prošla dva tjedna sam radila i po više od 12 sati dnevno, a kad nisam radila sam se vozila na posao ili s posla, ili tuširala, ili prala zube, ili spavala. U petak se radilo skraćeno – samo do 17h pa sam odlučila iskoristiti slobodnu večer za druženje s dragim, koje ne uključuje spavanje na njegovom ramenu. Uspjela sam usput, zbog izmorenosti valjda, zaraditi i neku prehladicu pa smo se odlučili za easy going posjet kinu.

S očajno lošeg popisa filmova izabrao je on jednu od onih glupavih komedijica koje me opuštaju, u kinu jednog šopingoholičarskog multipleksa. Nakon parkiranja u garage ušokirao me prizor u liftu. Ako zanemarimo činjenicu da je mlada obitelj koja je uključivala mamu, tatu, jedno već hodajuće dijete i jednu mikrobebicu, odlučila u petak u 20h voziti se liftom jednog hrvatskog shopping centra iz garaže u smjeru dućana (tag: kako provesti kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom), činjenica da je žena dojila nije mi se uopće svidjela.

Ok – ja sam primitivna, ja ne shvaćam da je to hranjenje djeteta jednako kao i kad dijete jede hot dog, da to nije ništa perverzno niti odvratno, nego potpuno prirodno, i da se kao svaka prava emancipirana žena moram zalagati za dojenje na javim mjestima – ali k vragu – to što je žena u liftu shopping cetra izvukla svoju nabubrenu sisu iz majice i prislonila dijete na nju meni se čini potpuno neprikladno. Mislim da je mogla još par minuta odsjediti u autu koji su baš sparkirali u garažu i podojiti dijete.

Ne mislim da je dojenje nešto sramotno, ružno ili prosto, ali mi se čini kao jedan potpuno osobni čin koji uključuje i jedan (više-manje) intimni dio tijela. Shvaćam da mala djeca mogu biti nenadano gladna i da ih treba nahraniti, ali nekako mislim da se to moglo napraviti i u ženskom wc-u ili nekom sličnom mjestu, a ne u liftu! Možda je to jedna od onih stvari koju žena ne shvati dok sama ne prođe.

Ali dobro, pravit ću se otvorena, moderna, obrazovana i lagati da mislim da je to divno.

Danas mi je trebalo 50 minuta do posla. Sva sreća na toplom i suhom. Sve više vjerujem u one teorije o ne-kupovini vlastitog stana, već iznajmljivanju u blizini posla, što u konačnici štedi vrijeme i novac. Tih 50 minuta je bilo više nego dovoljno za razraditi plan o smanjenju prometnih gužvi na području Zagreba, posebice za vrijeme jutarnje i popodnevne špice.

Od 7-9h i 16-18h treba kamionima i svim neosobnim vozilima zabraniti promet na širem području grada Zagreba, uključujući i obilaznicu. Nek obavljaju svoje poslove u rano jutro ili navečer. Obzirom da ono pravilo o vožnji u desnom kolničkom traku ne poštuju, ovako bi ih fino sasjekli u korijenu. Nadalje, u spomenutom periodu treba ograničiti minimalnu brzinu na zagrebačkoj obilaznici u lijevom prometnom traku na 150 km/h. Svi sporiji od spomenute brzine moraju se voziti desnim trakom. U špici treba zabraniti izlazak na ceste autima parnih registracija i svima s krapinskim regama. Zabraniti treba i sve automobile s datumom proizvodnje prije 2000. godine (jer im smrdi iz auspuha). Treba zabraniti vožnju plavušama i svim osobama starijim od 50, kao i vozačima autiju njemačkih proizvođača. Najstrože treba zabraniti vožnju svima koji imaju oko retrovizroa wunderbaum i/ili krunicu i/ili na zadnjem staklu sliku AG-a (a nije Matoš).

Svako kršenje navednih zakona najstrože bi se kažnjavalo trajnim oduzimanje vozila, dok bi kredit i dalje trebali plaćati. Ako je osoba slučajno auto kupila za gotovinu, a ne na kredit (ako takvi ekstremi uopće postoje), trajno bi im se oduzela i vozačka dozvola.

I onda bi meni trebalo svaki dan 15 minuta do posla!

Nakon kupljenog odijela, skijaških tajica i majice za turbo zimogrozne te posebnih ski-čarapa, najjeftinijih Atomicovih pancerica, par sezona starog modela Elanovih skija, jeftinih štapova, simpatičnih skijaških rukavica i kape za koju sam uvjerena da košta tri puta više (samo je neki pokvarenjak zamijenio cijene), vrijeme je bilo da frajerica odradi svoje prve snježne korake. Kako smo večer prije slagali novokupljeni kupaonski namještaj do 2h, uredno smo ujutro zaspali te smo na Staru godinu tek nešto iza 11h kupovali ski-kartu podno mariborskog Pohorja.

Jedva hodajući u tvrdim pancericama sa skijama na ramenu, bauljala sam po stepenicama do žičare. Noge su mi već lagano klecale, ali lažni bahati osmjeh mi nije silazio s lica. Došavši do vrha, gledala sam svu tu raju kako izvode vratolomije na skijama i boardu. Koji će meni qrac sve to u životu, ako sam 20 i kusur godina živjela sretno bez skija na nogama? Njemu sam objašnjavala kako veliku žrtvu činim da bi on bio sretan i da mora to znati cijeniti, iako je istina da me znatiželja, a ne altruizam, vukla na skijalište.

Stala sam na skije i poput divokoze pokušavala uskladiti papke. Svaka noga klizila je na svoju stranu i jedna poštena špaga nije mi ginula. On mi je objasnio da radimo plug i da je to način zaustavljanja te kako moram postaviti noge. Nakon objašnjenja zaključila sam da je to pis-of-kejk te da možemo na stazu. Već pri silasku na baby stazu raspala sam se ko kruška što je rezultiralo mojim histeričnim bacanjem štapova ala Goran Ivanišević (reketi-štapovi, isti klinac). Ipak, nakon toga je krenulo. Spustila sam se lagano po stazi bez ikakvih problema. Uspon je bio nešto teži jer sam morala kontrolirati skije dok me sidro vuklo prema gore. Drugi spust je bio još bolji. Ipak, na drugom usponu sam se već toliko opustila da su mi noge pobjegle svaka na svoju stranu te sam se poput Severine raskrečila ispod vučnice, što je za posljedicu imalo da me neko dijete od brat-bratu 5 godina skoro pogazilo.

Ipak, nisam se dala. Izašla sam nekom prečicom na stazu i odskijala dolje. Ali tu mi je već to sve postalo dosadno pa sam zaključila da je bilo dosta baby staze te sam se uputila na plavu stazu koja se nalazila u produžetku. Ne znam što je točno Njemu prolazilo kroz glavu da me pustio da napravim takvu glupost nakon sat i nešto sitno skijanja. Odradila sam spust lagano i kontrolirano do pred kraj... Prije ulaska na samu sjedežnicu nalazila se velika nizbrdica gdje sam dobila ogromnu brzinu, zakočiti nisam mogla jer su me već noge bolile te sam popriličnom brzinom jurila prema ogradi. Razmišljala sam na koju stranu se baciti da ne polomim noge, vrištala sam da mu jebem mater i skijanju, sekunde su trajale ko sati. Ali nekako me On ipak uspio zaustaviti. Preživjela sam.

Poslije toga je sve trebalo teći po planu. Ali... Veselo sam se vozila na dvosjedežnici, zvjerajući oko sebe, sve dok nisam vidjela brdašce na kojemu bi ko fol trebala skočiti s te klupice. On mi je objasnio postupak koji je teoretski bio dobro zamišljen, ali s moje strane potpuno neizvediv. Kada smo došli na brdašce, skije su dotaknule snijeg, on je rekao da se ustanem i samo odskijam, ali ja se nisam dala. Nizbrdica koja je slijedila je bila stravična, a moja guza je bila kao prilijepljena za klupicu. Skije su mi se već lagano dizale od snijega, On i radnik na žičari su vikali „Skoči!“, ali ja sam bila spremna odvoziti još jedan krug u toj žičari i uživati u pogledu. U taj tren me on povukao za jaknu te skinuo dolje. Poput Primoža Peterke sam se dočekala na skije te odskijala. (u stvari me on cijelo vrijeme držao za jaknu dok su mi koljena lagano popuštala, a tijelo se izvijalo pod utjecajem gravitacije te je zaslužan za to da se nisam najela barem kile snijega, ali radi očuvanja mog frajerastog ugleda ovaj dio ćemo preskočiti, kao i detalj da je jedan Slovenac čitavu tu moju egzibiciju snimio kamerom)

I ostala sam na baby stazi do kraja dana.

Lijepo iskustvo. Mogu reći da sam probala. Kvaka22 je što imam čitavu opremu koju mi je većim dijelom kupio On pa moram nastaviti... Što sve žene čine iz ljubavi!