Jazzie

Ima milijun tema o kojima bi čovjek mogao pisati na blogu. Ja sam ih dio već iscrpila. Neke bih mogla i ponoviti, ali ovaj put s upravo suprotnim zaključcima jer iako sam tvrda u svojim stavovima, s vremena na vrijeme neki se promijeni. Često kada mi padne neka ideja za post, razmišljam jesam li već o tome pisala ili sam samo htjela.

Ima područje o kojemu NIKADA nisam pisala, a to je moja struka. Imam i ja nekakavu diplomu, nekakvo znanje pa čak i nekakvo iskustvo u tom svom području. Ipak, još davno sam odlučila da o tome neću pisati jer to nije bila niti poanta ovog mog bloga. Ideja je bila imati svoj dnevnik u kojemu ću raditi ono o čemu zapravo nemam pojma – pisati nekakve polubiografske, djelomične novinarske postove u kojima ću izražavati svoje stavove o stvarima u koje se zapravo ne kužim. Nisam se nikada htjela praviti pametna i pisati o onome što stvarno znam, nego jednostavno prenijeti svoja laička razmišljanja o raznima temama.

Danas, kada radim više nego ikada, obasuta sam informacijama o svom području rada. Upoznata sam s mnoštvom činjenica, koje bi čak i široj javnosti bile zanimljive. Kljukaju me tajnim podacima o mojoj grani „industrije“, koje bi dovukle ogromne posjete na ovaj blog, a meni donijele otkaz i vjerojatno tužbu. Naime, potpisala sam ugovor o tajnosti podataka i razgovor o detaljima moga posla mi nije dozvoljen izvan određenog kruga ljudi. I iako sada zvučim ko dabl-o-sevn agent, a zapravo sam gotovo na dnu hijerarhije u firmi, naravno da postoje više pozicionirani ljudi koji su bolje upoznati sa situacijom, ali već i količina informacija kojom ja baratam je pozamašna.

Ne dolazim u napast otkrivati poslovne tajne, ali progovaram o ovome iz razloga što mi ponekad dođe da nekome u komentaru posta napišem „debilu jedan, nemaš pojma“. Postoje blogovi koji se bave mojim područjem rada. Postoje i oni koji ponekad napišu nešto o tome, kao i ja o bilo kojoj drugoj temi. Ovi drugi su ok. Ovi prvi su najčešće najobičnije neznalice, koji insinuiraju potpuno krive stvari i donose pogrešne zaključke. Ne poznaju struku niti najmanje, a osjećaju se kompetentni svakodnevno pisati o tome. I još na kraju, žive na lovorikama.

Uglavnom, nikoga ne imenujem, nikoga ne želim vrijeđati, samo želim reći da je obično ljudsko razmišljanje uvijek dobrodošlo, ali stvarati od sebe eksperta za neko područje, o kojemu realno znaš koliko i ja o broju molekula RNA u kasnoj anafazi mitoze, je poprilično bahato. E pa samoprozvani gurui, nemate pojma!

Dok smo još bili u fazi zavođenja, stvar koja me jebeno živcirala kod njega je bila pjevanje. Naime, on voli muziku - slušati i pjevati. I dok protiv njegovog urbanog izbora glazbe nemam nikakvih prigovora, njegovo pjevanje je izazivalo da mi svaka dlaka na tijelu skoči u zrak. Ali ne pozitivno, nego toliko negativno da sam na autocesti, na cijelih 200km/h skoro iskočila iz auta kada je on počeo pjevati. Dugo sam skupljala hrabrosti da mu napokon to saspem u lice, ali jednom prilikom jednostavno nisam mogla više izdržati.

U trenutku kada je on počeo pjevušiti neku pjesmicu, ja sam ga smireno upitala: "Jesi li kad vidio mene da crtam?". Odgovorio je naravno da nije. "E pa vidiš, to je zato što ja ne znam crtati. Jebeno ne znam crtati. Od svih stvari na svijetu, ono što mi najlošije ide je crtanje. Ali ja sam toga svjesna - i ne crtam! Ne teroriziram svijet svojim nadrealističkim izbljuvcima. Kužiš?" Bljedo me gledao, čudeći se tom trenutku iskrenosti, a ja sam počela vrištati: "Prestani pjevati!!!! Fucking, ne znaš pjevati. Divan si, ali nemoj, molim te, samo pjevati. Sve drugo možeš."

I tako je on prestao pjevati. A ja i dalje ne crtam... Ali ovo uopće nije poanta ovog posta. Naime, sve mi je ovo palo na pamet prije par minuta dok sam pokušavala ispuniti poreznu prijavu. Jer mislim da od crtanja lošije shvaćam samo ekonomiju, u smislu poreza, prireza, raznoraznih stopa, odbitaka i sličnih pizdarija. Sve mi je to potpuno nejasna kemija. Razmišljam da odem jedan semestar na Ekonomski fakultet, samo odslušati računovodstvo i napokon raščistiti neke blankove u svojoj glavi.

Naime, po prvi puta moram ispuniti poreznu prijavu. Sve bi to bilo jednostavno da ja početkom godine nisam primala stipendiju, pa nakon toga autorske honorare s jednog izvora i paralelno honorare s drugog. Pa sam promijenila prebivalište, čime mi se i stopa prireza promijenila, ali u jebenom formularu me traži samo jednu stopu. Na to sve sam i kupila stan. Ali sam za to prijavu već podnijela. Ali mi nije jasno jel moram to opet negdje napisati u ovaj formular. I da, imam ovaj magični .xls formular koji ne znam popuniti jer ekonomisti pričaju nekim svojim jezikom koji meni nije jednostavno jasan.

Ne znam crtati i ne znam popuniti jebenu poreznu prijavu. Mislim da ću podnijeti 5 različitih poreznih prijava, svaku popunjenu na svoj način pa nek si oni izaberu koja je točna. Htjela sam već platiti nekome da mi to sve lijepo izračuna i ispuni, ali to u svima oko mene izaziva salve smijeha. A meni stvarno nije jasno. I koji su qrac salve?

Istina, kako nam u stanu fale slike, pod utjecajem jednog britanskog časopisa za uređenje interijera, došla sam u napast kupiti slikarska platna i naslikati nekakve mrlje po njima te ih objestiti po dnevnom boravku. Strah me samo da će nakon toga On početi pjevati. Usput sam u jednoj galeriji u Tkalči vidjela lijepe grafike Voje Radoičića, čija je cijena 2000 kuna (-10% za cash). Došla sam u napast kupiti koju, ali morat ću pričekati povrat poreza, osim ako na kraju još ja ne budem nešto poreznoj morala platiti.

Ako netko ima neku vezu, kako bih do lijepe Radoičićeve grafike došla direktno od njega, po nekoj nižoj cijeni naravno, bit ću vječno zahvalna. I platit pivu.

Odoh raditi poreznu prijavu. Svi savjeti su dobrodošli.