jarun-zanimljivosti

nedjelja, 04.11.2012.

Običaji

Doj je mrl?

Kapelica u Ulici Jarun

Iza kapelice u Ulici Jarun nalazi se autopraonica. Nedavno sam tamo odvezla auto, a u trenutku kada sam ga zaustavila, u kapelici su zazvonila zvona. Istog sam se trena naježila. Kad sam izašla iz auta, pored mene se je stvorila susjeda, jedna starija gospođa za koju ne znam kako se zove, ali znam da je porijeklom iz Jaruna. Zurila je u mene užasnutim pogledom koji je odavao da se je i ona ježila od zvuka zvona u kapelici. Niti jedna od nas nije progovorila dok nismo bile sigurne da su nakon druge zvonjave u kapelici zvona definitivno zašutjela. Susjeda je progovorila prva:
- Doj je mrl?
- Ne znam. – bio je moj odgovor.
Osvrtale smo se, ali nismo ugledale nikog poznatog. Opazila sam vlasnika autopraonice koji nije starosjedilac, pa sam zaključila da nema smisla da njega pitamo: „Doj je mrl?“ nego sam mu ostavila ključeve od auta, pozdravila se sa susjedom i otišla doma nazvati mamu kako bih joj javila da je umrla Jarunčanka, ali ne znam koja. Nisam se sjetila pitati u kapelici!
Kao što sam napomenula u članku „Povijest Jaruna“ u središnjoj ulici Jarun izgrađena je kapelica u razdoblju od 1920. do 1930. godine. Kada bi netko od mještana starosjedioca umro, ukućan ili susjed pokojnika otišao bi do obitelji Čusak ili Bartolić. Te dvije obitelji stanuju preko puta kapelice i one naizmjence čuvaju njene ključeve. Netko od njih otišao bi u kapelicu i zvonjavom zvona javio mještanima Jaruna da je umrla osoba koja je porijeklom iz Jaruna (za doseljenike se obično nije zvonilo). Kada zvona kapelice nakon drugog maha utihnu znači da je umrla ženska osoba, a kada se zvono oglasi još i treći put to znači da je umrla muška osoba. Bilo je dovoljno da na zvuk zvona u kapelici izađete iz kuće i već ste od prvog susjeda saznali tko je umro. Ako niste sreli niti jednog susjeda, otišli biste pitati u kapelicu. Mještani Jaruna obično su umirali u svojim kućama. Osim što se je o tome javljalo susjedima zvonjavom u kapelici, ukućani su uz pomoć susjeda uredili i odjenuli pokojnika u svečanu odjeću. Neki su Jarunčani još za života pripremali odjeću za svoju smrt, te su tu svoju želju prenosili ukućanima (bilo je i onih koji su nekoliko puta mijenjali odluku glede te odjeće!). Pokojnika se je polagalo na „skolke“, tj. na povišen položaj u krevetu. Visina je dobivana tako da se je iznad posteljine, koja je bila od perja i meka, stavljala daska, a na dasku plahta. Time je ujedno tijelo preminule osobe ležalo na čvrstoj ravnoj podlozi. Tijelo se je uz stalno upaljene svijeće u kući držalo 48 sati, a čuvali su ga muškarci, tj. rodbina i susjedi. Čuvari su sjedili uz tijelo ili u susjednoj sobi, te su obično kartali (nerijetko su pod utjecajem vina ili rakije znali i zapjevati!). Žene, pogotovo ukućanke, častile su i dvorile čuvare, ali i susjede koji su neprekidno i naizmjence dolazili u kuću kako bi se oprostili od pokojnika.
U međuvremenu je netko od ukućana ili susjeda naručio lijes u koji se je polagalo tijelo preminule osobe. Potom se je lijes iznio u dvorište kuće gdje se je pored svećenika okupilo susjedstvo. Lijes se je stavljao na stolice, a ispod lijesa se je palio tamjan. Pored izloženog lijesa nalazila se je posuda s posvećenom vodom i grančicom kako bi susjedi mogli posljednji puta blagosloviti pokojnika. Svećenik je na dvorištu održao obred, a onda se je lijes uz veliko naricanje stavljao na kola, pa je povorka kretala na groblje u Vrapču. Muškarci su hodali ispred kola koja su prevozila pokojnika, a iza kola je hodala rodbina. Iza rodbine ispraćaju su se mogle pridružiti žene. Na groblju je svećenik prije polaganja lijesa još jednom održao molitveni obred. Rodbina pokojnika ostajala je i nakon obreda i čekala sve dok grobari nisu obavili svoj posao.
Nakon sprovoda u kući pokojnika održavale su se karmine, a drugi dan u crkvi je održavana misa za pokojnika.
Kako je gotovo cijelo selo od trenutka smrti do samog ispraćaja sudjelovalo u pripremama za sprovod nije bilo mještana koji nije znao: „Doj je mrl.“
Za svaku je pohvalu da su Jarunčani sačuvali običaj zvonjenja u kapelici, pa se u njoj zvoni i za raseljene starosjedioce Jaruna kada preminu. Uvijek se netko od sumještana pobrine da se i njima oda počast zvonjavom u kapelici.

Sesvete

Uoči Sesveta Jarunčani su u skladu sa svojim mogućnostima ukrašavali grobove svojih najmilijih cvijećem i svijećama. Dan uoči Sesveta, tj. 31.10. postilo se. Nikako se nije jelo meso. Na sam Dan svih svetih ujutro se je odijevala svečana odjeća i odlazilo se je u crkvu. U kući su se palile svijeće i pripremao se je svečani ručak (po mogućnosti purica s mlincima). Na groblje su išli samo mladi, tj. djevojke i mladići zreli za brak (djevojke u dobi od 22 godine smatrane su već starim curama!). Prije odlaska na groblje ti su mladi od svojih roditelja dobivali upute čijeg sina ili kćerku da bolje pogledaju. Nakon što bi se mladi vratili s groblja morali su roditeljima ispričati svoje dojmove o odabranici ili odabraniku. Ukoliko su dojmovi bili negativni, a roditeljima bi upravo taj brak bio važan iz nekog razloga (ugled, materijalna sigurnost i sl.), uslijedila su dugotrajna nagovaranja vlastite djece na neželjeni brak. Kako su se Jarunčani, međutim, svi odmalena poznavali, uglavnom su njihove obitelji još i prije samog Dana svih svetih znale tko se njihovoj djeci sviđa. Najčešće su poštivali osjećaje svoje djece, ali ima i slučajeva kada roditelji iz nekih vlastitih ambicija baš i nisu marili za srca svojih potomaka.
Drugog dana, tj. na Dušni dan, na groblje su odlazile jarunske majke. Sa sobom su nosile pinklec s hranom. Nakon što su obišle grobove svojih najmilijih, odlazile bi u jedan od kafića u blizini groblja. Tamo su razmotale hranu koju su donijele sa sobom i naručile piće. Jasno vam je da su majke potencijalnog ženika i potencijalne udavače sjedile skupa i međusobno vodile pregovore vezane uz ženidbu i udaju? Ako su majke našle zajednički jezik, nije se dugo čekalo na pripreme za vjenčanje koje je svakako trebalo biti prije korizme (vjenčanja koja su zbog raznih odugovlačenja bila bliža korizmi nazivali su „fašinskim meklama“ što je za sobom povlačilo kojekakve glasine!)!
Potom je mladić prvom prilikom svojoj odabranici poklanjao jabuku, a ona njemu rubac. Ovo uzajamno darivanje značilo je da su se mladić i djevojka jedno drugom obećali. Nakon toga su otac i krsni kum mladića odlazili u „snoboke“ (u prosidbu) kod djevojčina oca noseći sa sobom vino i rakiju. Kada je obavljena i ta formalnost, „cura je zesnubljena“, tj. djevojka je isprošena, te se je još samo trebao utanačiti datum vjenčanja.
Dakle, Dan svih svetih manje je bio dan kada su se Jarunčani sjećali svojih pokojnika, a više je služio za odabir bračnog partnera. U taj je odabir bila uključena cijela obitelj i dobar dio susjedstva.

Badnjak i Božić

U Jarunu je Badnjak bio dan kada su ukućani nastojali što je ranije moguće obaviti sve svakodnevne poslove i obaveze. Gledalo se je još „za dana“ namiriti blago i pripremiti kuću za nadolazeći Božić. Poslove izvan kuće obavljali su muškarci. Ženama je na Badnjak bilo mjesto u kući. Kako katolički običaji nalažu post na Badnjak,tog su se običaja pridržavali i Jarunčani. Jeo se je kruh i pila se voda, a u nekim se je domaćinstvima jeo grah ili krumpir na salatu (bažul ili krumpir šalata). Popodne i još „za dana“ netko je od muških ukućana u kuću donio svežanj slamice (simbol slame na kojoj je rođen Isus!), te je ostale ukućane pozdravio s „Falem Isus i Marija“. Ukućani bi odgovarali „Navek fale vredan“. Zatim su svi kleknuli i izmolili molitvu Oče naš. Tek se je nakon toga u kući smjelo paliti svjetlo koje je potom moralo ostati upaljeno sve do iza Štefanja. Slama je stavljana ispod stola na veliko veselje djece koja su se na slamici ispod stola rado igrala. Na stol je stavljano sjeme žita u obliku križa koji je na tom mjestu trebao ostati sve do Nove godine. Obroci su se uzimali na tom stolu na način da se je preko žitnog križa stavljao stolnjak. Nakon molitve, položene slamice ispod stola i žitnog križa na stolu ukućani su kitili bor i ukrašavali kuću. Ukrase za bor Jarunčani su izrađivali sami od krepa ili su na bor stavljali bombone zamotane u šarene papire. Važan dio božićnog ukrasa za bor bili su orasi (koji su u boljim domaćinstvima bili pozlaćeni) i jabuke. Ispod bora stavljale su se jaslice koje su Jarunčani izrađivali od drveta i žito koje se je u Jarunu sijalo na svetu Barbaru. Za vrijeme kićenja bora u kući su se pjevale božićne pjesme. Zatim bi obično svi ukućani odlazili u crkvu na ponoćku gdje bi dočekali Božić s ostalim sumještanima. Nakon što bi si uzajamno čestitali Božić, svaka je obitelj otišla svojoj kući gdje se je jela svečana večera, tj. kiselo zelje, pacana pečena svinjska rebra i gibanica od sira. Noć s Badnjaka na Božić nije se spavalo. Nakon svečane obiteljske večere muškarci su išli u čestitare kod rodbine i kod susjeda, a dječaci tijekom božićnog prijepodneva. Ukućani si za Božić uzajamno nisu poklanjali ništa, a dječaci koji su za Božić dolazili u čestitare kod rodbine i kod susjeda na dar su znali dobiti jaja, jabuke, naranče ili kolače, a kasnije i novac. Žene i ženska djeca nisu nikako smjela napuštati svoje kuće i dvorišta, a još manje ići u čestitare, jer ih se je na dane Badnjaka i Božića smatralo donosiocima prokletstva i velike nesreće.
Običaj po kojem žene svojom pojavom nose nesreću za Božić nažalost nije izvorno i isključivo jarunski običaj. Takav je stav prevladavao među katolicima u cijeloj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Pitam se, kako bi bogorodica Marija prošla među tako velikim hrvatskim vjernicima da je u trudovima pokucala na njihova vrata?

04.11.2012. u 16:48 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 27.10.2012.

Povijest Jaruna

Povijest Jaruna

Jarun, koji je danas poznat kao atraktivno zagrebačko naselje uz istoimeno umjetno jezero Jarun i Sportsko-rekreacijski centar s veslačkom stazom i mnogobrojnim drugim sportskim i zabavnim sadržajima, ima svoju nepoznatu stranu široj javnosti. Od svih zapisa koji svjedoče prošlosti grada Zagreba Jarun se najzornije spominje u djelu Povjesni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba prijestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske 1889. godine Ivana Krstitelja Tkalčića (1840. - 1905.). Sve ostale podatke koje ovaj tekst navodi povezala sam iz usmene predaje svojih predaka i sumještana u namjeri da se naša prošlost ne izbriše.
Naime, komad zemlje i šume uz Savu u posjedu Kaptola zvalo se je Jarun još davno prije nego što je nastalo jezero. U kaptolskim se zapisima ta zemlja spominje još 1423. godine kao neprohodna šuma puna zmija i drugih gmizavaca. Početkom 1527. godine napredovanje osmanskih vojnih snaga u Hrvatskoj bilo je toliko silovito da su uspjele zauzeti čitavu Liku i područja do Siska i Karlovca, te su se djelomično približile desnoj strani rijeke Save u blizini današnjeg Zagreba. Preživjeli stanovnici ličkih krajeva bježali su prema Senju, Istri, Sloveniji, Hrvatskoj posavini i Zagrebu, moleći tadašnje velikane da ih uzmu u službu na seoska imanja kako bi sebi i svojoj djeci zaradili za kruh i sagradili si kakav takav krov nad glavom. Izbjeglice su najčešće bježale u većim skupinama predvođene svojim svećenicima i župnicima.
U to vrijeme Zagreb kakav danas poznajemo nije još postajao. Grad se je dijelio na gradske cjeline Gradec ili Grič i na Kaptol u Gornjem gradu. Te cjeline su svaka za sebe imale svoje utvrde. Donjogradski dio Zagreba činile su Vlaška ulica, Nova Ves i Ilka (dio današnje Ilice). Grad je tada imao 281 kuću i oko 2800 stanovnika. Gradec je uglavnom živio od obrta i od trgovine, a klerikalni Kaptol imao je velika imanja u okolici Zagreba koja su obrađivali kmetovi.
U ožujku 1527. godine pred gradske zidine stigao je župnik Ljubić s mnogobrojnim ličkim izbjeglicama tražeći za njih smještaj, te je gradski sudac Mijo Novak sazvao izvanrednu sjednicu gradskog vijeća i predložio prihvat 30 ličkih obitelji.
Kako je zemljište uz rijeku Savu (današnja Knežija) bilo neobrađeno i obilovalo neprohodnim šumama, predložio je da se izbjeglicama iz Like dodijeli to zemljište kako bi ga raskrčile i obrađivale, te na taj način prehranjivale sebe i građane Gradeca. Pored poljoprivredne svrhe istaknuo je i sve druge pozitivne strane koje bi se dobile, a to je prohodnost tog do tada potpuno divljeg kraja, ali i stvaranje zaštitnog bedema od daljnjeg napredovanja turskih sila koje su se nalazile s druge strane rijeke Save. Prijedlozi su jednoglasno prihvaćeni, a zastupnici gradskog vijeća odmah su se pobrinuli za zbrinjavanje izbjeglica na način da su od imućnih prigradskih poljoprivrednika prikupljali žito i druge potrepštine kako bi se ličkim izbjeglicama pomoglo.
Već drugog dana župnik Ljubić doveo je ličke obitelji Barbarić, Barić, Boronić, Brajković, Cvetković, Debanić, Dorotić, Dvojković, Fočić, Fratrić, Frketić, Galović, Hrgović, Jagnić, Lenardić, Letinić, Marenić, Margalić, Oršić, Petrović, Požgajčić, Radenić, Radić, Radušić, Skočilović, Škenderović, Tomić, Varović, Vrbanović i Županić.
Procjenjuje se da su te obitelji ukupno brojile 150 do 200 osoba. Jedino što su ove obitelji uspjele sa sobom uzeti bila je stoka.
Zagrebački su građani tada složno donirali stolove, klupe, ormare i drugo pokućstvo. Kreveta gotovo nije bilo. No, tadašnji hrvatski seljaci bili su naviknuti spavati na slami. Zatim je izbjeglicama dodijeljena zemlja uz Savu obrasla šumom i trnjem. Gradski bilježnik Bartol Vrkljan razdijelio je zemljište na 30 dijelova, a gradski sudac Novak odobrio je izbjeglicama da si sagrade kuće od drva iz gradske šume.
Već za mjesec dana nastale su drvene kolibe sa slamnatim krovovima, a zagrebačke su gradske vlasti novo nastalom selu dale naziv „Horvati“, jer su pristigle izbjegličke obitelji po svom etnicitetu bile čiste hrvatske obitelji.
Prema Tkalčićevim zapisima 10. na 11. studenog 1527. godine tek nastale livade, polja i pašnjake s lijeve obale Save (Horvate) zadesila je razorna poplava nakon jake i dugotrajne kiše u Sloveniji i u Hrvatskoj. Najgore su prošle obitelji Barbarić, Brajković, Cvetković, Debanić, Galović, Margalić, Skočilović, Boronić, Marenić, Radenić, Dvojković, Barić, Frketić, Škenderović, Radušić, Latinčić, Petrović, Tomić, Hrgović, Oršić, Židanić i Županić. Ove su obitelji jedva spasile sebe i svoju stoku, dok im je voda odnijela kuće, krmu i zalihe hrane.
Preživjele i izmučene obitelji uputile su se prema gradskim zidinama gdje ih je kod današnjeg Trga bana Jelačića dočekao kaptolski prepošt Albert Kašuh koji je nagovorio svoje kanonike da na svojim imanjima u Vrapču smjeste izbjeglice i da im sagrade domove. Do proljeća 1528. godine jedan je dio obitelji smješten u Vrapču, dok se je obiteljima Hrgović, Oršić, Petrović, Židanić i Županić dodijelila potpuno netaknuta i neobrađena zemlja Jarun.
Tako su spomenute ličke obitelji u Horvatima nastavile živjeti kao grički kmetovi, dok su ličke obitelji, koje su nakon poplave smještene u Vrapču i u Jarunu, postale kaptolskim kmetovima.

Selo Jarun nalazilo se je nešto zapadnije od Horvata uz rukavac rijeke Save. Radilo se je ustvari o iznimno gustoj šumi punoj svakojakih šumskih životinja i bezbroj zmija i drugih gmizavaca. Šumu je dakle trebalo raskrčiti, trebalo je obrađivati zemlju, uzgojiti stoku, sagraditi domove, a prije svega nahraniti kaptolske svećenike i po potrebi biti Kaptolu na raspolaganju kao vojska protiv osmanske opasnosti, ali i protiv tada još mogućih ratova između Griča i Kaptola.
S vremenom se je selo Jarun razvilo u funkcionalno selo. Broj stanovnika je rastao, a crkva je za vlastite potrebe malo pomalo naseljavala nove obitelji (npr. obitelj Bartolić). Nastala je i središnja ulica sela koja se i dan danas zove ulica Jarun. Mukotrpan rad seljaka nakon svake jače kiše nestao je ili je umanjen, jer se je Sava svako malo izlijevala po njihovim poljima, uništavala usjeve, te nerijetko i njihove domove, zalihe hrane i stoku.

Ulica Jarun, 29.11.1964.

Ulica Jarun, studeni 2012.

Žene su brinule za domaćinstvo, kućne životinje, perad, stoku i obrađivale vrt. Posebno je zanimljivo da su rublje prale u rukavcu Save iz kojeg će kasnije nastati jezero i veslačka staza. Ritual zajedničkog pranja rublja na rukavcu Save održao se je čak i jedno vrijeme nakon II. svjetskog rata.
Muškarci su obrađivali zemlju, održavali poljoprivredne alate i pripremali drva za ogrjev.

Kada je ban Josip Jelačić 25. travnja 1848. godine ukinuo kmetstvo, jarunski su seljaci postali nezavisni poljoprivrednici s pravom otkupa zemlje koju su obrađivali. U prilog im, dakako, nisu išla česta izlijevanja rijeke Save i poplavljivanja polja i seoskih imanja.

Između I. i II. svjetskog rata najuporniji Jarunčani nastavljaju svoju surovu borbu s prirodnim nedaćama uz rijeku Savu, uporno otkupljujući zemlju kao jedini njima poznat izvor života. Od najupornijih valja istaknuti Bartoliće, Oršiće i Hrgoviće koji s vremenom ne otkupljuju samo dijelove zemlje kojima su se do tada služili, već otkupljuju i zemljišta svojih susjeda koji više nisu imali niti snage niti volje boriti se s prirodom, teško raditi i zauzvrat otkidati od ustiju kako bi posjedovali još jedan komad z
emlje uz Savu koji će morati obrađivati, a koji će nakon sljedeće kiše biti ponovno poplavljen.
Oko 1948. godine mještani su Jaruna skrenuli korito rijeke Save prema desnoj obali (prema današnjem Laništu) kako bi se ublažile posljedice od poplava. Taj je posao bio izuzetno težak, jer su ga stanovnici izvodili sami i bez mehanizacije. Posljedica skretanja toka Save bila je ta da je rukavac Save za vrijeme sušnih dana bio odvojen od rijeke, pa je gotovo izgledao kao jezero.
Da skretanje rukavca rijeke Save nije bila dovoljna zaštita od poplava, shvaćeno je tek nakon velikog prelijevanje rijeke 1964. godine, kada je poplavljen ne samo Jarun, već gotovo sva zagrebačka naselja uz Savu, te Savska ulica gotovo do križanja s današnjom Ulicom grada Vukovara. Tek se je tada krenulo u izgradnju savskog nasipa.

Poplava 1964., Petrinski put - Jarun

Poplava 1964., kod Savskog mosta

Sedamdesetih godina došlo se je do ideje da se izgradi sportsko-rekreacijski centar u zapadnom dijelu grada. U isto je vrijeme Zagreb izabran za domaćina Univerzijade 1987. godine. Jarun je odabran kao savršena lokacija za izgradnju jezera u sklopu SR centra.
Tada su vlasti Jarunčanima nacionalizirale i oduzele kuće i zemljišta bez ikakve naknade za potrebe izgradnje današnjeg naselja i SRC-a Jarun.
Kao kompenzaciju za kuće, koje su nerijetko imale i više stotina kvadratnih metara okućnice, vlasnici su dobivali malene stanove u društvenom vlasništvu. To je značilo da su Jarunčani izgubili ama baš sve za što se je borilo nekoliko generacija njihovih predaka. Ne samo da su dobili značajno manju naknadu od oduzetog, već ono što su dobili imali su samo na korištenje. Vlasnik stanova koji su dobili bila je država.
Za 1 hvat (3,6 m2) voćnjaka vlasnici su dobivali novčanu naknadu od 16.000 dinara (za što se je u to vrijeme mogla kupiti 1 kila junećeg mesa).

Obitelji Oršić i Hrgović obrađuju svoju zemlju oko 1940. koja im je kasnije nacionalizirana. Danas benzinska pumpa, Zagrebačka-Rudeška

Jarun se je neupitno razvio u jedno od najljepših naselja u Zagrebu. Odjednom više nije bilo odsječeno selo bez javnog prijevoza. Naime, Jarun nije bio povezan niti sa jednim dijelom grada autobusnom linijom do sedamdesetih godina, a tramvajska linija uvedena je tek 1985. godine. Do tada selo nije imalo niti gradski vodovod i kanalizaciju. Plin je uveden tek nakon 2000. godine.
Međutim, cijena koju su za razvoj naselja platili Jarunčani nikada nigdje nije dokumentirana. Nakon uspostave neovisnosti Republike Hrvatske nije im denacionalizacijom vraćeno zemljište u krugu SRC-a Jarun, a nisu dobili ni bilo koju drugu naknadu.
Svako vrijeme nosi svoje Save koje brišu posjede i nasilno čupaju korijene. Starim vlasnicima nije bilo dopušteno suprotstaviti se nasilnom iseljavanju iz vlastitih domova tijekom nacionalizacije 1980-tih godina. Jednom sam prilikom čak svjedočila da je u susjedstvu cijela obitelj uz intervenciju tadašnje milicije iseljena, a otac obitelji je bio priveden zbog navodnog ometanja „socijalističkih tekovina“. Zbog takvih represivnih mjera Jarunčani se nisu usuđivali tražiti svoja prava, već su samo molili da im se ne izbriše petsto godina stari trag i da se na mjestima njihovih domova bar neke ulice nazovu po njima. Tako u naselju Jarun tri ulice nose imena prvih doseljenika Jaruna – Bartolići, Fočići i Hrgovići.
Nepravda je učinjena prema obitelji Oršić koja još živi u Jarunu i na čijem je zemljištu zahvaljujući donaciji Juraja i Stjepana Oršića sagrađena kapelica 1920.-1930. godine. Niti jedna uličica ne nosi ime te obitelji.

Juraj Oršić, 06.12.1906. - 1980.

Ovaj tekst sadrži sažeti pregled spomenutog povijesnog razvoja vezanog uz starosjedioce Jaruna, dok se još zapisa i životnih priča nalazi kod mene i mojih članova obitelji u namjeri da se sačuva kultura sjećanja.