jarun-povijest i zanimljivosti https://blog.dnevnik.hr/jarun-zanimljivosti

nedjelja, 04.11.2012.

Običaji

Doj je mrl?


Kapelica u Ulici Jarun

Iza kapelice u Ulici Jarun nalazi se autopraonica. Nedavno sam tamo odvezla auto, a u trenutku kada sam ga zaustavila, u kapelici su zazvonila zvona. Istog sam se trena naježila. Kad sam izašla iz auta, pored mene se je stvorila susjeda, jedna starija gospođa za koju ne znam kako se zove, ali znam da je porijeklom iz Jaruna. Zurila je u mene užasnutim pogledom koji je odavao da se je i ona ježila od zvuka zvona u kapelici. Niti jedna od nas nije progovorila dok nismo bile sigurne da su nakon druge zvonjave u kapelici zvona definitivno zašutjela. Susjeda je progovorila prva:
- Doj je mrl?
- Ne znam. – bio je moj odgovor.
Osvrtale smo se, ali nismo ugledale nikog poznatog. Opazila sam vlasnika autopraonice koji nije starosjedilac, pa sam zaključila da nema smisla da njega pitamo: „Doj je mrl?“ nego sam mu ostavila ključeve od auta, pozdravila se sa susjedom i otišla doma nazvati mamu kako bih joj javila da je umrla Jarunčanka, ali ne znam koja. Nisam se sjetila pitati u kapelici!
Kao što sam napomenula u članku „Povijest Jaruna“ u središnjoj ulici Jarun izgrađena je kapelica u razdoblju od 1920. do 1930. godine. Kada bi netko od mještana starosjedioca umro, ukućan ili susjed pokojnika otišao bi do obitelji Čusak ili Bartolić. Te dvije obitelji stanuju preko puta kapelice i one naizmjence čuvaju njene ključeve. Netko od njih otišao bi u kapelicu i zvonjavom zvona javio mještanima Jaruna da je umrla osoba koja je porijeklom iz Jaruna (za doseljenike se obično nije zvonilo). Kada zvona kapelice nakon drugog maha utihnu znači da je umrla ženska osoba, a kada se zvono oglasi još i treći put to znači da je umrla muška osoba. Bilo je dovoljno da na zvuk zvona u kapelici izađete iz kuće i već ste od prvog susjeda saznali tko je umro. Ako niste sreli niti jednog susjeda, otišli biste pitati u kapelicu. Mještani Jaruna obično su umirali u svojim kućama. Osim što se je o tome javljalo susjedima zvonjavom u kapelici, ukućani su uz pomoć susjeda uredili i odjenuli pokojnika u svečanu odjeću. Neki su Jarunčani još za života pripremali odjeću za svoju smrt, te su tu svoju želju prenosili ukućanima (bilo je i onih koji su nekoliko puta mijenjali odluku glede te odjeće!). Pokojnika se je polagalo na „skolke“, tj. na povišen položaj u krevetu. Visina je dobivana tako da se je iznad posteljine, koja je bila od perja i meka, stavljala daska, a na dasku plahta. Time je ujedno tijelo preminule osobe ležalo na čvrstoj ravnoj podlozi. Tijelo se je uz stalno upaljene svijeće u kući držalo 48 sati, a čuvali su ga muškarci, tj. rodbina i susjedi. Čuvari su sjedili uz tijelo ili u susjednoj sobi, te su obično kartali (nerijetko su pod utjecajem vina ili rakije znali i zapjevati!). Žene, pogotovo ukućanke, častile su i dvorile čuvare, ali i susjede koji su neprekidno i naizmjence dolazili u kuću kako bi se oprostili od pokojnika.
U međuvremenu je netko od ukućana ili susjeda naručio lijes u koji se je polagalo tijelo preminule osobe. Potom se je lijes iznio u dvorište kuće gdje se je pored svećenika okupilo susjedstvo. Lijes se je stavljao na stolice, a ispod lijesa se je palio tamjan. Pored izloženog lijesa nalazila se je posuda s posvećenom vodom i grančicom kako bi susjedi mogli posljednji puta blagosloviti pokojnika. Svećenik je na dvorištu održao obred, a onda se je lijes uz veliko naricanje stavljao na kola, pa je povorka kretala na groblje u Vrapču. Muškarci su hodali ispred kola koja su prevozila pokojnika, a iza kola je hodala rodbina. Iza rodbine ispraćaju su se mogle pridružiti žene. Na groblju je svećenik prije polaganja lijesa još jednom održao molitveni obred. Rodbina pokojnika ostajala je i nakon obreda i čekala sve dok grobari nisu obavili svoj posao.
Nakon sprovoda u kući pokojnika održavale su se karmine, a drugi dan u crkvi je održavana misa za pokojnika.
Kako je gotovo cijelo selo od trenutka smrti do samog ispraćaja sudjelovalo u pripremama za sprovod nije bilo mještana koji nije znao: „Doj je mrl.“
Za svaku je pohvalu da su Jarunčani sačuvali običaj zvonjenja u kapelici, pa se u njoj zvoni i za raseljene starosjedioce Jaruna kada preminu. Uvijek se netko od sumještana pobrine da se i njima oda počast zvonjavom u kapelici.

Sesvete

Uoči Sesveta Jarunčani su u skladu sa svojim mogućnostima ukrašavali grobove svojih najmilijih cvijećem i svijećama. Dan uoči Sesveta, tj. 31.10. postilo se. Nikako se nije jelo meso. Na sam Dan svih svetih ujutro se je odijevala svečana odjeća i odlazilo se je u crkvu. U kući su se palile svijeće i pripremao se je svečani ručak (po mogućnosti purica s mlincima). Na groblje su išli samo mladi, tj. djevojke i mladići zreli za brak (djevojke u dobi od 22 godine smatrane su već starim curama!). Prije odlaska na groblje ti su mladi od svojih roditelja dobivali upute čijeg sina ili kćerku da bolje pogledaju. Nakon što bi se mladi vratili s groblja morali su roditeljima ispričati svoje dojmove o odabranici ili odabraniku. Ukoliko su dojmovi bili negativni, a roditeljima bi upravo taj brak bio važan iz nekog razloga (ugled, materijalna sigurnost i sl.), uslijedila su dugotrajna nagovaranja vlastite djece na neželjeni brak. Kako su se Jarunčani, međutim, svi odmalena poznavali, uglavnom su njihove obitelji još i prije samog Dana svih svetih znale tko se njihovoj djeci sviđa. Najčešće su poštivali osjećaje svoje djece, ali ima i slučajeva kada roditelji iz nekih vlastitih ambicija baš i nisu marili za srca svojih potomaka.
Drugog dana, tj. na Dušni dan, na groblje su odlazile jarunske majke. Sa sobom su nosile pinklec s hranom. Nakon što su obišle grobove svojih najmilijih, odlazile bi u jedan od kafića u blizini groblja. Tamo su razmotale hranu koju su donijele sa sobom i naručile piće. Jasno vam je da su majke potencijalnog ženika i potencijalne udavače sjedile skupa i međusobno vodile pregovore vezane uz ženidbu i udaju? Ako su majke našle zajednički jezik, nije se dugo čekalo na pripreme za vjenčanje koje je svakako trebalo biti prije korizme (vjenčanja koja su zbog raznih odugovlačenja bila bliža korizmi nazivali su „fašinskim meklama“ što je za sobom povlačilo kojekakve glasine!)!
Potom je mladić prvom prilikom svojoj odabranici poklanjao jabuku, a ona njemu rubac. Ovo uzajamno darivanje značilo je da su se mladić i djevojka jedno drugom obećali. Nakon toga su otac i krsni kum mladića odlazili u „snoboke“ (u prosidbu) kod djevojčina oca noseći sa sobom vino i rakiju. Kada je obavljena i ta formalnost, „cura je zesnubljena“, tj. djevojka je isprošena, te se je još samo trebao utanačiti datum vjenčanja.
Dakle, Dan svih svetih manje je bio dan kada su se Jarunčani sjećali svojih pokojnika, a više je služio za odabir bračnog partnera. U taj je odabir bila uključena cijela obitelj i dobar dio susjedstva.

Badnjak i Božić

U Jarunu je Badnjak bio dan kada su ukućani nastojali što je ranije moguće obaviti sve svakodnevne poslove i obaveze. Gledalo se je još „za dana“ namiriti blago i pripremiti kuću za nadolazeći Božić. Poslove izvan kuće obavljali su muškarci. Ženama je na Badnjak bilo mjesto u kući. Kako katolički običaji nalažu post na Badnjak,tog su se običaja pridržavali i Jarunčani. Jeo se je kruh i pila se voda, a u nekim se je domaćinstvima jeo grah ili krumpir na salatu (bažul ili krumpir šalata). Popodne i još „za dana“ netko je od muških ukućana u kuću donio svežanj slamice (simbol slame na kojoj je rođen Isus!), te je ostale ukućane pozdravio s „Falem Isus i Marija“. Ukućani bi odgovarali „Navek fale vredan“. Zatim su svi kleknuli i izmolili molitvu Oče naš. Tek se je nakon toga u kući smjelo paliti svjetlo koje je potom moralo ostati upaljeno sve do iza Štefanja. Slama je stavljana ispod stola na veliko veselje djece koja su se na slamici ispod stola rado igrala. Na stol je stavljano sjeme žita u obliku križa koji je na tom mjestu trebao ostati sve do Nove godine. Obroci su se uzimali na tom stolu na način da se je preko žitnog križa stavljao stolnjak. Nakon molitve, položene slamice ispod stola i žitnog križa na stolu ukućani su kitili bor i ukrašavali kuću. Ukrase za bor Jarunčani su izrađivali sami od krepa ili su na bor stavljali bombone zamotane u šarene papire. Važan dio božićnog ukrasa za bor bili su orasi (koji su u boljim domaćinstvima bili pozlaćeni) i jabuke. Ispod bora stavljale su se jaslice koje su Jarunčani izrađivali od drveta i žito koje se je u Jarunu sijalo na svetu Barbaru. Za vrijeme kićenja bora u kući su se pjevale božićne pjesme. Zatim bi obično svi ukućani odlazili u crkvu na ponoćku gdje bi dočekali Božić s ostalim sumještanima. Nakon što bi si uzajamno čestitali Božić, svaka je obitelj otišla svojoj kući gdje se je jela svečana večera, tj. kiselo zelje, pacana pečena svinjska rebra i gibanica od sira. Noć s Badnjaka na Božić nije se spavalo. Nakon svečane obiteljske večere muškarci su išli u čestitare kod rodbine i kod susjeda, a dječaci tijekom božićnog prijepodneva. Ukućani si za Božić uzajamno nisu poklanjali ništa, a dječaci koji su za Božić dolazili u čestitare kod rodbine i kod susjeda na dar su znali dobiti jaja, jabuke, naranče ili kolače, a kasnije i novac. Žene i ženska djeca nisu nikako smjela napuštati svoje kuće i dvorišta, a još manje ići u čestitare, jer ih se je na dane Badnjaka i Božića smatralo donosiocima prokletstva i velike nesreće.
Običaj po kojem žene svojom pojavom nose nesreću za Božić nažalost nije izvorno i isključivo jarunski običaj. Takav je stav prevladavao među katolicima u cijeloj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Pitam se, kako bi bogorodica Marija prošla među tako velikim hrvatskim vjernicima da je u trudovima pokucala na njihova vrata?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Studeni

Linkovi