Marketing
Povijest Jaruna
Povijest Jaruna
Jarun, koji je danas poznat kao atraktivno zagrebačko naselje uz istoimeno umjetno jezero Jarun i Sportsko-rekreacijski centar s veslačkom stazom i mnogobrojnim drugim sportskim i zabavnim sadržajima, ima svoju nepoznatu stranu široj javnosti. Od svih zapisa koji svjedoče prošlosti grada Zagreba Jarun se najzornije spominje u djelu Povjesni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba prijestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske 1889. godine Ivana Krstitelja Tkalčića (1840. - 1905.). Sve ostale podatke koje ovaj tekst navodi povezala sam iz usmene predaje svojih predaka i sumještana u namjeri da se naša prošlost ne izbriše.
Naime, komad zemlje i šume uz Savu u posjedu Kaptola zvalo se je Jarun još davno prije nego što je nastalo jezero. U kaptolskim se zapisima ta zemlja spominje još 1423. godine kao neprohodna šuma puna zmija i drugih gmizavaca. Početkom 1527. godine napredovanje osmanskih vojnih snaga u Hrvatskoj bilo je toliko silovito da su uspjele zauzeti čitavu Liku i područja do Siska i Karlovca, te su se djelomično približile desnoj strani rijeke Save u blizini današnjeg Zagreba. Preživjeli stanovnici ličkih krajeva bježali su prema Senju, Istri, Sloveniji, Hrvatskoj posavini i Zagrebu, moleći tadašnje velikane da ih uzmu u službu na seoska imanja kako bi sebi i svojoj djeci zaradili za kruh i sagradili si kakav takav krov nad glavom. Izbjeglice su najčešće bježale u većim skupinama predvođene svojim svećenicima i župnicima.
U to vrijeme Zagreb kakav danas poznajemo nije još postajao. Grad se je dijelio na gradske cjeline Gradec ili Grič i na Kaptol u Gornjem gradu. Te cjeline su svaka za sebe imale svoje utvrde. Donjogradski dio Zagreba činile su Vlaška ulica, Nova Ves i Ilka (dio današnje Ilice). Grad je tada imao 281 kuću i oko 2800 stanovnika. Gradec je uglavnom živio od obrta i od trgovine, a klerikalni Kaptol imao je velika imanja u okolici Zagreba koja su obrađivali kmetovi.
U ožujku 1527. godine pred gradske zidine stigao je župnik Ljubić s mnogobrojnim ličkim izbjeglicama tražeći za njih smještaj, te je gradski sudac Mijo Novak sazvao izvanrednu sjednicu gradskog vijeća i predložio prihvat 30 ličkih obitelji.
Kako je zemljište uz rijeku Savu (današnja Knežija) bilo neobrađeno i obilovalo neprohodnim šumama, predložio je da se izbjeglicama iz Like dodijeli to zemljište kako bi ga raskrčile i obrađivale, te na taj način prehranjivale sebe i građane Gradeca. Pored poljoprivredne svrhe istaknuo je i sve druge pozitivne strane koje bi se dobile, a to je prohodnost tog do tada potpuno divljeg kraja, ali i stvaranje zaštitnog bedema od daljnjeg napredovanja turskih sila koje su se nalazile s druge strane rijeke Save. Prijedlozi su jednoglasno prihvaćeni, a zastupnici gradskog vijeća odmah su se pobrinuli za zbrinjavanje izbjeglica na način da su od imućnih prigradskih poljoprivrednika prikupljali žito i druge potrepštine kako bi se ličkim izbjeglicama pomoglo.
Već drugog dana župnik Ljubić doveo je ličke obitelji Barbarić, Barić, Boronić, Brajković, Cvetković, Debanić, Dorotić, Dvojković, Fočić, Fratrić, Frketić, Galović, Hrgović, Jagnić, Lenardić, Letinić, Marenić, Margalić, Oršić, Petrović, Požgajčić, Radenić, Radić, Radušić, Skočilović, Škenderović, Tomić, Varović, Vrbanović i Županić.
Procjenjuje se da su te obitelji ukupno brojile 150 do 200 osoba. Jedino što su ove obitelji uspjele sa sobom uzeti bila je stoka.
Zagrebački su građani tada složno donirali stolove, klupe, ormare i drugo pokućstvo. Kreveta gotovo nije bilo. No, tadašnji hrvatski seljaci bili su naviknuti spavati na slami. Zatim je izbjeglicama dodijeljena zemlja uz Savu obrasla šumom i trnjem. Gradski bilježnik Bartol Vrkljan razdijelio je zemljište na 30 dijelova, a gradski sudac Novak odobrio je izbjeglicama da si sagrade kuće od drva iz gradske šume.
Već za mjesec dana nastale su drvene kolibe sa slamnatim krovovima, a zagrebačke su gradske vlasti novo nastalom selu dale naziv „Horvati“, jer su pristigle izbjegličke obitelji po svom etnicitetu bile čiste hrvatske obitelji.
Prema Tkalčićevim zapisima 10. na 11. studenog 1527. godine tek nastale livade, polja i pašnjake s lijeve obale Save (Horvate) zadesila je razorna poplava nakon jake i dugotrajne kiše u Sloveniji i u Hrvatskoj. Najgore su prošle obitelji Barbarić, Brajković, Cvetković, Debanić, Galović, Margalić, Skočilović, Boronić, Marenić, Radenić, Dvojković, Barić, Frketić, Škenderović, Radušić, Latinčić, Petrović, Tomić, Hrgović, Oršić, Židanić i Županić. Ove su obitelji jedva spasile sebe i svoju stoku, dok im je voda odnijela kuće, krmu i zalihe hrane.
Preživjele i izmučene obitelji uputile su se prema gradskim zidinama gdje ih je kod današnjeg Trga bana Jelačića dočekao kaptolski prepošt Albert Kašuh koji je nagovorio svoje kanonike da na svojim imanjima u Vrapču smjeste izbjeglice i da im sagrade domove. Do proljeća 1528. godine jedan je dio obitelji smješten u Vrapču, dok se je obiteljima Hrgović, Oršić, Petrović, Židanić i Županić dodijelila potpuno netaknuta i neobrađena zemlja Jarun.
Tako su spomenute ličke obitelji u Horvatima nastavile živjeti kao grički kmetovi, dok su ličke obitelji, koje su nakon poplave smještene u Vrapču i u Jarunu, postale kaptolskim kmetovima.
Selo Jarun nalazilo se je nešto zapadnije od Horvata uz rukavac rijeke Save. Radilo se je ustvari o iznimno gustoj šumi punoj svakojakih šumskih životinja i bezbroj zmija i drugih gmizavaca. Šumu je dakle trebalo raskrčiti, trebalo je obrađivati zemlju, uzgojiti stoku, sagraditi domove, a prije svega nahraniti kaptolske svećenike i po potrebi biti Kaptolu na raspolaganju kao vojska protiv osmanske opasnosti, ali i protiv tada još mogućih ratova između Griča i Kaptola.
S vremenom se je selo Jarun razvilo u funkcionalno selo. Broj stanovnika je rastao, a crkva je za vlastite potrebe malo pomalo naseljavala nove obitelji (npr. obitelj Bartolić). Nastala je i središnja ulica sela koja se i dan danas zove ulica Jarun. Mukotrpan rad seljaka nakon svake jače kiše nestao je ili je umanjen, jer se je Sava svako malo izlijevala po njihovim poljima, uništavala usjeve, te nerijetko i njihove domove, zalihe hrane i stoku.
Ulica Jarun, 29.11.1964.
Ulica Jarun, studeni 2012.
Žene su brinule za domaćinstvo, kućne životinje, perad, stoku i obrađivale vrt. Posebno je zanimljivo da su rublje prale u rukavcu Save iz kojeg će kasnije nastati jezero i veslačka staza. Ritual zajedničkog pranja rublja na rukavcu Save održao se je čak i jedno vrijeme nakon II. svjetskog rata.
Muškarci su obrađivali zemlju, održavali poljoprivredne alate i pripremali drva za ogrjev.
Kada je ban Josip Jelačić 25. travnja 1848. godine ukinuo kmetstvo, jarunski su seljaci postali nezavisni poljoprivrednici s pravom otkupa zemlje koju su obrađivali. U prilog im, dakako, nisu išla česta izlijevanja rijeke Save i poplavljivanja polja i seoskih imanja.
Između I. i II. svjetskog rata najuporniji Jarunčani nastavljaju svoju surovu borbu s prirodnim nedaćama uz rijeku Savu, uporno otkupljujući zemlju kao jedini njima poznat izvor života. Od najupornijih valja istaknuti Bartoliće, Oršiće i Hrgoviće koji s vremenom ne otkupljuju samo dijelove zemlje kojima su se do tada služili, već otkupljuju i zemljišta svojih susjeda koji više nisu imali niti snage niti volje boriti se s prirodom, teško raditi i zauzvrat otkidati od ustiju kako bi posjedovali još jedan komad z
emlje uz Savu koji će morati obrađivati, a koji će nakon sljedeće kiše biti ponovno poplavljen.
Oko 1948. godine mještani su Jaruna skrenuli korito rijeke Save prema desnoj obali (prema današnjem Laništu) kako bi se ublažile posljedice od poplava. Taj je posao bio izuzetno težak, jer su ga stanovnici izvodili sami i bez mehanizacije. Posljedica skretanja toka Save bila je ta da je rukavac Save za vrijeme sušnih dana bio odvojen od rijeke, pa je gotovo izgledao kao jezero.
Da skretanje rukavca rijeke Save nije bila dovoljna zaštita od poplava, shvaćeno je tek nakon velikog prelijevanje rijeke 1964. godine, kada je poplavljen ne samo Jarun, već gotovo sva zagrebačka naselja uz Savu, te Savska ulica gotovo do križanja s današnjom Ulicom grada Vukovara. Tek se je tada krenulo u izgradnju savskog nasipa.
Poplava 1964., Petrinski put - Jarun 
Poplava 1964., kod Savskog mosta
Sedamdesetih godina došlo se je do ideje da se izgradi sportsko-rekreacijski centar u zapadnom dijelu grada. U isto je vrijeme Zagreb izabran za domaćina Univerzijade 1987. godine. Jarun je odabran kao savršena lokacija za izgradnju jezera u sklopu SR centra.
Tada su vlasti Jarunčanima nacionalizirale i oduzele kuće i zemljišta bez ikakve naknade za potrebe izgradnje današnjeg naselja i SRC-a Jarun.
Kao kompenzaciju za kuće, koje su nerijetko imale i više stotina kvadratnih metara okućnice, vlasnici su dobivali malene stanove u društvenom vlasništvu. To je značilo da su Jarunčani izgubili ama baš sve za što se je borilo nekoliko generacija njihovih predaka. Ne samo da su dobili značajno manju naknadu od oduzetog, već ono što su dobili imali su samo na korištenje. Vlasnik stanova koji su dobili bila je država.
Za 1 hvat (3,6 m2) voćnjaka vlasnici su dobivali novčanu naknadu od 16.000 dinara (za što se je u to vrijeme mogla kupiti 1 kila junećeg mesa).
Obitelji Oršić i Hrgović obrađuju svoju zemlju oko 1940. koja im je kasnije nacionalizirana. Danas benzinska pumpa, Zagrebačka-Rudeška
Jarun se je neupitno razvio u jedno od najljepših naselja u Zagrebu. Odjednom više nije bilo odsječeno selo bez javnog prijevoza. Naime, Jarun nije bio povezan niti sa jednim dijelom grada autobusnom linijom do sedamdesetih godina, a tramvajska linija uvedena je tek 1985. godine. Do tada selo nije imalo niti gradski vodovod i kanalizaciju. Plin je uveden tek nakon 2000. godine.
Međutim, cijena koju su za razvoj naselja platili Jarunčani nikada nigdje nije dokumentirana. Nakon uspostave neovisnosti Republike Hrvatske nije im denacionalizacijom vraćeno zemljište u krugu SRC-a Jarun, a nisu dobili ni bilo koju drugu naknadu.
Svako vrijeme nosi svoje Save koje brišu posjede i nasilno čupaju korijene. Starim vlasnicima nije bilo dopušteno suprotstaviti se nasilnom iseljavanju iz vlastitih domova tijekom nacionalizacije 1980-tih godina. Jednom sam prilikom čak svjedočila da je u susjedstvu cijela obitelj uz intervenciju tadašnje milicije iseljena, a otac obitelji je bio priveden zbog navodnog ometanja „socijalističkih tekovina“. Zbog takvih represivnih mjera Jarunčani se nisu usuđivali tražiti svoja prava, već su samo molili da im se ne izbriše petsto godina stari trag i da se na mjestima njihovih domova bar neke ulice nazovu po njima. Tako u naselju Jarun tri ulice nose imena prvih doseljenika Jaruna – Bartolići, Fočići i Hrgovići.
Nepravda je učinjena prema obitelji Oršić koja još živi u Jarunu i na čijem je zemljištu zahvaljujući donaciji Juraja i Stjepana Oršića sagrađena kapelica 1920.-1930. godine. Niti jedna uličica ne nosi ime te obitelji.
Juraj Oršić, 06.12.1906. - 1980.
Ovaj tekst sadrži sažeti pregled spomenutog povijesnog razvoja vezanog uz starosjedioce Jaruna, dok se još zapisa i životnih priča nalazi kod mene i mojih članova obitelji u namjeri da se sačuva kultura sjećanja.
Post je objavljen 27.10.2012. u 18:37 sati.