Zasto u Japanu ima jako puno kafica?
U srednjevjekovnom je japanu postojala uzrecica da u Edo-u ( danasnji Tokyo), gdje god se covjek okrene naci ce samo "hramove, ducane i pseci drek." U danasnjici se to moze kazati za karaoke i kafice.
Mnogi ce sa pravom Japan poistovjetiti sa kulturom ispijanja caja.
Sto se tice caja, tradicionalno cajane su bile postavljane uz putove hodocasnika i bile su iskljucivo namjenjene putnicima. I danas je poprilicno tesko naci tradicionalnu japansku cajanu - najcesce zeleni caj popijem kada sam u posjetu nekom hramu. No, sa kavom je potpuno drugaciji slucaj. Kafica ima nebrojeno po cijelom Japanu. I to nisu samo neki veliki lanci poput Starbucksa i drugih manje poznatih hrvatskim konzumentima, nego i veliki broj malih neovisnih mjesta. Na jednom od japanskih minijaturnih otoka sam ispijao izvrsnu kavu koja se uzgaja iza kafica.
Mislili ste da Hrvatska ima jaku kulturu ispijanja kave? Posjet Japanu bi vam mogao otvoriti i neke nove spoznaje.
Kava je u Japanu iznimno popularna - japanske se tvrtke takmice tko ce lansirati vise i sto raznolikijih prozvoda od kave. Cesto ih reklamiraju zapadnjaci ito velike zvijezde koje se ne smiju pojavljivati na reklamama u maticnim zemljama, a ovdje imaju dobar dodani prihod. Terminator Schwarzenegger ce vam narediti "Go West!" bez imalo problema, Tommy Lee Jones ce vam potpuno bezizrazajnog lica sugerirati da je "Boss" kava vas pravi izbor, dok je izbor Jodie Foster kava tvrtke "Mt. Rainer." David Lynch ce bez problema napraviti remake "Twin Peaksa" sa cijelom ekipom jer on voli "Georgia" kavu.
U Tokyu tako npr. postoje knjige/kvartovski vodici koji opisuju interijere lokalnih kafica, a naravno tu su i knjige koje na par stotina stranica objasne svaku sekundu kako zakuhati vodu za kavu.
Jedan od najvaznijih razloga popularnosti i broju kafica u Japanu je taj sto su ovdje uredi i stanovi poprilicno mali, te sto je putovanje od doma do tvrtke ili skole poprilicno dugo. Za otici kod nekoga u posjet potrosi se dosta vremena i ljudima je zgodnije naci se negdje na sredini. Naravo ne treba zaboraviti ni japansku nesklonost pozivanja u vlastite domove.
Uredi su isto tako relativo mali i kafici su u ovim prostornim nedostacima uvidjeli svoju sansu za dobrim prihodom.
Kafici su mjesta gdje se ljudi nalaze nakon skole, gdje studenti ili srednjoskolci bjeze iz vlastitog doma za bi na miru ucili, gdje se citaju manga stripovi, ponekad odrzavaju poslovi sastanci, ili cemu sam jucer svjedocio - razgovori sa kandidatima za potencijalno radno mjesto. Drugim rijecima, kafici su alternativa za nedostatak zivotnog i radnog prostora.
Kafici su takodjer i dobar pokazatelj stanja japanske ekonomije kao i dokaz da Japanci uvijek nose visak gotovine u dzepovima koje ce rado zamjeniti za, ne bas uvijek jeftini, caffe latte.
Zbog cega Japanci jedu kitove?!
Na pisanje ovog teksta ponukao me komentar ostavljen na jednom od prijasnjih... koji otprilike kaze "jer su poklali svoje tune, dupine i kitove, pa sad traze resurse po svijetu." Komentar je, iskreno, poprilicno djetinjast i gledan iskljucivo sa jednog stajalista. No i to na stranu. Pitanje "Zasto Japanci jedu kitove" je poprilicno kompleksno. I sa stajalista covjeka odraslog na Zapadu - poprilicno nerazumljiva prahrambena navika.
Ovdje mi nije namjera ni braniti, ali ni kuditi japanske prehrambene navike - bez obzira sto neke stavri mozda i nisu kompatibilne sa mojim uvjerenjima. Odgovor na pitanje moze biti poprilicno apstraktan - kao i pitanje o eutanaziji, abortusu ili mozda legalizaciji istospolnih brakova. Drugim rijecima - netko moze prihvatiti, a netko ne.
Odgovor cu pokusati ponuditi kroz nekoliko osobnih anegdota koje ne moraju biti nuzno povezane sa Japanom, ili s kitovima, ali koje, vjerujem mogu "pribliziti" odgovor.
Jednom sam prilikom zamolio skolskog prijatelja da mi pricuva pse na dan - dva. Jaewook je iz Seoula. Korejanac. Prije nego sam mu ostavio kljuceve kroz misli mi je prozujalo "Ajme. Koreanci JEDU pse!"
Pokusao sam "neutralno", sto je ipalo nespretno, sa pitanjem - "Jaewook, je li ti gledas na moje pse kao na clanove moje obitelji ili kao na veceru?"
On se bio malo uvrijedio, ali ipak - bolje mi je bilo ne riskirati :)
Priznao mi je da je bio jeo pse u Koreji, ali mi je ponudio i poprilicno logicno objasnjenje zbog cega seu Koreji jedu psi.
"Mi u proslosti nismo imali ni krave, ni koze, ni ovce, ni kokosi i jedini dostupni izvor mesnih proteina su bili psi" - kazao je Jaewook tom prilikom.
Druga anegtota je vezana uz posjet moje drage prijateljice Japanu. I tako - napravili mi finu veceru kojom je dominirao govedji odrezak vrhunske kvalitete. Negdje izmedju zalogaja steaka, prijateljica nicim izazvana pocne drzati predavanje o tome "kako nije u redu da Japanci jedu kitove." Japanskom dijelu partyja je bilo malo neugodno. Meni nije. Kazao sam " a ne smeta ti zvakati govedinu?"
Dakle- istina je. Japanci zaista jedu kitove, i kitovsko je meso moguce kupiti ( ali se treba bas potruditi - ne nalazi se na svakom koraku).
Japan kitove jede stoljecima. Postoje zapisi, i crtezi kako su Japanci harpunima hvatali kitove jos u 12-om stoljecu. A meso kitova se jedu jos iz Jomon perioda (14000PNE - 300NE). Tradicija je poprilicno duga.
Ova vrsta izlova, naravno, nije "potamanila" kitove. Uostalom, pokusajte vi izloviti kita nabacujuci harpun po njemu.
Modernizacija Japana u Meiji periodu (1868 - 1912 N.E.) donijela je i neke nove stvari. Japanski je car jednostavno odlucio da Japan iz zaostale poljoprivredne feudalne zemlje se razvije u moderno drustvo. U svim aspektima. Poceli su se imitirati zapadnjacki trendovi i prehrana tu nije bila izuzetak. U Japanu se pocelo jesti meso. Do tada se nisu jele ni svinje ni krave, niti se pilo mlijeko ( Budizam inace preporuca svojim sljedbenicima vegetarijanstvo ). Ako se i jelo, kolicine su bile zanemarive. Glavna hrana, koja je Japan tisucljecima odzavala na zivotu je bila riza.
Modernizacija je naravno zahvatila i kitolovstvo. Japanci su preuzeli norveska iskustva, kupili norveske kitolovce i imali norveske ucitelje i instruktore za lov na kitove. Prvi izlovljeni kit je bio onaj sto ga je upucao norveski tobdzija Morten Pedersen. Poslije su se u kitolovstvo ukljucili i Rusi i Amerikanci i svi "zapadnjaci" koji su imali nekog interesa.
Ipak, za jednu sliku Japana kao "ubojice kitova" zasluzne su neke druge strahote. Glad. Nakon Drugog svjetskog rata u Japanu je zbog nestasice hrane zavladala glad. Americke okupacijske snage i njihov zapovjednik General Douglas MacArthur pokrenuli su inicijativu masovnog izlovljavanja kitova i modrenizacije flote japanskih kitolovaca. U tom je trenutku to bila win-win situacija. Meso za gladne Japance i velike kolicine novca zaradjenog od kitovskog ulja za Ameriku i Europu.
Treba li napomenuti da su prve ekspedicije lova na kitove vodili Amerikanci i Australci? Iskustva americkog mornarickog casnika Davida McCrackena sa prve poslijeratne kitolovne ekspedicije detaljno su opisana u njegovoj knizi.
Treba naglasiti i da je kitolovstvo kao i konzumacija kitovskog mesa u Japanu u opadanju. Dobar dio ljudi ( srednjovjecnih i starijih) koji se odluci otici u restoran gdje se sluzi meso kita - odlazi iz nekih nostalgicnih pobuda - da se prisjeti teskih vremena kada se u Japanu gladovalo (koliko god ova konstrukcija zapadnjackom umu bila strana).
Odredjeni postotak opadanja konzumacije ide i na bolje obrazovanje Japanaca koji su znaju da meso kita nije najbolje za ljudsko zdravlje. Dapace, moze biti vrlo stetno. Meso kita, kao i ostalih morskih sisavaca bogato je teskim metalima - koji su iznimno stetni za ljudsko zdravlje. ( Probali ste kad usrkati zivu iz razbijenog termometra? Nemojte. ) Doze zive u jetri kita mogu biti i do 500 puta vise od "sigurnosne granice",a to je opet dovoljno da imate trenutacno trovanje.
Sad - jesam li ja jeo kitovsko meso? Jesam. Isto kako sam u odredjenim krajevima jeo i krokodila ili klokana ili noja. Priznajem. Isto kao sto je moj prijatelj Jaewook iz pocetka ovog posta priznao da je probao psa.
Zasto Japanci vole putovati u grupama?
Sirom svijeta postoji stereotip o Japancima koji hopsaju gradskim znamenitostima u grupama naoruzani fotoaparatima. Dobro, to bas i nije stereotip. Japanci zista vole putovati u grupama.
U drugim zemljama, naravno, isto postoje organizirane ture - relativno komforan nacin da se put izorganizira uz sto manje problema. Nekad, ne nuzno uvijek, je i jeftinije. Ali ono sto Japance cini posebnijim u odnosu na druge ture jest to da su njihove ture najcesceu cjelosti organizirane od ljudi koji se medjusobno i poznaju ili su na neki nacin povezani - radnici npr. u istoj kompaniji ili su nekad davno isli zajedno u srednju skolu.
Jedan od razloga ljubavi Japanaca prema organiziranim turistickim grupama je sto je do nedavne proslosti, pojam putovanja za Japance bio iskljucivo vezan uz ekskurzije i skolska putovanja. Istina sada dosta ljudi u inozemstvo putuje u obiteljskom aranzmanu, ali do prije tridesetak godina najveci jebroj putovanja bio unutar Japana u neki ljetni ili zimski kamp.
Za ljude u pedesetim godinama ili nesto starije, putovanje je sinonim za skolske ekskurzije. Mnogi, na taj nacin, na kratko, ponovno prozivljavaju mladost i, kao sto su nekada trckarali za nastavnikom, sada hodaju iza turistickog vodica.
Ako izvan Japana vidite turisticku grupu koja ima vise od 20 ljudi, 95%-tna je sansa da su Japanci. Ostalih 5% da su iz Koreje.
Zasto se u Japanu iz vending masina moze kupiti gotovo sve - od cigareta do pornografije?
Japan je iznimno potrosacko drustvo, i da bi imali sto veci promet, trgovci postavljaju vending masine gotovo na svakom koraku. Kod ovih strojeva moguce je kupiti jako sirok asortiman proizvoda. Cigarete, osvjezavajuca pica, ili alkohol, hrana, magazini, pa i pornografski nisu izuzetak. Isto kao i razlicite sexualne igracke. Ako je netko zainteresiran ( iako se broj ovih strojeva drasticno smanjio, ali je jos uvijek moguce naci poneki), moze si kupiti i noseno zensko donje rublje.
Ovih strojeva zaista ima po svud, i Japan prednjaci u svijetu po njihovu broju. Osim sto su nacickani na ulicama, moguce ih je vidjeti i u prastarim budistickim ili shintoistickim hramovima, ili oni odvazniji koju se uspiju izverati na svetu planinu Fuji, svojevrstan antiklimaks mogu dozivjeti naletivsi na stroj koji prodaje hladnu vodu, caj ili coca - colu.
Mozda ce biti protivnika ove kolicine strojeva, ali oni uglavnom dolaze iz inozemstva. Japanci ovu ponudu nalaze vrlo korisnom - posebice u kasnim satima kada su trgovine zatvorene. Uostalom, po nekim istrazivanjima, Japanac godisnje na ove strojeve prosjecno potrosi oko 60 tisuca yena sto je oko 4000 kuna.
Naravno, ovdje se postavlja i pitanje dostupnosti cigareta i alkohola malodobnim konzumentima, jer je u Japanu zabranjena prodaja ovih artikala osobama mladjim od 20 godina.
Strojevi koji prodaju alkohol i cigarete opremljeni su citacima posebnih iskaznica sa fotografijom za pusace koju moze dobiti svatko tko se registrira i posjeduje osnovni uvjet da ima minimalno 20 godina. Da bi se smanjila zlouporaba, ali i olaksalo dovoljno starim kupcima ovi se strojevi neprestano moderniziraju i unapredjuju - prije nekoliko dana sam primjetio u mom kvartu da strojevi su opremljeni i posebnim kamerama kojima "upravlja" software za procjenjivanje starosti kod pusaca na osnovu karakteristika lica.
