<$Ime Bloga$>

Ako imate psa - pročitajte ovu priču...
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču...
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila 'zločesta', prijetio si mi prstom i pitao si me 'Kako si mogla?' - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je 'sladoled štetan za pse', kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila 'ljubitelj pasa' - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam 'zatočenik ljubavi'.
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od 'tvog psa' postala sam 'samo pas', a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju 'obitelj', ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje.

Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao 'znam da ćete joj pronaći krasan dom'. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo 'Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!' A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se 'Kako je mogao?' U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala 'Kako možeš?' Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je 'Oprosti'. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje 'Kako možeš?' nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Napisao Jim Willis, 2001.

Poruka autora
Ukoliko je 'Kako si mogao?' izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih kućnih životinja koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje kućnih životinja važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

„Tvoja su djeca razmažena“-kaže mi neki dan bratova žena.
Pogodila me ko nožem u leđa, i mislim u sebi : pa jesu, stvarno su razmažena bitno više nego što bih ja željela da jesu.
Brat i ja odrastali smo u veoma skromnim uvjetima i svaka se kuna izvagala puno puta prije nego se potrošila.
Danas oboje imamo svoju djecu, svatko ima svoj stan, po 2 auta, tv, računalo, nešto mobitela i da ne nabrajam. Uglavnom kad god se raštrkana obitelj sretne u nekim prigodama, uvijek dođe do sitnih nelagoda u vezi dječjeg ponašanja. Uglavnom budu sporovi oko toga tko što voli ili ne voli jesti, tko što kupuje i kome je koliko dozvoljeno.
Razmaženost je bila spomenuta kad smo sjeli u pizzeriju, naručili nekoliko pizza a moji klinci otišli prošetat do aparata sa skočicama. Na što je moj brat rekao da njegovima ne smiju trošiti novce na sve što požele. To je skroz u redu-pomislim. Pa ne dam ni ja svojima da svaki put kad prođu pored njega ubace kune i izvade skočicu. Dapače. Ali, postoje neki trenuci kad im to ipak dozvolim.
Istina, imaju svega previše ali, često puta mi se dogodi da baš i nemam neku adekvatnu odjeću ili obuću za neke prigode za njih, a ni za sebe. A nije me baš puno ni briga. Ali moj suprug je odrastao u bitno drugačijim uvjetima i te su mu stvari jako važne (kako ga svijet vidi). Tako ga je i mater naučila. I koliko god se ja trudim i kočim kupovinu kojekakvih nevažnih ili manje važnih i nepotrebnih stvari, opet se prije ili kasnije neka stvar prošverca…
Jer, „važno je ostaviti dobar dojam u društvu“, na čemu on trajno radi. A ja sam shvatila da ga ja ne mogu mijenjati, ne želim brak pretvoriti u svađaonicu, jer bismo imali gotovo svaki dan takve rasprave.
I, stvarno, nisu važne te 2 kune za skočice, ili hrana na koju smo navikli i svome domu (za razliku od drugih domova). Klinci mi imaju veliko samopouzdanje (nadam se da neće postati preveliko). Kod bratove djece (naročito djevojčice) sam primijetila preveliku povučenost, pa čak skoro i manjak osobnosti koju možda ne smije ispoljavati. Ne znam koliko je to dobro. I čini mi se da je spomenuta 10-godišnjakinja previše krhka i nježna za ovaj današnji svijet. Kao malo janje pred čoporom vukova….
Bilo bi jako dobro kada bi svi odgajali svoju djecu poput moga brata. Ali na žalost, mnogi ih danas ni ne odgajaju. O skromnosti nema ni spomena. Danas ako nemaš mobitel u 1. razredu osnovne onda si ispod crte….
Ja u svome okruženju ne mogu „pucati“ na skromnost, jer tako baš i ne živimo. Prije bih rekla da smo prekrcani kojekakvim pizdarijama moje svekrve i ostale bliže obitelji. I mislim i da bi niži način prikaza života u ovakvom okruženju bio vrlo brzo ismijan i neprihvaćen jer vidim da mi to prvo suprugu smeta kad ja krenem „škrtariti“na nekim stvarima…
A vrhunac svega je bio kad je „snajka“ prigovorila bratu da“kako ju je mogao ostaviti 50 m od ulaza u hotel, trebao ju je iskrcati ispred vrata……
Pa tko je tu onda razmažen?

Moja 12-godišnja princeza danas stavila fiksni aparatić za korekciju zubića. Čekala je to s nestrpljenjem više od godinu dana, a morala je čekati je iz razloga što joj još nisu poispadali mliječni zubići.

Hosted by eSnips

gubim se......polako se gubim. bolje rečeno-gubim SEBE. to više nisam ona ista ja. ni blizu. ubili su mene u meni.
govorili su: završi školu - svi u proizvodnju. ima posla ko u priči. treba radit. a ja danas ostala ne samo bez posla, nego i bez zanimanja.
ok. volim radit. završila sam školu, zaposlila se. došao rat-ja dala otkaz. prerezala svoj život u temelju i krenula dalje. u novi život. u nove pobjede.
preselila se i zaposlila. nije bitno gdje, važno je da radim. i da imam svoju kunu u svome džepu.
ubrzo sam se i udala i rodila dvoje djece. usput radila. bilo mi je teško. ja sa dvoje mališa, nema mi tko pomoći. moj lijepi muž samo grinta ko starac i unosi paniku među redove. i neke glupe principei nevažne stvari. od tog pati. al nije on jadan kriv. mater ga sjebala i dan danas tlači sa svojim pizdarijama. i misli da je u pravu.i da je svetica . i dobrica. a zločesta je i zla. egocentrik teški.al, eto je tamo...........
ne radim već par godina. dobila sam otkaz i odlučila koju godinu posvetiti svojoj maloj djeci. al, osjećam polako da moram mijenjati stvari. gubim se debelo. više uopće ne nalazim onu staru sebe.više ne znam niti pisati postove, a kamoli govoriti kad se nađem u društvu. osjećam se kao glupa zatucana seljanka. i zaboravljam. grozno. ljude, imena, stvari i događaje.............moram pod hitno nešto pokrenuti i izletit iz kuće dok još nisam pukla po šavu. i bit će dobro puknem li po šavu, to se da zakrpit. al kad pukneš naživo, to je gadno.
a sutra mi rođendan. ne znam ni koji. nije ni važno. al ljudi pitaju koji, a ja ne znam ni to jer to treba izračunat.a ja se gubim negdje između teča i krpica, mašine za ovo i mašine za ono. počela sam sve više ići u krajnosti a nikad nisam bila takva. to je dugogodišnji uticaj moga ljepotana i njegove drage majke. kako te ljudi mogu sjebat, a da nisu svjesni ni oni ni ti.............
ne gledam tv - dosadan mi........
ne čitam novine - naporne su i pune nepoznatih lica, meni nevažnih....
ne šminkam se - nemam motiva
nemam ljubavnika - jednostavno, nemam
ne izlazim sa društvom - nema se kad (a ni s kim)
ne pijem alkohol - bljak
mrzim šoping
guše me reklame s radija pa i njega sve manje slušam
služim samo svojoj obitelji, što je već polako prešlo u nešto što ne treba
i krajnje je vrijeme za promjene
no sex, no drugs, no rock'n'roll...
gospe moja draga POMAGAJ!!!

važno je da sam skužila......na vrime..........valjda će se što pokrenit, jer ode mi mozak baj-baj............

sritna vam GOSPE OD ZDRAVLJA.


update:
u međuvremenu (otkako ne radim) sam završila tečaj za web i grafički dizajn
i volila bih to sada radit (a naročito grafički).........
pa ako neko zna koga u splitu............;o))

princeza mi je u 5 razredu upisala izborni predmet - mandolinu.
tijekom 5 razreda od gušta je učila svirati taj instrument, donosila ga ponekad vikendom doma i polako napredovala u učenju. ali, stvar se polako razvodnjavala: iz sviranja mandoline u nekakvo klapsko pjevanje, gdje su bili uključeni i učenici drugih razreda koji baš i nisu imali sluha za pjevanje, pa je to mojoj princezi počelo smetati, iako obožava pjevanje. ove školske godine nije htjela upisati taj izborni predmet, jer to više nije to što je ona htjela. a budući da već ide u glazbenu školu i na ples kao vannastavnu aktivnost, nisam je ni prisiljavala da ga upiše, jer ipak je to izborni predmet (a već ide i na njemački kao izborni, i to od 4. razreda).
međutim, profesor je rekao kako ona mora to nastaviti, jer će biti problema (ili tako nešto).
otišla sam na informacije i vezano s tim rekla mu otvoreno da je ja neću prisiljavati na nešto što nije obavezno ako ona to ne želi, jer da je već dovoljno opterećena i drugim aktivnostima. on je to komentirao da ona želi taj sat šetati oko škole i da je to jedini razlog radi kojeg je odustala. na to sam mu rekla da ona neće šetati oko škole, jer sam joj jekla da iza škole odmah ide doma. a on će meni otvoreno : da ako odustane da gubi određene privilegije koje je do tada imala.
ja sam to mojoj princezi ponovila, a ona me pita da koje su to privilegije
pa, ne znam ja, valjda da vas izvuće s nekog sata kad su pripreme za neki nastup, il šta ja znam...........
bilo kako bilo, ona je i dalje bila pri svome da dalje ne želi ići na taj sat. ok.
ali, neki dan mi pošalje poruku na mob. da će njih par iz razreda ostati vježbati neku plesnu koreografiju. dozvolih joj.
međutim, kad je došla doma, rekla mi je kako su njene prije (koje također nisu htjele nastaviti s tim izbornim predmetom, ali ih je dotični profesor ipak uspio nagovoriti da ostanu) u tog profesora pitale ključ od nekog razreda da bi to mogle vježbati, a on im reče da neka zahvale mojoj princezi što ga ne mogu dobit......
dakle, proglasio ju je crnom ovcom pred svima njima, pa iako su one ipak pristale opet pohađati njegov predmet, bile su kažnjene radi nje...
muž mi je pošizio kad je to čuo i napao princezu da je trebala i ona ostati na tom predmetu
a ja kažem da nije, jer na ucjene ne treba pristati, nego se boriti protv toga........
šta vi mislite o tome?

evo moj prvi post kao totalni anonimus i tako želim i ostati
bez imalo slika iz života ili bilo čega s čime bi me bilo tko magao povezati,
jer ljudi su danas sve zločestiji (možda je tako bilo i prije, ali ja to ne znam...........)
pa sve mogu iskoristiti protiv tebe, prije ili poslije............;o))