29.09.2010., srijeda
GODINA A - 25. NEDJELJA KR. GOD.
|
DVADESET PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) PONIZNI I ISKRENA SRCA NALAZE GOSPODINA  »Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.« (Mt 20,16) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Naša vjera nije samo zaključak nutarnje težnje i vlastitog uvjerenja da postoji Netko od koga potječemo i kome idemo. To bi bila puka naravna vjera kojom će se mnogi spasiti. Kršćanska vjera je prianjanje uz ono što nam je Bog objavio, i što dakle nadilazi naše naravno shvaćanje. Riječ Božja današnjega bogoslužja govori nam kako nam se Bog približuje, kako nas On traži i vodi, kako nas na kraju nagrađuje u svome kraljevstvu. U tom smislu treba shvatiti i riječi proroka Izaije kojima se naviješta novi i vječni Savez između Boga i ljudi. Budući da je Bog prema nama tako susretljiv, da On čini prve korake k nama i da nas On privlači k sebi, moramo i mi kao razumna i slobodna bića ići k njemu i tražiti njegovo društvo i sjedinjenje s njime. Bez toga našeg osobnog odaziva ostaje uzaludan svaki Božji pokušaj i pothvat da On postane naš, a mi njegov. Treba dakle Gospodina tražiti i molitvom ga sebi dozivati. »Tražite Gospodina (Jahvu) dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati; k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.» (Iz 55,6-7) Cijelo vrijeme našega života na zemlji ima upravo tu svrhu da tražeći nađemo svoga Boga od kojega smo potekli, koji daje sav smisao našem bivovanju koje će se konačno uključiti u njegovo vječno blaženstvo. Bog nam je iskazao pravu očinsku blagodat kad nam je na raspolaganju da ga možemo tražiti i naći dok se nalazi na pozornici ovoga svijeta. To naše traženje nije ni tako teško budući da nam je Bog sasvim blizu, jer »u njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28). To je sve tako očito, a ipak ga mnogi kršćani, nakon prve vjerske krize, ne umiju više naći i čak ga izgube. Uzrok te tako česte i žalosne pojave jest to što u istom srcu ne može kraljevati Bog i grijeh. Da se netko povrati svome Gospodinu, potrebno je da napusti svoj grešni put života. Mnogi misle da je to teško pa niti ne pokušavaju ili to čine površno i kolebljivo te se ne mogu osloboditi grijeha i posve prionuti uz Boga. Zaboravljaju koliko je Bog velikodušan u praštanju i kako naši okajani grijesi nisu nikakva zapreka da se sve više i više približimo Bogu. Bog svakome čovjeku neprestano stoji na raspolaganju. Sv. Pismo na bezbroj mjesta nam govori o toj Božjoj susretljivosti i dobroti prema nama grešnicima. Dovoljna je samo ta činjenica da barem malko shvatimo kako su uzvišene Božje misli i nakane u odnosu na svakoga od nas. »Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.« (Ps 145 [144],18)  (pohlepa, laži, požuda, zavist, idoli) Sve je milost. Sve od Boga dolazi. Stoga za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti njegova Sina Isusa Krista. U tome nam je sv. Pavao apostol živi primjer neinteresnog (nezainteresiranog) služenja Bogu. Jedina mu je želja: biti Kristov i za Krista nešto učiniti, sav se istrošiti. Čitavo je Pavlovo življenje, djelovanje i trpljenje bilo usmjereno na Krista. On je u sebi posve siguran da će po njemu Krist biti proslavljen, bilo da je on živ u tijelu, bilo da umre. Sve njegovo postojanje pa i ono tjelesno stoji u službi Krista i naviještanju njegova kraljevstva. S tog stajališta Pavao vrednuje i smrt i život. Smrt je za nj dobitak: bit će zauvijek s Kristom. Ali kad pomisli da mu život, uza sve trpljenje, pruža šansu da još nešto učini i pretrpi za Krista, želi još živjeti. »Takva je moja željno očekivana nada: - kaže apostol – ništa me ne će smesti; sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim bilo da umrem. Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1,20-21) Zato se Pavao veoma veselio što se Krist propovijeda, makar i neumjesno od lažne braće koji su povećavali bol njegovih okova. Propovijedanje Evanđelja Pavlu je značilo isto što i postizanje toliko žuđenog cilja, svog konačnog sjedinjenja s Gospodinom. Sve nas ovo apostolovo življenje i djelovanje najljepše pripravlja da shvatimo smisao Isusove pouke u prispodobi s radnicima u vinogradu. Nije važno dokle ćemo slaviti Krista u svojem tijelu, niti je važan rok i način smrti kojom ćemo učiniti to isto. Jedino je važno živjeti i vladati se dostojno Kristova Evanđelja. I to Evanđelje nam danas govori kako je Isus zaista neumoran u traženju ljudi i njihove suradnje, kako je neiscrpiv u pronalaženju svakovrsnih mogućnosti da nas sve dovede do vječnog spasenja i do vječne nagrade u nebu. Bez obzira kako dugo je netko radio u vinogradu svoje duše i cijele Crkve, Krist će svima koji su pokazali i najmanju mjeru dobre volje dati udjela u svojem nebeskom blaženstvu. Sve nam to govori da je dosta Boga iskreno zazvati pa da se svatko uvjeri u nedokučivu veličinu njegova milosrđa. Stoga Crkva želi da bismo i mi nasljedovali njegovu dobrotu. Sve što imamo samo je Božji dar i Bog će s nama biti milosrdan prema mjeri kojom mi prosuđujemo bližnjega i njegove zasluge. Čovjek je pozvan da surađuje na Božjem djelu. Isus nas uči da nas je Bog stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe, pa nas tako i nagrađuje, dajući nam onaj pravi denar – samoga sebe – kao čisti dar i milost, jer Boga i njegovo zajedništvo ne možemo zaraditi. Tko ipak misli da svojim zaslugama može pred Bogom postići prvo mjesto, bit će posljednji. » Tako će posljednji biti prvi, - govori Gospodin -, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)  Božja mjerila ljudskih zasluga razlikuju se od naših pa nam i ta Isusova pouka svjedoči koliko je važna poniznost u životu. Kao što je milost sve što dobivamo od Boga, tako je i u međuljudskim odnosima dar sve što život čini vrijednim življenja. Življenje u ozračju milosti i darivanja Bogu i ljudima, u prvom redu će usrećiti same kršćane i njihove zajednice, pa onda sve ljude. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 55,6-9 Ps 145 (144) Fil 1,20c-24.27a Mt 20,1-16a |