Izzie Peyton Parker... returned

One.

Bila je bijesna. Ma što bijesna – toliko se iživcirala da je snažnim udarcem šake na zidu svoje sobe napravila pukotinu. Nije mogla vjerovati što joj je otac učinio. Njoj i njenoj sestri. Ne samo da nikad nije znala za tu Markiu – kako se već zvala, već je otac sasvim hladnokrvno rekao da će se ona useliti u njihovu kuću.
Izzie makne pramen plave kose s čela, kao što je uvijek činila kad ju je nešto smetalo. Ogleda se po svojoj sobi.
Bila je mala, ali je Izziene oči osvojila čim je prvi put kročila u nju. Zidovi su obojani u limun žutu boju, Izzienu najdražu. Prozor su skrivale dugačke, svilene zavjese, bijele boje s izvezenim narančastim listovima. Ispod prozora se nalazio radni stol, prekriven papirima s Izzienim crtežima, bilježnicama, olovkama i kojekakvim smećem. U kutu je prkosno stajala žuta lampa, lagano obasjavajući sobu žućkastim svjetlom. Pokraj lampe je stajao narančasti ispolirani ormar od drva jabuke, a pokraj ormara se pak nalazio krevet s narančastom posteljinom i žutim jastukom. Na krevetu se ispružio Izzien mačić Woondak, spavajući. Iznad kreveta je visjela slika njene obitelji – par tjedana prije no što je majka umrla.
Izzie se približi uokvirenoj fotografiji. Vidjela je mamu i tatu, koji su se veselo smiješili, oboje u naručju držeći po jedno dijete. Obadva djeteta su bila veoma slična jedno drugome – razlikovala se samo odjeća. Jedno je dijete bilo odjeveno u žuto –to bijaše Izzie-, a druga u ružičasto. Izzie se nasmiješi. Amy je oduvijek voljela ružičastu boju. Zbog te ružičaste boje je izgledala umišljeno, ali nije bila takva. Sestre blizanke su se veoma voljele. Iza Izzie se nalazila polica s knjigama, njena najomiljenija stvar uz krevet u sobi. Imala je svakakvih knjiga, i gotovo ih je sve pročitala.
No onda se Izzie sjeti što se u kuhinji maločas dogodilo. U lice joj navre krv. Bijesno je otvorila vrata svoje sobe i spustila se stepenicama.
Dnevna soba je bila spojena s kuhinjom. Dijelio ih je zid, ali se moglo ući kroz otvor oblikovan kao vrata, samo što vrata nije bilo. U kuhinji, koja je bila sva u bijelom, sjedila je Amy Danielle, šutke gledajući u oca. Otac je pak gurnuo glavu među ruke i micao je lijevo-desno.
>> Oče? << tiho ga reče Izzie. >> Oprosti zbog mog ispada. Zbilja mi je žao. << Prisiljavala se na svaku riječ. Uopće joj nije bilo žao, baš naprotiv. Htjela je vidjeti kako otac pati.
On pak, podigne glavu i nježno pogleda kćerku. Potom progovori hrapavim glasom:
>> Ne, oprosti ti meni. Ja… trebale ste znati za Marciu. Hoćeš li mi oprostiti, Amy? <<
Amy? Izzie pogleda prema sestri, ali otac se nije obraćao njoj. Pogled mu je bio uprt u Izzie.
>> Oče! Ja nisam Amy! Kako nas možeš zamijeniti? << poviče Izzie. Otac shvati pogrešku. >> Mislila sam da roditelji znaju raspoznati blizance. Očito je posrijedi neka greška. << nadoda, pokušavajući zadržati miran ton. Ali nije joj uspjelo. Trenutak kasnije problijedi i izdere se:
>> To je samo znak da nas nikad nisi volio! <<
I s tim riječima izađe iz kuhinje. Bolje rečeno, istrči iz kuhinje. Nije mogla obuzdati bijes u sebi.
Bacila se na krevet i smočila ga suzama.

Sljedeće je jutro bilo grozno. Izzie se namjerno nije sredila, kao što je to činila svako jutro. Onako raščupana i izborana od spavanja spustila se u kuhinju. Jer, danas je trebala napokon upoznati Marciu. U kuhinji je bio samo njen otac. Čitao je novine i grickao perec.
>> Dobro jutro. << pozdravi on. Izzie mu kimne, dok si je natakala kavu u šalicu. Potom se u kuhinji pojavila i Amy. Ona se počešljala, našminkala, obukla – sve tip top. Izzie ju prostrijeli pogledom. Reče joj: >> Dobro jutro. << i potom sjedne za stol.
Amy je bila sva nekako vesela i sretna. Izzie se pitala zašto.
>> Tata, dokučiš mi nož? << veselo upita dok je sjedala za stol. Izzie se smrkne.
>> Pa, još malo pa u školu! << reče im otac. >> Još samo dva dana! <<
>> Da, oče, to je zbilja nevjerojatno. << reče mu Izzie i dobaci pogled pun sarkazma.
>> Znaš, neki se ljudi i vesele odlasku u srednju školu. << reče Amy s druge strane stola.
>> Baš mi je drago zbog njih! << odbrusi joj Izzie.
Zamišljeno zagrize u pecivo. Ipak nekako i jest bila vesela što kreće u novu sredinu, novu školu. Srećom, u njenu gimnaziju kreću i Amy i Keira i Mary. Bar neće biti sama. No, u tom trenutku osjeti jako žaranje u donjem tijelu trbuha – i shvati da se nešto loše dogodilo.
>> Tata! << uzvikne ona. >> Kako bi Marcia trebala doći ovamo? <<
>> Vlakom, zašto? << odgovori joj otac, s prizvukom brige u glasu.
>> Brzo, upali radio! << naredi ona sestri. Amy pritisne gumb na velikoj crnoj kutiji s antenom na elementu.
>> Upravo donosimo svježe vijesti s terena. U londonskoj podzemnoj željeznici dogodio se sudar vlakova, gdje su na tragičan način život izgubile dvije osobe, a sedmero njih je teže ozlijeđeno… <<
Začuo se glasan uzdah. Otac je izgledao kao da će zaplakati svaki čas.
>> Brzo, moramo tamo! <<
Izzie nikad nije osjetila veću hladnoću oko srca. Nije mogla reći pred ocem da ju nije bilo briga – ali to je bila najveća istina tog dana. Ipak se brzinom groma (neću reći munje, to je tako istrošeno) obukla i s ocem i sestrom ušla u auto.
Otac se pravio kao da je sve u redu, upalio je radio i pokušao veselo pjevušiti. Na sredini pjesme glas mu je pukao.
Nitko nije ništa rekao tijekom cijele vožnje.

Londonska podzemna željeznica je u tih par sati uvenula i usahnula. Inače uvijek do sjaja dotjerani izlozi i šalteri za prodaju karata sad su bili umrljani prašinom. Vlakovi su izgledali kao da su ih dvije ogromne i snažne ruke pokušale spojiti zajedno, no bezuspješno. Kroz onu polovicu što je bila čitava izlazili su i ulazili ljudi u narančastim fluorescentnim prslucima na kojima je pisalo Hitna pomoć. Također su izlazili vidno potreseni ljudi, neki su plakali, a neki pak problijedjeli kao da su zombiji. Nikad prije nije bila ovolika gužva u podzemnoj.
Otac se nije mogao suzdržati; počeo je plakati. Dok je tako plakao, trčao je prema spljoštenim vlakovima. Ušao je kroz jednu od čitavih polovica i počeo grozničavo tražiti Marciu.
>> Misliš da je mrtva? << drhtavim glasom Amy upita sestru.
>> Mrtva ili ne, meni je svejedno. << hladno odgovori Izzie. Amy ju pogleda kao da je poludjela. Čvršće se privine uz sestru. Nisu ušle u vlak. Čekale su da se otac pojavi, s Marciom ili bez nje.
Napokon se pojavio netko tko je izgledao kao njihov tata. Za sobom je vukao beživotno tijelo umotano u zeleni paperjasti kaput, što je bilo jako čudno. Vani je bilo bar trideset tri Celzijeva stupnja. Došao je do njih. Lice mu je bilo iskrivljeno od užasa.
>> T-tamo… Lj-ljudi… << mucao je.
>> Tata! Saberi se i reci je li to ona? I je li mrtva? << povisi glas Amy.
>> N-ne… Živa je… T-to je ona. << promuca on. >> S-samo je u nes-svijes-sti. <<
Amy je pomogla ocu da je upakira u auto. Izzie sjedne na prednje sjedalo, samo da bude što dalje od nje. Gotovo da je bila ljuta na nju što su se vlakovi sudarili, i što je sad u nesvijesti, i što Izzie sad ne može natrag u krevet jer će je otac nagovoriti da joj skuha topli čaj.
I opet nitko nije ništa rekao tijekom vožnje.

Došli su natrag kući. Unutra je bilo nešto hladnije no vani, ipak je bio kraj kolovoza. Ali temperatura u kući se spustila za sto i jedan Celzijev stupanj. Izzie je bila ljuta. Nije htjela ni čuti za to da spreme Marciu u njenu sobu, pa se Marcijino beživotno tijelo u nesvijesti moralo zadovoljiti sa sofom u dnevnoj sobi. Otac je, umjesto Izzie, skuhao čaj od kamilice, koji je ugodnim i opojnim mirisom ispunio cijelu sobu. Reklo bi se da je taj miris nagovorio Marcijino tijelo da se napokon pokrene, vođeno njenim nosom. Marcia otvori oči.
Bile su sive, hladne i duboke. Nos joj se skvrčio od ugodnog mirisa. Imala je i tanke usnice koje su se istog trena pretvorile u crtu. Glavu joj je uokvirivala kratka smeđa kosa spojena u čvrstu punđu. Skine zeleni paperjasti kaput. Ispod njega je nosila službeno ljubičasto poslovno odijelo. Košulju i suknju. Na nogama je nosila ljubičaste štikle malo svjetlijeg tona od odijela.
Izzie je shvatila kakva je usidjelica ta žena čim ju je vidjela. Nije čak ni trebala progovoriti. Ipak je to učinila. I tek što je rekla prve riječi, odmah su krenule i zapovijedi.
>> Ti. << obrati se Amy kao da je neka sluškinja. >> Objesi mi kaput tamo gdje već trebaju biti, a ti >> sad se okrenula prema Amynoj sestri blizanki, Izzie. >> donesi nešto za jelo. Brzo, brzo! <<
Amy objesi kaput, ali Izzie ostane na mjestu. U njoj je tiho kiptio bijes.
>> Izzie, učini kao što ti je rečeno. << reče joj otac, koji više nije mucao. Izzie ga pogleda u najgorem mogućem čuđenju i razočaranju, te ga ošine pogledom od kojeg se ledila krv u žilama. Otišla je u kuhinju, bacila na tanjur hladnu hrenovku od sinoćnje večere i dodala malo senfa, kečapa i majoneze (koji su bili pomiješani u gustu smjesu odvratne boje od koje se povraćalo, dakako). Potom je malo posolila hrenovku i vratila se u dnevnu sobu. Nije mogla ni pomisliti da bi netko pojeo takvo što, ali očito je žena bila očajna. Kad je zagrizla, užasnuto pljune i baci tanjur na tepih. Ona smjesa se razlijepila po tepihu, ostavljajući ružnu mrlju.
>> Počisti to. << naredi Marcia Izzie. Izzie je na to poludjela.
>> Neću. << kratko odgovori.
>> Molim? << užasnuto upita Marcia.
>> Neću. << hladno ponovi Izzie.
>> Vidiš li, Roberte, kako si razmazio svoju djecu? Ne žele me slušati! Sad je dosta mlada damo, u kazni si do početka školske godine! <<
Sad je Izzie zbilja pukao film. Što si ona umišlja? Nije joj ona mama, ne može joj ona određivati što treba raditi!
U sebi je bjesnila, umirala, očajavala i sve što bi neka osoba kojoj je bilo dosta osjećala. Naglo se otvorio prozor i dnevnu sobu zapuhne ledeni vjetar, veoma neobičan za ovo doba godine. Ugašena svjetla počnu se paliti i ponovno gasiti. Marcia si je morala priznati da se uplašila.
>> Kako se usuđuješ? << zagrmi Izzie, ledenim i dubokim glasom, koji kao da joj uopće nije pripadao. I prije no što je shvatila što se događa, Marcia padne na pod, očito se trzajući u prikrivenim bolovima. Nije ni vriskala, ni išta – lice joj se iskrivilo u grču. Ruke je privila bliže sebi, skvrčila se u klupko, poput neke jadne životinje koju muče. Počela se još jače trzati, dok se nije umirila.

Owako. Posta nie bilo dugo iz par razloga. Prwi je da opet neš nie waljalo sa kompom. Par tiedana e bio izwan funkcie. Onda sam pokušala obiavit post par puta, ali swaki put e odbio. Tako da… Sorry.
Nemoite se liutiti ako wam nisam awila za post, er me blog.hr stwarno na igle stawlia...
Pošto sam sada u naletu inspireishn dana, možda čak otworim prawi heri poter fen fikšn blog. Trenutno ga pišem u wordu, u pitaniu e saswim drugi lik, ali to e samo možda xd.
Wiše informacia u sliedećem postu, do tada šaliem puse.

OllA, she is back!!

Vidite, vidite...
Izzie P. Parker se vratila... Lijepo lijepo... Heh...
Dakle, bilo bi lijepo da se i objasni o čemu se radi, zar ne?
Prvo. Nema Eveergrena. Nema magične škole. Nema ničega. Sada je samo običan grad London i obična djevojka od 15 godina Izzie. London je opisan onako kako ga vidim ja, pošto nikad nisam stvarno bila u Londonu. smijeh .
Je li ona tako obična kao što ja sad kažem? Ma kakvi.
Puno, bezbroj puta sam sjela za kompjuter, za word i upalim Izzie P. Parker dokument. I premišljam si. O čemu da sad pišem? Koliko god da puta počnem, ne valja i to se treba obrisati. Bila je vještica, bila je zla, bila je dobrica, ali nije to to - i onda se sjetih savršene ideje.
Ostala je bez majke sa pet godina. Poginula je nizom nesretnih okolnosti.
Izzie Peyton Parker živi sasvim običnim životom sve dok joj pred početak školske godine život postane gori no što je mogla zamisliti. Doznala je puno stvari - otac se ženi za neku ženu Marciu za koju prvi puta čuje, njena sestra blizanka ima leukemiju, njen mačić Woondak -hehe- može govoriti, ali jednog dana tajanstveno nestaje...
A onda Izzie uvuče u neobičan svijet Narniju.
Tamo je otkrila da je princeza. Ali, da biste otkrili što o njoj, trebate čitati dalje.
Tri su poglavlja u wordu već napisana. Četvrto se piše.
Likove ne primam. Ne. Razlog tomu imate napisano gore. Također tome moram zahvaliti Starzu, tj. Felixu, tj. Tomeku. Njegov me novi blog na ovo i potaknuo. ( Hvaja zvjezdici kiss )
A sad. Sad treba urediti blog. Onako u stilu Izzie Parker. Izzie je... ja. I drago mi je da je tako.
Puse.

EDIT: Također sam zaboravila reći nešto veoma, veoma važno...
Postovi dolaze svakog utorka, znači jednom tjedno. Ako propustim koji utorak, naravno da ću to nadoknaditi objavljivanjem postova dvaput tjedno. I molim vas, nemojte požurivati moju malenkost (xD) u pisanju postova. Treba mi vremena! Imam četiri poglavlja uvoda! Puno hvala!
Puse.

Sljedeći mjesec >>

	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga.

Linkovi.

Likovi.

Copyright

CREDITS

One.

OllA, she is back!!