žubor vode
24.09.2007., ponedjeljak
Došao cirkus u naš mali grad...
tako smo barem čuli mi,radnička djeca iz predgrađa. Padale su dječje suze i moljakanja...obećanja da ćemo biti dobri, doživotno samo ako nas mame odvedu u cirkus.. Mame kao mame,dale se nagovoriti od druge... U centru grada,uz sam rub parka umjesto šatora, stajalo je nekakvo ogromnooo bure. Nas desetero djece s mamama,stiglo je u zadnji tren kako je rekao ljubazni čovjek,prodavač karata. S vanjske strane bureta bilo je stepenište.Sretnici koji su stigli na vrijeme i kupili kartu,već su bili gore, na galeriji. Ljubazni prodavač karata,vidjevši naše razočaranje zbog kašnjenja, velikodušno je ponudio da na brzinu uđemo kroz nekakva vratanca,dolje pored njega u dvoranu i to besplatno. Nismo mu stigli ni zahvaliti,a već su za nama bilo zaključana vrata. Stali smo uz stijenke bureta,stisnuli se uz mame i čekali kad će početi predstava. Na zvuk zvona,bure se počelo okretati sve brže i brže... Velikom snagom centrifugalne sile svi smo bili priljepljeni uz stijenke bureta i klizili uvis... Mame su od straha i stida što im se haljina i suknje dižu, ispustile naše ruke.. Mi djeca izbezumljeni od straha smo plakali,neki vrištali. Sve je bilo popraćeno salvama smijeha onih gore s galerije,s kupljenom kartom. Kad je vrtnja prestala,izašli smo van ali ljubaznog čovjeka, prodavača karata ,nije bilo nigdje- da mu zahvalimo.. Poslije smo godinama prepričavali taj događaj, sami sebi se smijali.. Prošlo je od tada pedeset godina.Nisam zaboravila ni jedan detalj. Samo mi više nije smiješno.. |
