četvrtak, 24.01.2008.

Kao nekad

Gledam prema vratima koje sam otvorila i čekam neke nepoznate korake
Prolaze dani i vremena je sve manje (dok se otvara jedan sasvim novi život ispred mene)
Ja iščekujem neočekivano kojem je suđeno da bude
Riječima prepunim sunca zatvorio si mi oči i dok se prepuštam milovanju mora ne mogu da se ne upitam…odakle….
Pa se smiju moje oči… jer znam ja, o dobro znam odakle to...

Poznajem duboke i tamne predjele moje duše u kojima rastu neke čudne trave (guše svojim lišćem i oboje more strahom).
Ponekad ronim među njima dok me dodiruju svojim hladnim rukama i zovu da se spustim dublje u tamu koju pletu njihove ruke.
Tek onako da se sjetim koliko treba za vjerovati sebi (a kako je malo potrebno za igrati ulogu vječne žrtve dok te ljube njihove ruke).

Jedan zamah, dva i evo me na nekim mojih dubinama i frekvencijama življenja…

U zraku su neki nepoznati mirisi istoka.
Dodiri koje ne poznajem (a tako su blizu).
Može li se riječima voditi ljubav?
Na koliko se načina može voljeti?
….riječima, pogledom, dodirom, dušom, umom…..
Na koliko načina želiš voditi ljubav?
I jesu li naša svakodnevna tijela dovoljno jaka za to?

Pa se skrivam iza škrape.
I pretrčim poput sjene preko ceste.
Pa se u prolazu milujem s ružmarinom i učini mi se da ćutim miris lavande u zraku.
Tako bih pobjegla…hoćeš li mi dozvoliti to?
Ili ćeš me znati zarobiti svojim tijelom na ljetnom suncu i poljupcem ugušiti svaki otpor?
Svojim mirisima osvojiti moj svijet…


Pa se igram i skakućem u ritmu moga srca..
Pa se smijem djeci koju susrećem u sutonu.
Oni znaju čitati riječi moje duše…

Pa se obavijam ljubičastim mirisima sudbine koji me vode kući.
18:09 - Komentari (9) - Isprintaj

<< Arhiva >>