ponedjeljak, 21.01.2008.

Djevojka iz moga kraja

Danas mi je neki naopaki dan...

Propušten poziv....uzvraćam...glas prošlosti i moje glupavo pitanje di si (kao da ne znam).
Smiješ se i kažeš da si skoro rekao evo doma sam...a ja ti govorim da jesi doma (koliko god bilo čudno to je tvoj dom)...pa poželim čuti tu sam.
Pitaš me kako sam, što radim, ima li što novoga kod mene.....smijem se, a u meni ključa bijes (kako to da baš sada želiš znati i biti dio mog života) pa kroz smijeh ne odgovaram na pitanja već uzvraćam istim.
Kasno je.... kasno, gotovo, prošlo...
Nema nas više...nikada više...ti i ja....
Cime koje se kidaju vuku nas u neka druga mora, tamo gdje nikada nismo bili....
Odavno smo spalili sve mostove, oduvijek smo varali sve (ti i ja).
Varali smo druge, svijet, nebo...varali smo sebe.
One polovice nikad spojene osim u zagrljaju ljubavnika, dvoje djece na putu za raj.
Ćutiš li negdje duboko u svojim rukama da nisam više tvoja?
Put je odabran i ja ti ne vjerujem i nikad više neću moći vjerovati tvojim riječima i dodiru.
Mogu ti pokloniti dušu i dati svoje tijelo (onako kako samo ja znam) ali previše sam tražila od tebe. Ti ne možeš to....
Čudno je kako dođemo u neke plićake koji potope brodove i progutaju naše snove.
Mi smo prošlost.

I kako se sve spaja u neki slijed događaja koji ne želim danas.

Danas je pomalo naopak dan.

Lutam od jutros, utapam se u poslu i čekam čudo.
Pa se ljutim na sebe što očekujem od tebe da navučeš sunce na moje oči.
Pa se cjenkam sa sobom, pa si prijetim.
Ali danas mi je naopak dan i trebam tvoje ruke, riječi i smijeh da pomognu zvijezdama obasjati moj put kući.

Dok te gledam večeras (svojim srcem) znam da te nemam (pripadaš drugoj) i daleko si pa izgubljena sjedam pored puta.

Danas je pomalo naopak dan i sve izgleda besmisleno.

A tako ti želim reći jednu banalnu stvar (ošišala sam se popodne i baš mi se sviđa).

Tužna, raščupana i razočarana, ostavljena sama negdje na kraju svih svjetova.
Spušta se noć a ja tražim toplinu Zemlje na kojoj sjedim.
Povlačim skute na bosa stopala i skrivam pogled ispod svojih tamnih kovrča.
Bojim se....
Ima li netko tko zna voljeti ovo izgubljeno dijete..netko....ne bilo tko...
Pa se pitam vidiš li to u meni...
I dok me prekriva topla tama i tišina moga škoja u zraku i snovima ćutin lito koje dolazi.
Bit će...

Danas mi je pomalo naopak dan.

Dok mi se javljaš onako u prolazu, pitaš zašto ti nisam ništa pisala danas.
Ja šutim prekrivena nemoći a obuzeta željom. Da ti kažem istinu (iz inata)?
Pa odlučih učiniti ono što sam htjela večeras (pa što ako se opečem-to znači da sam živa).
Kažem da sam se ošišala danas (jer želim dijeliti svoj život s tobom) a ti odmah pitaš ima li šanse da to vidiš.
Bezdan premošten....ima....šaljem ti sliku...
Dražesno (kako volim kad mi kažeš da sam dražesna, ili da su moje riječi to..neka toplina i prepoznavanje osjećaja duše, neka tvoja riječ) i moje ime izgovoreno/napisano onako kako samo ti znaš (a ja ga najviše volim baš takvog mada nikad nikome nisam to rekla...ni tebi).
Dok me ljubiš na rastanku i dogovaraš susret sutra kažeš mi da ne mislim (čuvaj se misli)..

A ja se pitam....znaš li da se ja ne znam čuvati misli osim bježanjem u posao...
Možda u tvom zagrljaju?

Pa se pitam....nedostajem li baš ja tvome zagrljaju?

Ili samo sanjam dom kojeg nemam...
22:49 - Komentari (3) - Isprintaj

<< Arhiva >>