petak, 18.01.2008.

Neka nova svitanja

Opijena snom (dok po meni pada kiša) bježim iz ovoga grada.
Vani jugo danima, spaja se sa ritmom moje duše danas.
I ova kiša koja pere moje suze, koja me rađa nanovo i obavija maglom.
Danas sam sivo nebo i more puno pjene...trudim se protrčati ispod duge (koje nema).
Okus straha na mojim usnama i grop u želudcu.
Danas je jedan od onih dana kada su neki nepomični, prastari dijelovi moje duše krajolici kojima hodaju moje želje. Želim nestati, utopiti sve glasove mojeg straha i snove u more koje divlja, nestati negdje u spajanju neba i mora, da zauvijek postanem netko drugi.
Jer uvijek se vratim na početak.
Krugovi…Kad me takneš tamo gdje se bojim povlačim se brzo u svoju ljušturu.
Hoćeš li prepoznati moje boje?
Hoćeš li pratiti zvonce moga smijeha koji se skriva na prostranstvima od tuge?
I dok mi daješ sebe počimam shvaćati da se bojiš, baš onako kao ja...

Otvorili smo vrata, vrata za neka nova svitanja....Dođi....

Iz Splita me ispratila kiša, ona prava koja se spusti bez vjetra i zamota sve u vodu....
Samo vjetar i šum mora, nebo pokriveno oblacima tako blizu mene.
Tišina i bistri sati u danu prepunom kiše
Moja soba i želja koja buja u meni (tako želim da pada kiša noćas)

Dolaze neka nova (plava) svitanja...još malo, tek koji sat..

Sutra ću tražiti sebe...
Igrati ću se kamenčićima u plićaku
Hodati ću stazama koje znam
Gaziti ću mokru travu
Besciljno ću lutati i ispirati suze svojim morem
Sutra ću još malo tražiti sebe na nekim svojim škrapama...

Bit će...

Neka nova svitanja...
23:40 - Komentari (13) - Isprintaj

<< Arhiva >>