nedjelja, 13.01.2008.

Jugo (nije vrime od nedije...)

Nemir me zove bez glasa i kida cime....podivljalo more...stojim na plimom potopljenom mulu. Pa se penje more uz moja bosa stopala i zove...dođi, budi...dođi.
Spaja se nebo, more i otok, u svim nijansama sive, kiša poput sedefa, kapljice soli na mom licu.
Lutam od rana jutra (gonjena vjetrom u mojoj duši) i pokušavam vjerovati sebi, vjerovati tebi.
Slušam pjesmu borova i oblutke kako se sudaraju u pličini....
Brzo će ljeto (kad zaroniš bolje se čuje)..
Odem pa se vratim....sanjam u bojama.
Pa ne vjerujem danas svome srcu i sumnjam u svaki korak kojeg sam učinila.
Kako sam nestrpljiva i nevjerna ovih dana....more moje....
Pomiješale se boje, riječi i događaji davno prošlih dana i ovo sada....neriješene priče, nemogućnosti onoga biti i onoga mi...udaljeni glasovi i dani koji još nisu došli, dvor koji čeka da se vrate neki ljudi....odluke koje donosiš sada i sve prepreke koje imaš proći.....odluke koje donosim sada i sve prepreke koje moram proći....sve me to previše podsjeća na najveću laž mog života.
Pa mi dođe da razbijem staklene police i da u krhotine pretvorim svoje pomno čuvane i sjajne kristalne figurice....
GDJE JE TU ŽIVOT????!!!
I gdje sam tu ja?
Gdje sam?
Pa ti ne vjerujem danas. I bježim u pjenu, valove i plimu.
Tražim te u tragovima broda, oblacima, nebu iznad onih planina kojima se putuje k tebi (ili k meni), u tragu bure kojeg ćutim u ovom jugu.
Slušam riječi nekih nepoznatih ljudi, raščlanjujem maglu oko moga srca, tražim putove kroz mokru i hladnu obalu moga sna.
Pa te želim tako jako, do boli...stišćem svoje hladne ruke i hodam...hodam u beskonačnost svoje želje...
I kako želja jača, sve brže trčim u nekom drugom smjeru....da ti dokažem da ne trebam, da nisam, da dokažem sebi da mogu...da bi se opet našla na početku kruga.
A gdje sam ja to?
Danas želim vjerovati u put koji je odabran za nas...to je jedino što danas želim.
I nije važno gdje ćemo biti sutra...želim vjerovati u danas...
Gdje si?
Zašto te nema tu pored mene već danas? I zašto su moje ruke prazne?
Pomiješale se boje, riječi i događaji davno prošlih dana i ovo sada...
Ležim i gledam podivljalo, sivo nebo iznad Splita.... šutim....duboko u sebi ćutim dane koji dolaze.
Pa se bojim vjerovati u ono što znam, što ćutim duboko u sebi.
Hoćeš li prepoznati put do mene?
Hoćeš li znati držati moju ruku?
Hoćeš li znati hodati skrivenim putima moje duše?
I želiš li to?
Nađi me danas...ušutkaj strah svojim poljupcima, umiri more glasom...sakrij me među svoje dlanove...
Nađi me danas i uzmi ovakvu kakva jesam.... ja ću ti vjerovati.
Nađi me....
14:07 - Komentari (7) - Isprintaj

<< Arhiva >>