Bila je dvije godine starija od nas.
Posebna.
Jaka kad je život objavio rat.
Poludugu crnu kosu je imala uvijek u repu, crne oči je ponekad naglasila s malo šminke, a put i stas veselim bojama te trapericama i samtenim hlačama.
Upoznala sam je u četvrtom razredu u grupi na početnom njemačkom jezikom.
Mi smo, djeca, učenici četvrtih razreda iz područnih škola, dolazili svake srijede na strane jezike u matičnu školu. Ona i brat su bili nova lica za moj razred i mene.
Zanimalo nas je sve, a nismo pitali ništa.
Od petog razreda smo pohađali isti razred. Tada je imala trinaest godina.
Odrasli bi pitali za krvna zrnca i vjersko opredjeljenje.
Za nas su bili djeca.
Otac je nije pustio u školu bez brata.
Majka im je umrla dok su bili u nižim razredima.
Doma se brinula za kućanstvo i bila mama svojoj trojici braće.
Jedan je bio tek maleno djetešce.
Nije imala vremena za učenje.
Srednju školu nije pohađala.
Udala se veoma brzo poslije osnovnog obrazovanja.
Svojevoljno ili ne, ne znam.
Bila je borbena, hrabra i imala je poštovanje svih u razredu.
Odgovorna i ozbiljna.
Znala je odgovoriti na svako pitanje nas mlađih djevojčica.
Mi smo je jako voljele jer nam je bila poput starije sestre.
Znam da danas ima četvero djece
i osmijeh na licu.
Najjača.