Kada sam krenula u školu, djevojčice su htjele biti manekenke i pjevačice, a dječaci nogometaši. Danas, njihovi interesi se svode na "zanimanja" YouTuberi i drugi influenceri. Čak ne žele jesti ako nemaju mobitel ispred sebe. Naše zanimacije su ostale na razini dječje igre, a njihove se pretvaraju u negativne emocije i ponašanja. Stručne službe nikada nisu imale više posla, nego sada.

Djeca su malene spužve koje upijaju ono što vide i čuju te stvaraju svoje sheme svijeta.

Poslije nekoliko godina, kada rašire krila, ako ih ne učimo poniznosti te malim i pravilnim koracima, pad može biti strahovito bolan.

Nametljivo sugeriranje da bi svi trebali raditi od kuće ili putem interneta je postalo pretoksično.

Izrazito utječe na njih.
Počinju izgovarati da su liječnici, učitelji, poljoprivrednici i svi drugi - budale.

Od zraka se ne živi.
Pasivna agresija i nasrtljivost nikome ne donose ništa dobro.

S druge strane, jasno mi je da mladi žele pružiti otpor "kikiriki plaći" za koju se radi od jutra do sutra, ali ovdje se ipak radi o poremećenim vrijednostima.

Jeste li čuli što su "tenisice srama"?
Ja sam saznala ovog proljeća.
Tenisice bez vidljivog znaka robne marke.
Najmanjima je svakodnevica da pokušaju jedni drugima nasilno skinuti obuću kako bi vidjeli oznaku.

Jeste li znali kakav naziv nose djeca koja nemaju na sebi skupocjene marke?

"Pepcovi modeli."

"Ako je to original, naručen preko interneta, pokaži nam narudžbu pa ćemo ti vjerovati."

Mislim da svi zajedno stojimo na rubu provalije.

Pročitala sam negdje, još prošle godine, da smo djeci dopustili svašta, a zabranili im da uprljaju tenisice, koje su upravo takve, simbol naših djetinjstva.