Kažu da smo u posljednjem krugu.
Čudimo se kad zlo pokuca na vrata.
Hoćemo li se svi boriti za život?
Danas oni.
Sutra ja.
Uskoro vi.
Danas je dan.
Sutra možda zakasnimo.

Grah je u tanjuru.
Žlica će začepiti usta.
Ako ti nećeš raditi, ima tko hoće.
Ako vam tu ne odgovara, auf wiedersehen, idite... Idite što prije!

Posljedice razdiru i odvajaju.
Poštanski sandučići su prazni.
Nema svjetla na prozorskom staklu.

- Moraš čekati. Tko te pita? Šutiš i radiš! Nekad nismo...- viče baka.
- Neću! Bunim se ili tražim drugi posao! - odgovara unuka iz svog kutka.

Mislila je da može pospremiti depresiju.

- Ona sjedi sa mnom u razredu i napisala je "Death note". Na papiru stoji koga bi likvidirala. Što ako ona izvuče nož? Ako uočim, skočit ću kroz prozor. Ako uočim...

- Jeste prijavili nekome?

- Da. Razrednica je samo uzela papir. Nitko nije reagirao. Nismo imali razgovore. Sinoć nam je slala u grupni chat tužne pjesme o tome kako je mi ne razumijemo.

Žmirimo.
Guramo probleme pod tepih.
Ne osluškujemo.
Reagiramo i pomažemo kasno.
Ne ponavljamo dovoljno da ne znamo što je iza tuđih zidina.
U tuđim cipelama.
Na putu.

Ličnost je poput biljke.
Glina koja vam se priljubi uz prste.
Itekako smo odgovorni.

"Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca. Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi — od Boga."

Davno nam je zapisao Siniša.

Koliko puta im kažete da ih volite?
Koliko puta im kažete da ćete svakom problemu zajedno naći rješenje?
Koliko puta im kažete da ih podržavate, čuvate i da ste za njih uvijek tu?

- Hvala na svemu, ali ne želimo biti roditelji poput vas dvoje. - boli izgovoriti, boli čuti.

Bez ljubavi ništa.
Nosite srce u očima i na dlanu.
Sućut i tišina.