kupili smo prvi zajednički auto
svi ispituju jesam li sretna
raduje li me zvijezda

hladno odgovaram što me ima veseliti
metal
plastika
guma

radujem se jer smo zdravi
ruka je u ruci
srce kuca

čudite se
ako ne može hodati
pitate se
zar je tako glupa žena kojoj silne škole nisu pomogle

mama bi ošinula tijelo kad je ljuta

tata je zacrvenio kožu
bojala se učiniti što traži od nje

djed je povrijedio lice jer nije mogla jesti

ujak je volio vino
mlađe nije pustila na ljetnu žegu
štap je obojio koljena

kosa
uho
tabani
ponavljajuće lekcije

nije naučila reći ne
nije smjela

pokazali ste joj
živjeti dok slana zrna žuljaju njene oči
nositi valove na leđima
imati zraka na dnu
udahnuti pred kraj

naučili ste je
trpjeti
šutjeti
sakriti
ljubav koju boli

mogla je odmah razdvajati mora

debela si
debela
čula je u gnijezdu iz kojeg je šalju u svijet

debela si
debela
tamo gdje govore da postoji nulta tolerancija

debela si
debela
ispred ogledala
u sobi
u kupaonici
ne može se gledati

jedi
moraš jesti
naučila je napamet broj kalorija svake namirnice

za doručak nije gladna
tek se probudila
za ručak smišlja nova opravdanja
pojede
zagrli wc školjku
odbacuje svoj teret
za večeru tvrdi da je u potpunosti sita

dok svi spavaju
gleda konačnu brojku
vatu umače u sok od naranče
jede i plače
gleda boje svog lica
siva
zelena
ljubičasta
skida široku odjeću
promatra modrice
dodiruje kosti
sakuplja kosu po cijeloj kući
nokte sakriva iza nekoliko sloja laka
boli je glava
svaka kost u tijelu
neprestano je umorna
ne može dugo hodati
disanje je teško
zubno meso krvari

želi pomoć
hrane je na sondu
plače
oko nje tim stručnjaka
u glavi broji kilograme
razmišlja kako će se izgubiti dobiveno
ali želi biti bolje

sa svojih dvanaest godina
ima jednu jedinu želju
biti toliko tanka da je svi požele zagrliti

Kažu da smo u posljednjem krugu.
Čudimo se kad zlo pokuca na vrata.
Hoćemo li se svi boriti za život?
Danas oni.
Sutra ja.
Uskoro vi.
Danas je dan.
Sutra možda zakasnimo.

Grah je u tanjuru.
Žlica će začepiti usta.
Ako ti nećeš raditi, ima tko hoće.
Ako vam tu ne odgovara, auf wiedersehen, idite... Idite što prije!

Posljedice razdiru i odvajaju.
Poštanski sandučići su prazni.
Nema svjetla na prozorskom staklu.

- Moraš čekati. Tko te pita? Šutiš i radiš! Nekad nismo...- viče baka.
- Neću! Bunim se ili tražim drugi posao! - odgovara unuka iz svog kutka.

Mislila je da može pospremiti depresiju.

- Ona sjedi sa mnom u razredu i napisala je "Death note". Na papiru stoji koga bi likvidirala. Što ako ona izvuče nož? Ako uočim, skočit ću kroz prozor. Ako uočim...

- Jeste prijavili nekome?

- Da. Razrednica je samo uzela papir. Nitko nije reagirao. Nismo imali razgovore. Sinoć nam je slala u grupni chat tužne pjesme o tome kako je mi ne razumijemo.

Žmirimo.
Guramo probleme pod tepih.
Ne osluškujemo.
Reagiramo i pomažemo kasno.
Ne ponavljamo dovoljno da ne znamo što je iza tuđih zidina.
U tuđim cipelama.
Na putu.

Ličnost je poput biljke.
Glina koja vam se priljubi uz prste.
Itekako smo odgovorni.

"Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca. Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi — od Boga."

Davno nam je zapisao Siniša.

Koliko puta im kažete da ih volite?
Koliko puta im kažete da ćete svakom problemu zajedno naći rješenje?
Koliko puta im kažete da ih podržavate, čuvate i da ste za njih uvijek tu?

- Hvala na svemu, ali ne želimo biti roditelji poput vas dvoje. - boli izgovoriti, boli čuti.

Bez ljubavi ništa.
Nosite srce u očima i na dlanu.
Sućut i tišina.