Bila nam je godišnjica braka. Dogovorili smo se da tu subotu provedemo u gradu. Jako sam se veselila. Fotografirao me prije polaska u ulici zatrpanoj lišćem. Volimo izraditi fotografije i dodavati ih na naš mali kutak s uspomenama. Imala sam na glavi metalni rajf koji imitira šuplje mačje uši, a na sebi kožnu jaknu i tajice te visoke čizmice. Rekla je moja sestra, buduća modna dizajnerica, koža je in.

- Nemoj biti dosadna i obuci si to, to i to.

Odlučili smo ići gradskim prijevozom jer je u centru svaki vikend ogromna gužva.
Primijetio je da me nepoznata mlada žena čudno gleda i stalno se približava. Nikada je prije nismo vidjeli. Nakon izlaska iz autobusa, bijesno je potrčala između nas i počela kružiti oko mene. Tražila je nešto po džepovima. Ja sam se zaledila. U ruci joj se svjetlucao nožić.

Ostao je pribran te nije reagirao nasiljem. Mene je odgurnuo jer nisam znala gdje sam u tim trenucima te se okrenuo prema njoj da me zaštiti. Potrčala je lijevo, a potom desno kako bi ga okružila i došla do mene, ali krenula je zaobilaziti koš za smeće i mi smo počeli trčati prema semaforu. Žena se odjednom ponovno stvorila iza mene i udarila me svojim tijelom u lijevu ruku i bok. Otrčala je na željeznički kolodvor, a mi u drugom pravcu. Nisam se htjela zaustavljati narednih petsto metara.

Imam osjećaj da sam potisnula sve što se događalo u tim sekundama. Od straha nisam ništa vidjela. Zaboravila sam kako joj lice izgleda.

Mjesec dana kasnije, još uvijek me strah. Malo manje, ali osjećam nelagodu. Izbjegavam ići negdje sama ako ne moram. Osvrćem se stalno oko sebe. Plaši me približavanje nepoznatih ljudi na ulici i nagli pokreti.

Prvi put sam se uplašila prije godinu dana dok sam se vraćala iz trgovine.
Čudila sam se kao pura glisti praksi: "vidim te prvi put i slijedim ulicom kako bih zatražio/la broj mobitela". Naučili su me: "nisi doma, ovo je džungla". To je bio alarm: idi u trgovinu i konačno kupi suzavac.

Sranje kroz gusto granje.
Svijet je opasno mjesto - razmišljala sam i prolila gorke suze. Lijepo i opasno.

Često sam se pitala prvih dana što sam učinila da to zaslužim i jesam li uvrijedila nekako njen kulturni identitet. Ništa osim lica mi nije bilo otkriveno. Čak sam stavila kožne rukavice jer su mi ruke uvijek "zaleđene" dok puše vjetar. Nikad neću saznati zašto.

Da sam bila sama, možda me više ne bi bilo.

Sretna sam jer dišem!

Potreslo me, udaljilo i zatvorilo, od svih koji mi nisu bili snažno bliski jer me obuzeo umor.

Šlag na torti - nepotreban šok.

Imam pet godina mlađu sestru i šest godina mlađeg brata. Njih dvoje su odlučili jedno poslijepodne poslati mi video. Navodni TikTok trend koji snimaju mnogi u raznoraznim varijantama. Dakle, u videozapisu sve oko nje eksplodira i čuju se urlici. Odmah sam nazvala na njen mobitel jer sam prvo pomislila da se radi o "pranku". Javlja se brat i tvrdi kako je sestru odvela hitna, čujem da trči i kaže da su stigli vatrogasci. Uvjerava me da je ozbiljan. Tada sam već počela plakati i padati od bola na koljena. Sljedeće, čujem mamu da urla kako njih dvoje nisu normalni jer pretpostavljam da su i drugima poslali videozapis.

Loše sam spavala poslije toga nekoliko noći jer su me poprilično prestrašili.

Prekjučer je poslala videozapis koji prikazuje mladića, njegovu situaciju i montiranu identičnu eksploziju. Majka je poslala hitnu i vatrogasce na njegovu adresu.

A baš sam bila zaljubljena u jesen.