ZAVRŠNA PJESMA


BLAGDAN USKRSA

Jutros su nebesa vedra
do dna;
hrvam se sjetom,
patnjom i postanjem,
a snagu mi donosi
Svjetlo Uskrsa.

Zvona s katedrale
dižu nas uvis
do sunca.

Ruka je neka
svemoćna
jutros pomela
tragove sve
zgusnuta mraka
i nedoumica.


Ova završna pjesma vrhunac je (i dubina) Milinoga uspinjanja do vrha svoje drage planine, ali s one strane, obrasle trnjem, obdarene oštrim kamenim zubima...
Bila to Gradina rodnoga mu stankovačkoga kraja ili neki vrh daleke Himalaje, svejedno, trebalo je i drače, i mrazeve, i poklizine, i kamene oštrice i opuzine svladati i doći do vrha žuđene uzvisine (ili do dna intime) i doživjeti "ruku neku svemoćnu" koja u novom danu "mete tragove mraka i nedoumica".

Ujević, obraćajući se Bogu (u Svakjidašnjoj jadikovci), reče: "...i znaj da sin tvoj putuje/ dolinom svijeta turobnom/po trnju i po kamenju/od nemila do nedraga..."
Noseći turobnost i patnju i na plećima, i u srcu, i krvavim stopalima, i na staračkim kostima...putuje Ujević do "krijesa u brdima...".
Mile do "nebesa vedrih do dna."

Svatko od nas svojom stazom, ali, sigurno, neposutom laticama, nepoznatom, neoranom...
Padajući, ustajući, na tsunamiju trajne patnje ili u iskri radosti...

Od Božjeg plana i nauma, od začeća i rasta u prvom domu, maternici, od rođenja, od prvih koraka do odraslosti, starosti...do smrti nosimo križ, ne kao privjesak, već kao Božje obilježje, kušnju, potvrdu i ponos.
I sve to kroz malo blještave radosti, a kroz obilje trpnje, boli, patnje.

O patnji, kao ljudskoj označnici i znaku prepoznavanja, sudbonosnom pečatu, govori svaki čovjek danomice, pjeva svaki pjesnik stihom i rimom, svaki kipar rezom dlijeta, svaki slikar pokretom kista i akordom boja...
"Izgleda da je trpljenje neodvojivo od ljudskog, zemaljskog življenja, i ono to doista jest" (Fra Ante Kekez: Duhovne misli sv Ivana Pavla II., Salvifici doloris, str. 6)

Ili: "Rječitost križa i smrti nadopunjavaju se rječitošću uskrsnuća. U uskrsnuću čovjek pronalazi sasvim novu svjetlost koja mu pomaže utirati put kroz gusti mrak poniženja, sumnji, očjanja i progonstva. (Isto, str.35.)

Preda li se čovjek patnji, postaje i postane besplodni panj u truleži života.
Stvaramo li i u patnji (a patnja je svakodnevni sok života), ostavit ćemo najiskreniji i najdublji trag, neizbrisiv trag u svom životu, trag koji može biti smjerokaz mnogim pojedincima koji se predaju očaju i plaču izgubljenosti
Patnja i svestrana aktivnost u patnji vodi čovjeka u život i nakon smrti, u Uskrsnuće: "...vjera korak olovni snaži;/nagrada su daleki vidici/gdje snaga zrije i gdje zakon važi;/prostranstvo plodne njive/pripada klici/i slutnji istine kristalne./A križ pritišćući/dariva radost dohvata/zore obećane." (KRIŽ, uvodna pjesma)
Ili. "...hrvam se sjetom/patnjom i postanjem/a snagu mi donosi/Svjetlo Uskrsa" (BLAGDAN USKRSA, završna pjesma)

Dakle, ne patnja kao očaj, kao vječni plač i utapanje u suzama, kao izgubljenost, kao krah i krhotine rđe, već stvaralačka patnja, plodonosna patnja, spasonosna patnja (salvifici doloris, kako poručuje sveti Ivan Pavao II.)..
I pjesnik Mile Klarić i sv. Ivan Pavao II., Mile stihovima, sv Otac poslanicama, isto poručuju svima nama: nakon pada dignuti se, stvarajući, opirući se, leteći-do sunca.

Muljevita društvena zbilja, bezizlaz:

"I jučer, i danas, i sutra
sve je bez boje i mirisa
otkako bezglavo vrtoglav moćnik
odijeva zbilju u halje besmislene." (Samo živi nosom u oblacima)


Molba Bogu:

"Bože beskrajni,
koji sve stvorio jesi,
zauzdaj pakost,
opameti zle što rade." (Gluma)


Smirenost trpljenika:

"Dok je pravednik smiren
molitvom." (Mir i dobro)


Uskrsnuće:

"Zvona s katedrale
dižu nas uvis
do sunca." (Blagdan Uskrsa)


Isus je rekao, Isus je govorio, Isus govori: Vjera te tvoja spasila!