Da mi je biti, kao nekad, grana
u vatri živca i nadomak nada,
da mi je biti ogrijana strana
uma i sreće, tvorac serenada!

Opet bih luku gradio za ciku
radosne djece, rastenja i leta.
Opet bih kišu grlio i sliku
ptica na nebu, njivu zlatnog kreta.

A što ću sada kad nema pomoći
i slaba vrenja ne daju ni snima
žariti dane, već davne svemoći
k'o ledenjaci mrzlim klize tlima?

Evo me zemlja i vinograd zovu!
Evo me pjesmu započeh već novu!

Sabrani soneti