pjemasloz

07.12.2015., ponedjeljak

IVAN VIDOVIĆ: ZBIRKA pjesama "PLODOVI PATNJE" MILE KLARIĆA, peti dio

ČETVRTA SKUPINA PJESAMA (Plamsaj proljeća)



Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Sto ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,
Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje!
(S.S. Kranjčević: GOLGOTA, kraj pjesme)


Od trpnje do proljeća i Uskrsnuća. Tko posrne u tuzi, ostaje u zimi jada, odakle nema pogleda ni vedrine ni spasenja.

Pjesnik Mile Klarić veliki je ratnik u životu kojega krijepi vjera u život, domovinu, obitelj,
dobrotu i popravljivost čovjeka.


Uz vapaje srca i duše,
grlice proljetne
suze mi boli suše
i želju bude-
bratom im biti.
(Plamsaj proljeća)


Grlice dvije
u vrtu mome
plamte srećom
u razbuktalom svibnju;
grije ih
u sunca sjaju
radost ljubavi čiste,
koju samo one znaju
(Iskrenost, cijela)


Do koljena u vodi,
na pličini žala,
a odlučan u trenu,
Ivan se sprema
razbit zrcalo bonace
i probuditi Sirenu
zaspalu...
(Sirenin dragi)


Kos u fraku crnom
udvorno pjeva
svojoj dragoj
žutim kljunom
u zanosu proljetnom.

I čeka, i čeka,
hranjen milinom,
u nadi velikoj
da ljubav drage
u gnijezdu toplom
bukne
raspjevanim potomstvom.
(Radost življenja, cijela)



Jakov i Mate, i Anselmo
svesrdno i predano njegovahu,
od vremena davnih,
oganj živog ognjišta predaka mojih,
plamen u naslijeđu darovahu
sinovima sinova mojih.
(Konoba nas zagrljajem brati)


O, iznenadna Srećo,
objesi mi se o vrat
umiljato
u osvit
proljeća cvjetna
ili čulne jeseni
i shvati:
tanka je nit
do raja-
pomno je treba čuvati!
(Radost postojanja, cijela)


Jutros sam grlio sunce
objeručke dok su
risale svod mekanim kretom
raspjevane ptice;
probudio se potok, žureći niz litice,
a cvijeće se umivalo rosom,
pozdravljajući proljeće.
(Osvit preobraženja)


Livadom pršte
mirisni izvori,
udomljuju se u cvijeću
raskošno, bujno
prostranstvima vedrim.
(Istina i laž)


Groma krijes prijeti
olujom-
bahatost moćnika strepi
pred snagom iskonskom;
drhte u nemiru
svom.

Dok je Pravednik smiren
molitvom.
(Mir i dobro, cijela)


Neke mračne sile
pokopat bi htjele
zlatovez sretnika;
poduhvate smjele
i Gospine snježne
paljulje bijele.
(Gospa Snježna)


Iz prostora "bez uzleta i nade", "s ranom otvorenom", iz rasula (ne)vremena, iz "tuge klasja žita", iz kaljuže mračnih , teških, ubojitih i razarajućih, smrtnih emocija i raspoloženja (koja u duši i vidicima Milinih srušenih uzdanja stvoriše teška i neizlječiva društvena stanja i zbivanja u svijetu i Lijepoj našoj, te moralna nestalnost i pokvarenost ljudi) do "plamsaja proljeća" u kojem "grlica prostore veseljem ispunja", u kojem "grlice dvije u vrtu mome plamte srećom u razbuktalom svibnju..."

Plodovi patnje, trpnje, boli...plodovi su životnih padova, posrtanja, ali i uzdizanja, bitaka, rasta u nadama...Pjesme kao plodovi!

"Tko pelin nije guto, taj ne zna što je sladost,
tko tužan nije bio, taj ne zna što je radost,"


Tu biblijsku, vječnoživotnu, čovječansku, istinu Nazor je pretočio u skladnost
dvostiha i dao utjehu svakomu pjesniku.

A Kranjčević kratko, jasno, upečatljivo, neporecivo:

"Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!"


Pjesnik Mile, kolega mi pjesnik i prijatelj, i tužan je bio i pelin je pio.
I nije, kao ni ja, još ispio sve čaše niti je sve suze vratio natrag u izvor živca da ne kapnu i da se ne skotrljaju niz obraze...
Pjesme sve kažu!
Iz ponora patnje, boli i trpnje do svjetla:
do mekoće zagrljaja žene (supruge), do nade u unucima, do uočavanja i zagrljaja ptica (grlica, kosova...) na granama bora, do plamsaja proljeća u velikomu biću prirode, do srastanja s precima...do uskrsnuća.
To je pjesnikova cesta u ovoj zbirci, Milin simboličan (i stvaran) uzlet iz dubine oceanske do proljeća oko kuće, u duši.

Kad bolnik ojača sebe iznutra, postaje neumrli i neporaženi ratnik!

"...sve se može kad se hoće
u žarka svanuća:
preporodno topi se
studen
promrzlih klonuća."
(Osvit preobraženja)


(uskoro šesti dio)



- 09:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #