Dragi prijatelju Ivane,

noćas sam u sačuvanim materijalima na starom disku naišao na tvoju sublimnu i krepku pjesmu „Proljeće“, s komentarom mi, kojeg sam bio napisao i u u prostoru za komentare tvog bloga 22. svibnja 2010. godine objavio, potpisavši se tadašnjim nickom Otočanin.

Pa, s obzirom da su mi se toliko svidjele i pjesma, i komentar, ali, i s obzirom da me je ovo sve skupa na tebe, prijatelja mi dragog, podsjetilo, nisam, evo, uzmogao odoljeti a da ga, nakon dugih pet godina, ponovno ne objavim na tvom blogu.

Svako dobro i tebi i prijateljima-blogerima tvojim čestitim i vjernim koji te posjećuju na blogu!

Odano tvoj prijatelj s napuštenog bloga Sjaj Oriona Roko

Ivan Vidović:
PROLJEĆE

Proljeće se vrti u zglobovima
moga dana
i u mislima ove uskrsne kiše.
U mirisima oblaka ponad Gradine.

Proljeće teče u krvotocima
grabova i svih njihovih prijatelja,
u škrapama razigrane šarene mašte.

Proljeće pjeva na vrhu vrha
moje trešnje:
neumorni kanarinac plete pjesmu.

Proljeće se širi poput svemira
nezaustavljivo.

Roko Dobra:

U ovoj se, izvrsni pjesniče Ivane Vidoviću, od finih
niti duše tkanoj lirskoj impresiji, proljeće „vrti u
zglobovima“ tvoga dana, čineći ga blagotvornim i
poletnim, dok ti je u mislima kiša – ukrasna; kao što
je i u mislima „oblaka ponad Gradine“ - cilj i
ishodište davnašnjih tvojih sanja i maštanja ...

Zatim, smisleno konstatiraš kako ono, proljeće, „teče
u krvotocima / grabova ...“, te „u škrapama razigrane
šarene mašte“, a koju netom spomenuh, zahvaljujući
neposrednosti autoreferenci iz kojih se zorno zrcale
raspjevane ptice „na vrhu vrha“ tvoje trešnje, s onim
ti kanarincem što „plete pjesmu“ koja se, nova i
obećavajuća, vječno obnavlja u prirodi i u nama...

E da bi, najzad, na sebe pjesnika, u najljepšem smislu,
svratio pozornost čitatelja - izuzetno snažnom poentom:
„Proljeće se širi poput svemira / nezaustavljivo“.

Sve čestitke tvog oduševljenog Otočanina (Sjaja Oriona)