IVAN VIDOVIĆ: KRATAK PREGLED PROŠLOSTI STANKOVACA



STANKOVCI, lijepo mjesto na sutoku Dalmacije i Ravnih kotara, na sredokraći između Šibenika i Benkovca, tu u blizini mora, pa stoga ispunjen vrućom čežnjom za njim, tvrdom poput kamena njegova krša, nezaustavljivom poput sunca.

Stankovci, milo selo pod Gradinom što, kad ga pogledate iz krša, s južne strane, rasteže svoje mišićave seljačke ruke žuljevitih i zemljavih dlanova, a ako vas želja ili slučajan put dovede ovamo u proljeće kad bajami procvjetaju rozi i bijeli, čini vam se kao da se pastir i pastirica ispružiše i usne sljubiše tamo gdje se nekada kolo stankovačko vrtjelo. Dok oni sišu sokove slatke i vruće, dotle se krovovi crveni upliću u runa bajama mirisnih.

Najstariji tragovi života na širem području sela Stankovaca arheološki su nam poznati iz starijeg kamenog doba. Taj život kontinuirano teče kroz povijesna razdoblja do dolaska Rimljana.
O životu Liburna na tom području svjedoče brojni prapovijesni tragovi od desetoga stoljeća stare ere do dolaska Rimljana. To su gradinska naselja koja okružuju plodna stankovačka polja.

U kontinuitetu života u doba antike govore slučajni arheološki nalazi, novac i drugi razni materijalni predmeti, nađeni u grobovima prilikom obrade polja. Među najstarije rimske lokalitete spada onaj koji je otkriven na kompleksu današnjega stankovačkog groblja "Gospa Podrebača". Tu se radi o jednoj villi rustici, ladanjsko-gospodarskom objektu čija su istraživanja u tijeku.

U doba seobe naroda, u petom i šestom stoljeću, značajnijih arheoloških tragova nije otkriveno osim nekoliko slučajnih nalaza kao što je nalaz jednog srebrnog novčića istočno-gotskog vladara Teodorika Velikoga iz prve polovice šestoga stoljeća, te nekoliko trobridnih vršaka strjelica koji se tipološki mogu pripisati kulturi Avara.

Imamo i tragove o naseljavanju Hrvata na istočnu obalu Jadrana. Na položaju kod Klarića kuća otkriveno je i istraženo jedno od najranijih i najznačajnijih starohrvatskih groblja na području cijele Dalmatinske Hrvatske, koje se okvirno datira u osmo stoljeće. To groblje značajno je i po materijalnoj kulturi Hrvata nađenoj u njemu, među kojima se najviše ističu keramičke posude, te drugi upotrijebni predmeti nađeni u grobovima tada poganskih Hrvata. Stankovački nalazi neobično su značajni za proučavanje razvoja materijalne i duhovne kulture Hrvata u novoj postojbini na istočnoj obali Jadrana. Na još nekoliko mjesta, na području Stankovaca, utvrđeni su tragovi starohrvatske kulture koji su u planu za istraživanje.

O životu u razvijenom srednjem vijeku na području Stankovaca teško je bilo što reći. Teško je prihvatiti mišljenje da su ostaci zidina u blizini stare župne crkve "Gospe Podrebače" temelji starog naselja Stankovci. Koliko je do sada poznato, Stankovci se prvi put službeno spominju 6. siječnja 1648. godine u proglasu mletačkoga providura Fosca kojim zabranjuje da se nanosi šteta morlacima Banjevaca, Stankovaca, Radašinovaca i Kožulova polja i drugim selima u okolici Vodica i Tijesnoga.

U jednom dokumentu sastavljenom i potpisanom u Šibeniku 6. studenoga 1648. g. između ostalog je riječ o nekoj Cviti, ženi kneza Jerka iz Stankovaca, koja se s četvero djece i s četiri srodnika nalazi u zarobljeništvu u Turskoj. Na drugoj strani kod kneza Jerka nalazi se zarobljena Zahira, žena subaše Molunta Jelovca iz Babodola sa sinom Sahibom. U nastavku spisa kaže se da će Zahira potražiti Cvitu i djecu i do Božića se mora vratiti. Ako se ne povrati, njezin sin Sahib ostat će u zarobljeništvu kod kneza Jerka u Stankovcima. Oni pak koji su se obvezali za zamjenu zarobljenika platit će onoliko koliko su bili dužni po dogovoru.

Po svemu sudeći naselje Stankovci nastali su od velimskih stanova, staja. Naime, pastiri su imali svoje stanove u polju zvanom Lug, te su prema nekim tvrdnjama od tih stanova, staja Stankovci dobili ime.To je narodna predaja u kojoj ima istine jer spomenute pastirske staje, stanovi stari su koliko i sam Velim i velimska utvrda, pet do šest kilometara udaljena od današnjih Stankovaca.
No, znanstvene tvrdnje su drugačije. Stankovci su dobili ime po plemićkoj obitelji Stankovići što jednako prihvatljivo kao i narodno predanje, u to vrijeme nastajanja naziva mjesta bilo je uobičajeno da naselje dobije ime po nečemu ili nekome poznatom, Benkovići-Benkovac, usporedbe radi. Bilo kako bilo, moramo poštivati i narodnu usmenu predaju, temeljeći se na onoj izreci "narod nije lud".

Životi pod Turcima bio je dosta težak. Na tom graničnom mletačko-turskom području živjelo se nesigurno. Koncem sedamnaestoga stoljeća turskoj vlasti bio je kraj. To se očituje iz jednoga spisa od 9. studenoga 1683. g. u kojem fra Grgo Šutić izvještava providura Dona o sastanku što ga je imao sa stanovnicima iz "donjih krajeva". U nastavku pisma kaže se da su se u Vrani našli glavari morlaka iz Radašinovaca, knez Marko iz Stankovaca s velikim mnoštvom naroda. Fra Šutić im je navijestio mir. Vrana, okolica Zadra i Šibenika bili su oslobođeni od Turaka. Okupljeni narod u Vrani među kojima je bilo i Stankovčana izjavio je da će prije izginuti nego Turke pustiti na svoje tlo.Po svemu sudeću te su se godine Stankovčani oslobodili od turske vlasti.

Nakon oslobođenja od Turaka Stankovci se s ostalim oslobođenim Kotarima, Bukovicom i Zagorskom Dalmacijom nalaze u sklopu mletačke uprave. Poslije pada Mletačke republike (1797.) nekoliko godina su pod austrijskom vlašću (1797.-1805.) da bi u izmijenjenim političkim prilikama od godine 1806. do 1813. bili u sklopu Francuske uprave. Od tada su u sastavu općine Benkovac kao poreska uprava, na čelu sa seoskim glavarom.

Sastavljeno od nekoliko zaselaka, Bile Vlake, Velima, Crljenika i Budaka (a koji u novije vrijeme imaju zasebne mjesne zajednice), Stankovci su među njima najveće naselje čije je sveukupno stanovništvo u stalnom porastu od 1857.-1953., a zadnjih dvadesetak godina u stalnom padu zbog opadanja prirodnog prirasta stanovništva i iseljavanja. Stankovci se ubrajaju među najveća seoska naselja u općini.
Ušoranog su tipa, uvjetovanog paralelnim položajem brda i polja. Stanovništvo se pretežno bavi poljodjelstvom i stočarstvom.
U selu je župa od 1752. , a niža muška osnovna škola od 1848.g. Stankovci imaju 242 domaćinstva, odnosno 1012 stanovnika (1981. g.).
Stankovci se javljaju u "Narodnom listu" (Zadar) već 1880. g. (24. ožujka). U broju izašlom 4. ožujka 1882. g. u epskoj poslanici narodnog pjesnika iz Nadina Grgur Biokovac Krili Peraštaninu spominje se "ponosna Stankovačka župa divnih polja, starinskih kula i kulišta".
Interesantna su dva napisa: jedan od 16. kolovoza 1882. g. koji govori o "obćeobljubljenom" učitelju Niki Mazuri iz Tijesnoga koji se oprašta od Stankovčana nakon trogodišnjeg učiteljevanja u Stakovcima. Drugi napis (14, listopada 1882.) govori o proputovanju kroz Banjevce i Stankovce grofa Falkenhayna, ministra poljodjelstva. Tom prilikom ministar Falkenhayn se divio ljepoti obrađenih banjevačkih i stankovačkih polja i pohvalio "lijepo napravljen put od Banjevaca do Stakovaca" za što su zaslužni stražmeštar Petar Valent i glavar Stankovaca Blaž Pelaić.

Sve do 1901. g., kada je sagrađena nova školska zgrada, nastava se odvija u okviru župne crkve, a vjeroučitelji i mjesni nadzornici su župnici,

Stari Stankovčani nikada ne će zaboraviti vrijedne učitelje kao što su bili Mate Maršan iz Arbanasa, Ljudevut Bačić iz Voloskog i njegova sestra Filipina Franić (živi u Vrgorcu).

Početkom dvadesetoga stoljeća, točnije 1910. g. u Stankovcima je osnovano Hrvatsko KPD "Stankovci". Te godine se osniva i mjesna knjižnica koja je aktivirala mjesni pjevački zbor te angažirala stvaralački rad (glumačku aktivnost, guslarstvo i drugo). Spomenuto društvo okupljalo je omladinu i seljake Stankovaca, čitale su se novine i knjige i obogaćivao hrvatski jezik, unatoč suprotnim nastojanjima austro-ugarskih vlasti.

Da Stankovci imaju bogatu kulturnu tradiciju, pokazuju brojni zapisi i usmena predaja i Stankovčana i stanovništva primorskih naselja (Murter, Tijesno i dr.) koji kažu da su Stankovci prije više od jednog stoljeća bili središte kulturno-umjetničkih i sportskih smotri.

S pojavom zadružnog pokreta krajem devetnaestoga stoljeća u Stankovcima je, poput ostalih mjesta u Dalmaciji, osnovana Seoska blagajna (1905.) za uzajamnu pomoć. Ona će biti od koristi mnogim seljacima, osobito imućnijim, da ne postanu plijen lihvara,

U međuratnom razdoblju u Stankovcima se teško živjelo zbog suša i nerodica, niskih cijena poljodjelskih proizvoda i velikog poreza.

Tada djeluju u okviru sporta, kulture i prosvjete dva društva: "Sokolsko društvo" i "Orlovsko društvo", a od političkih stranaka velik utjecaj imale su sljedeće: Hrvatska republikanska seljačka stranka, Samostalna demokratska stranka, Hrvatska pučka stranka, Jugoslavenska nacionalna stranka i Jugoslavenska radikalna stranka. Većina birača s ovoga područja bila je u opoziciji tadašnjem režimu koji je gušio nacionalna, demokratska, politička i socijalna prava naših građana.

"Hrvatski radiša", sa sjedištem u Zagrebu, imao je u Stankovcima svoj ogranak čiji je predsjednik bio Grgo Petković a tajnik Rajner Perica. Desecima Stankovčana ova ustanova pomogla je u ostvarenju životnoga poziva-zanata (postolara, kovača, tesara, klesara i dr.).

Od godine 1939. Stankovci su središte općine (općinska uprava osnovana je 1924. godine).

Narod stankovačkog kraja borio se protiv raznih zavojevača. Tu tradiciju stalnog opiranja režimima on je nastavio u NOB-i. Ovaj kraj je dao u redove NOV-e i POJ-e 1038. boraca, koji su se s puškom u ruci borili po svim dijelovima zemlje, od Đevđelije do Triglava. Prema podacima s kojima raspolažemo,
mjesto Stankovci dalo je u redove NOB-e 391 borca, 296 boraca ovoga kraja je poginulo, među njima 112 Stankovčana. Pet boraca ostavilo je svoje živote u Dolini heroja na legendarnoj Sutjesci: Ivan Morić Nikole (1910.), Stankovci, Drago Bura Marka (1925.),Stankovci,, Nikola Klarić Ivana (1924.). Stankovci, Joso Morić Tome (1925.), Crljenik, i Mile Morić Ivana (1923.), Crljenik, svi borci Treće dalmatinske brigade. Njihova imena, na vječni spomen i putokaz mladima, ispisana su na zidovima monumentalnog Spomen-doma na Tjentištu.

Nakon II. svj. rata Stankovci su sjedište MNO (1947.), a od 1952. do 1962. sjedište općine, nakon toga su u sastavu općine Benkovac.

Stankovci imaju sve društveno-političke organizacije: MOSSRNH, OOSSO, OOSK, SUBNOR, SRVS i organizacije udruženja građana:Crveni križ, Sportsko društvo "CROATIA" (koje nastavlja tradicije "Kotarca" i "Laste"), Limena glazba odnosno Glazbeno društvo "Stankovci" (1934.).
Od organizacija udruženoga rada su Osnovna škola "Petar Zoranić" (koja mlade generacije odgaja i obrazuje u modernoj zgradi od 1967. godine), zdravstvena stanica (1957), apoteka (1978.), dječji vrtić (1977.), pošta, mjesna zajednica (1965.), Benzinska stanica "Radica" (1982.).
Na žalost, KUD-a i čitaonice nema, te sve kulturne manifestacije pripremaju Osnovna škola, mjesna zajednica i glazbeno društvo. Ne postoji više ni stankovačka Poljoprivredna zadruga koja je osnovana 1947. g., a prestala djelovati 1962. g. Koliko je njezino egzistiranje bilo značajno za ovaj poljodjelski kraj, pokazuje podatak da je otkupljivala sve proizvode seljaka kojima je uvelike pomagala u rodnim i nerodnim godinama. Godine 1948. stankovačka Poljoprivredna zadruga bila je po značaju i snazi druga u Hrvatskoj, a vrijednost njezinih osnovnih sredstava procjenjivala se na 48 milijuna dinara. Od glasovite zadružne "mlinice" ostale su samo zidine. Vrijedni stankovački ratari kooperiraju sa snažnom Poljoprivrednom zadrugom iz Vukšića, "Agroproduktom" iz Benkovca i šibenskom "Šibenkom".

Među svim selima u općini Benkovac Stankovci, pored Pristega, imaju najviše zaposlenih u inozemstvu (138). Godine 1971. u mjestu je bilo zaposleno 86, a deset godina kasnije 48 osoba. Izvan Stankovaca je bilo zaposleno (1971.) 38 osoba, a deset godina poslije 154 osobe.

Stankovci su elektrficirani tek 1962. g. Mještani Stankovaca i okolnih sela samoprijegorom i velikim odricanjem asfaltiraju cestu od Stankovaca do Banjevaca (1970.-1973.), a nekoliko godina kasnije (1976.) moderna asfaltna prometnica povezuje Stankovce sa Zadrom i Šibenikom. To uvelike otvara perspektive te se radnici na privremenom radu u inozemstvu vraćaju i zapošljavaju u obližnjim privrednim središtima, a neki krče put maloj privredi u mjestu i aktivno se uključuju u društveno-političko-ekonomski život stankovačke sredine (Strojobravarska radionica braće Bore i Stanka Čačića).

Neumorni Stankovčani, Budovčani, Crljeničani i Velimljani uz pomoć šire društvene zajednice (posebno općine Benkovac) ulažu velike napore u izgradnji vodovoda. Posebno treba istaknuti entuzijazam Stankovčana u podizanju nove zgrade PTT. Svoj doprinos razvoju kulture i privrede daju svi: radnici, prosvjetni radnici, učenici i dr.

U književnim djelima Stankovci su tek u novije vrijeme našli odjeka. Narodni pjesnik pok. Anselmo Klarić napisao je desetak epskih pjesama o prošlosti i suvremenom životu ovoga mjesta, a pisac ovih redaka s velikim zanosom pjeva o Stankovcima u nekim lirskim pjesmama svojih zbirki.

Žuljevite ruke stvorile su Stankovce, žuljevite ruke branile su Stankovce, žuljevite ruke vode Stankovce putem vedrine.

.LITERATURA:


1. Vjekoslav Klaić: "Povijest Hrvata"
2. Branimir Gusić: "Starohrvatsko naseljavanje Ravnih kotara"
3. Janko Belošević: "Materijalna kultura Hrvata od VII. do IX. stoljeća"
4 Fra Stjepan Zlatović: "Uspomene moga života"
5. Alberto Fortis: "Put po Dalmaciji"
6. Ured za statistiku Općine Benkovac .
7. "Narodni list", Zadar, (l880.godište pa dalje)


.

Ivan Vidović----------------------------------------------------Stankovci, 1984. g.


Napomena pisca: KRATAK PREGLED POVIJESTI STANKOVACA objavljen je u brošuri PEDESET GODINA GLAZBENOG DRUŠTVA "STANKOVCI" 1934.-1984. i prvi je povijesni zapis o Stankovcima, ovoga obima i na jednom mjestu.
Pisac priprema prošireni PREGLED s mnogobrojnim novim činjenicama o stankovačkim nemirnim prostorima gdje su se lomile (i slomile) mnoge velike sile, a Stankovci izrasli iz pastirskih davnih staja u moderno lijepo i drago selo, MILO SELO POD GRADINOM.

Još nešto: Mnogi su pročitali ovaj PREGLED, uputivši mi laude.
Ali ima i onih čitatelja i "pisaca" koji ovaj PREGLED koriste u nekakvim pisanim prepričavanjima, najčešće doslovnim prepisivanjima, ne označavajući ih ni na koji način kao citate, kao npr. B.M., ravnatelj jedne osnovne škole.
Nije ovaj PREGLED nešto posebno, ali što je moje-moje je! Zar ne?



Ivan Vidović------------------------------------------------------Stankovci, 2O13. g.