Šutljiva loza iz litica srče
strpljivost jutra i dana i noći.
Sunce se smiješi, a težaci krče
krševe tvrde u razmahu moći.

Moje su oči pune neba mlada,
moje su jeke sve od neba živa,
moje su ruke stvaralačka vlada,
oštroga žulja od kamena siva.

Razorne sile mozak mi okreću,
pretaču krv mi iz čaše u čašu,
vulkanske misli osvetu pokreću.
A htio bih mir vječnom očenašu.

Pozdravljam, rijeko, kaplju tvoju svaku.
Prazna mi usta svu proklinju tlaku.