HRVATSKI KRIŽNI PUT (REKVIJEM)

Krvave vode. I mesina pliva.
Patkica pliva.I patak i voda.
Oslonac klizi.I blato se sliva.
Nema mi, nema, ni svjetla ni svoda.

Vrtim se, vrtim, ne dam se bujici.
Krstim se slijepo, držim se slamčice.
Vrtim se, vrtim, opirem gujici.
Ah, slab li sam, slab, gorim već plamčice.

Nadomak grotlu vidjet li ću nadu?
Nasuprot humku slutit li ću kuću?
Sjena me guta, koljači ne znadu...

Nema mi, nema, nema mi zraka mi.
Snivo sam nadu, zar nadu prevruću?
Hrvatska zemlja, zemlja mi laka mi.

Šutljiva loza iz litica srče
strpljivost jutra i dana i noći.
Sunce se smiješi, a težaci krče
krševe tvrde u razmahu moći.

Moje su oči pune neba mlada,
moje su jeke sve od neba živa,
moje su ruke stvaralačka vlada,
oštroga žulja od kamena siva.

Razorne sile mozak mi okreću,
pretaču krv mi iz čaše u čašu,
vulkanske misli osvetu pokreću.
A htio bih mir vječnom očenašu.

Pozdravljam, rijeko, kaplju tvoju svaku.
Prazna mi usta svu proklinju tlaku.