SONETI OD ZEMLJE I SUNCA, ZNOJA, STRPLJENJA I LJUBAVI





RATARU

Da nije tvoje motike i pluga,
vesela lica ne bi njiva bila,
ne bi ni ptice stizale iz luga,
oblaci ne bi zavoljeli krila.

Dubok si dao pečat čovječanstva,
od doba šuma i špilja bez kata,
do ovog trena antidjevičanstva,
života masti i oštroga lakta.

Iako znalac u zemljinu tkivu
dlanima krijepiš i kralje i care,
nikad ti sile nisu dale rivu
za odmor ruku. Baš nikakve dare!

Zašto si ruglo za sve koje hraniš?
Ti kopaš, siješ. Piće sunca braniš.

SJEĆANJE na prvi književni susret zadarskih
pjesnika u Stankovcima (24. listopada 1971. g., na osnivanju
MATICE HRVATSKE)


BLAGOSLOV MORU
Prijatelju Roku Dobri

Blagoslov moru jer ljubiti znade
dušu kamena i valom i snagom,
poruke iz dna tišine i nade.
Sladosti ćutim vedrom glazbom, blagom.

Blago kamenu kad vječno je ljubljen
suncem i rosom riječi toplih, šumnih.
Kamenu blago kad nije izgubljen
u priči mora, snova vedroumnih.

Dolaze struje iz dalekih neba.
Tornado prijeti upornim bijesima
i hukom blizom iz potaje vreba.

A ti si pjesnik i more i otok,
ne daš se smesti pa krasiš krijesima
krvavi život, pučine krvotok.




MOJI DOPRINOSI
Prijatelju Roku Dobri

Htio bih listak proljeću darovat'
u pupanju pod suncem i listanju,
snagom oblaka nikad ne plandovat',
tražiti mjesto u novom blistanju,


Što ću prinijeti vrlom društvu ptica,
kako iskočit' iz ralja drndala,
glazbala cvjetna zasvirat' bez žica,
u nedometu svih oštrih zvrndala?


Možda je moje tiho utonuće
prebjeg u carstvo zelenoga pjeva,
velika tuga, slom i potonuće

svih crnih zima, a možda s pticama
započeh, s pčelom nektarnoga zijeva,
baš brazdu novu? U zboru s klicama!