Prijatelju Kemalu Mustajbegoviću*

Kroza me strúje osjećaji sjetni
evo i danas dok se ptice jate –
milinom pjeva božanstvena da te
azur ispuni do ushita cvjetni.

Lijepu ti narav pamtim ko dah ljetni –
eno ju i sad godine ti prate;
pa, kada dobre namjere joj svrate,
u njima vidim trenutak naš sretni.

Nostalgija se javi iznenada
odlascima nam u davna vremena
sanjali kad smo pred noć drevna grada

rujna obzorja nekih novih dana;
elan se, dremljiv, prene iz bremena,
ćuteć u duši, što ti bje predana,

emocija plam u čast rođendana!


(Zadar, 15. listopada 2014.

__________________________
* - Kemala sam, zapravo, upoznao davnih 60-ih prošloga milenija,
dakle, u vrijeme studiranja na zadarskom Filozofskom fakultetu
– kao neposrednog i dragog kolegu i prijatelja, s kojim sam se pak
družio, jer smo obojica surađivali u ondašnjemu „Narodnom listu“,
u kojemu smo, svaki u svojoj prilici, uređivali i kulturnu rubriku. No,
navlastito se s radošću sjećam njegova kraćeg izvješća, objavljena
u ovom listu od 31. listopada 1987. godine, a koje sam izvješće
bio pridodao i literaturi na kraju zbirke mi sabranih (101) soneta
„Zatočenik mora“, objavljene 2003:

"Petnaest soneta uglavnom je nedovoljno za samostalnu knjigu,
međutim Dobrin sonetni vijenac ("Zadarska ogrlica", op. ured.)
nagrađen prošle godine drugom nagradom na natječaju bjelopoljskih
"Odziva", teži određenom kvalitetom. Roko je Dobra poznat kao
vrsni majstor ove složene pjesničke forme, još kad se tome dodadu
izvanredne ilustracije Mojmira Mihatova – tada ova knjiga ima
apsolutnog opravdanja".

MOJ POGLED

Sonet za rođendan pun je snažnog i iskrenog strujanja prijateljstva,
što je danas pravo čuđenje u svijetu, glede toga što se ljudi ne podnose, ne vole i ne poštuju, kako među seljacima, radnicima...tako i među intelektualcima, političarima, pljačkašima, kurvama i drugima.

Tu je čisto strujanje osjećaja sjetnih, pjeva miline, azura, ushita cvjetnog, tu se ptice jate, tu se pamti lijepa narav, dah ljetni, dobre namjere svraćaju, tu su trenutci sretni, i nostalgija se javlja iz kutova starosti, snovi o obzorjima novim, plamenovi emocija...sve u čast rođendana dragog prijatelja.
Bogatstvo je to, ne samo pjesničko, jezično, rječničko, metafora i drugih pj. slika, ritma i rime...već, nadasve ljubavi, topline, morala, božanskoga nadahnuća i dobrih namjera, potaknuća, uzdizanja prijateljstva na tron kraljevstva i visina srca i duše.
Ima li ičega ljepšega u ovom tmurnom hrvatskom vremenu kad nas guše pljačkaši i utajivači svekolike ljepote, kad nam na daju disati crvenonostalgični majmuni za živožderskim vremenima kad se nije Hrvat smio lijepo ni pogledati, a nekmoli voljeti, podupirati i braniti?

Tko prijateljuje, živi bogato, duboko i dugo! I neka tako bude! Navijeke!

Uzvišene misli i poruke, božanske osjećaje koje nam je Bog ulio u dušu na početku svog stvaranja života na Zemlji, vrstni sonetist Roko Dobra ostvario je vrhunskim sonetom, ostvarivši akrostih (što mnogi sonetisti izbjagavaju zbog zahtjevnosti), zanosnim ritmom i plodnom stvaralačkom obgrljenom rimom.

Zaključiti je da je prijeko potrebni sklad u svakoj pjesmi, u sonetu posebno, ovdje postignut: sklad između oblika i sadržaja u sonetu.

Moje divljenje i moji srdačni pozdravi, prijatelju dragi!!!elju dragi!!!

Pozdravljam najprije našu mladu pjesnikinju Ivanu Kurta te sve vas, vrle Banjevčanke i vrli Banjevčani! Zadovoljan sam i počašćen što mogu večeras govoriti o Ivaninoj knjizi pjesama i maloj skupini kratkih priča."ČAROBNI ŠTAPIĆ."

Sve su generacije prije nas govorile kako žive u užasnom vremenu, kako je prethodnicima bilo lakše, kako je ovaj naš svijet-moderni u kojem živimo, gori, teži...
A kakav je ovaj naš-sadašnji u kojem upravo mI živimo, patimo, radujemo se, borimo se?
Najjednostavnije je reći: to je najgore vrijeme do sada! Mislimo na ovaj naš, ali, prije svega, na globalni.
Složit ćete se sa mnom kad ću reći da je u ovo naše vrijeme glavni gospodar svijeta novac, materija: sve moguće nekretnine i pokretnine...
A odnosi među ljudima?
Braća ne govore s braćom, brat diže ruku na brata, roditelji zanemareni, obezvrijeđeni, susjed susjeda ne može smisliti, ne može podnijeti, Hrvat radi protiv Hrvata, sloboda na uzici, krađa, nepovjerenje, prijevare svih vrsta, razbacani brakovi kao perje u buri, napuštena djeca, seks svake vrste, perverznosti, pobačaji, neoženjeni momci, neudane cure, neizorane njive i podvornice, opijanja raznovrstnim opijatima...

Gospođe i gospodo, ne ljutite se na mene što sam, makar i u ovamo uskom okvircu, nabrojio neke poroke...Ali to je moj smišljeni uvod u ovu večer i u ovu prekrasnu knjigu pjesama naše Ivane, koja me ponukala potražiti odgovor na pitanje:
Zar ima još "čuđenja u svijetu" (A.B. Šimić) i "nesvjesnih luđaka koji svrdlaju mrak metaforom svjetla" (I. Vidović), koji su još zanesenjaci, poput naše Ivane, pa maštaju, pa vole svoju obitelj, muža, djecu, ćaču, mater, starčad, susjede, domovinu...SRCEM naivnog i neiskvarenog djeteta, DUŠOM poletnog mladog bića?
IMA, IMA...dragi prijatelji!
IMA onih koji stihom i maštom KUJU novi i ljepši svijet od zbiljskog, koji daruju svoje knjige iako znaju da ne će biti pročitane...
IMA, IMA ih i neka budu živi i zdravi i neka pišu o zbiljskom i zamišljenom.
NEKA NAM ŽIVI NAŠA IVANA i neka piše!

II.

A KAKAV JE SVIJET NAŠE PJESNIKINJE?
O čemu ona pjeva radosno i poletno?

-o djetinjstvu (predgovor): "Ništa nije ljepše nego li biti dijete, ja sam na trenutak zalutala u svijet mašte i bezbrižnosti."
-o mašti i maštanju (IZMIŠLJENA DJELA,9. str.)
-o obitelji (DRAGULJ, 31. str., PRAVA LJUBAV 98. str., TRI KAPI ROSE, 28. str.)
-o ljubavi (SVE ANE,13.str.)
-o radu i sreći, o radosti (KRALJICA, 51. str.)
-o željama (ZUBIĆ VILA, 53. str.)
-o veseloj šaljivosti (GUSAR, 47. str., PRVOŠKOLAC, 71. str.)
-o zajedništvu, posebice u obitelji (JEDINAC, 12. str.)
-o novom vremenu, o novim spoznajama (RODA, 19. str.)
-o slaganju, a ne tučnjavi među braćom i sestrama (SESTRA, 25. str.,BRAT, 27. str.)
-o svom odnosu prema ljudima (SVE ŠTO VOLIM, 36. str.)
-o definiciji ljubavi (LJUBAV, 59. str.)
-o tome kako se pobjeđuje dosada (DOSADA, 65. str.)
-o odnosu između sela i grada (LJUBIMAC, 16. str.)
-o tome kako ni u mašti ne valja mijenjati normalni svijet (KAD BI MOGLO, 39. str., ČAROBNI ŠTAPIĆ, 41. str.)
Njoj je zajedništvo među ljudima, posebice u obitelji, zakon-divna pjesma JEDINAC
-o smislu i ljepoti stvaranja (KIST, 45. str.)
-o tome kakav je tata (MAMA,29. str., CRVENA VREĆA, 87. str.)
-a kakva mama (CRVENA VREĆA, 87. str)
-o djedu i o drugima...

III.

A sada, poslije ovoga odabira, izdvajanja posebnih tema i motiva, progovorimo dublje o svijetu Ivaninih pjesama:

-Djetinjstvo nas djece, seljačke i seoske, koja su rođena u selu, odrastala u selu, išla u školu (srednju...) u grad, a uvijek se vraćala svom gnizdu, gotovo su identična, najčešće ispunjena prirodnim igrama i igračkama, podizana u oskudicama, ali, nadasve, pošteno, radno, s obvezama.
Ivana usmjerava svoju knjigu djeci, mamama, tatama, bakama i djedovima, dakle, konkretnim osobama-stupovima obitelji, različitim generacijama oko istog ognjišta.
Iz te kućice s ognjištem izlijeću djeca u svijet i, kad odrastu, kažu kao naša Ivana: "Ništa ljepše nego li biti dijete, ja sam na trenutak zalutala u svijet mašte i bezbrižnosti" (PREDGOVOR).
Razmislimo li dublje, otkrit ćemo ovo:
Biti dijete najljepše je jer jer se svi brinu o njemu, iza toga slijedi odrastanje, borba za životni status, a tu treba ostaviti igre i uhvatiti se u koštac s raznovrstnim problemima.
"Život je svakom od nas ovako-onako težak", reći će Ivana, "ali ja zato mogu zalutati u svijet mašte i bezbrižnosti. I opet sam dijete."

Svijet Ivanine mašte je jednostavan, ali bogat i konstruktivan. Hoću reći, njezina mašta nije prazna i nedokučiva, to je maštanje čistog, naivnog djeteta u uspješnoj učenici Ivani, u radnici Ivani, u studentici Ivani, u odgajateljici Ivani, u brižnoj ženi i majci Ivani, u pjesnikinji Ivani koja i u nama budi uspomene na djetinjstvo i želji za maštanjem i stvaranjem.

Inspirativna je pjesma IZMIŠLJENA DJELA, a jedinstvena kratka BILJEŠKA O PISCU!


Svaku večer ista stvar:
Moja Marta viče
Da joj pričam
Neke svoje izmišljene priče.

Rado bih joj želju
Ispuniti htjela,
Ali teško pamtim
Izmišljena djela.

Kako bih skinula
S glave ovu brigu,
Planiram o njima
Napisati knjigu. IZMIŠLJENA DJELA

Središnje teme, središnje ozračje ove knjige su OBITELJ i LJUBAV.
Naša pjesnikinja-stvarna osoba i pred nama, pravi je primjer, SIMBOL hrvatske obitelji kakva bi trebala biti:dijete, djevojka, žena, majka, stvarateljica. Ona oko sebe okuplja zdrava, čila i vesela bića, svoga muža, svoju djecu, djeda, baku...krug osoba radnih i zadovoljnih, svih s ciljem.
Zamislite našu HRVATSKU u kojoj žive takve obitelji, obitelj do obitelji, krug do kruga, sreća do sreće, stvaranje do stvaranja...Pročitajmo priču PRAVA LJUBAV, pjesme PIR, SVE ANE, TRI KAPI ROSE.
Izdvajam:

"Vi ste moja voda, svjetlost i zrak," kaže mama svojoj djeci (PRAVA LJUBAV).
"...to je moje suho zlato, moja ljubav. To je moja Marta". (PRAVA LJUBAV)

Koliko topline! Koliko plemenitosti!

Pjesnikinjina ljubav nije usmjerena samo prema vlastitoj djeci. Njezina ljubav je nedjeljiva, neizmjerna, nesebična. Ona voli svih, a nadasve tri sestre koje su za nju "tri kapi rose" (TRI KAPI ROSE)
Pjesnikinja se divi ljubavi (kao najplemenitijem osjećaju) i kod drugih. Iskreno se divi:

"Kada netko tako voli,
Ljubav sve pobijedi." (PIR)

Ivana se ne zna rugati. Ona se divi, ona voli.

Kad bi Ivana bila kraljica, ne bi bilo nesretnih, jadnih. Njezino kraljevstvo bilo bi od cvijeća, ne bilo ni nesreća ni tuga, već samo duga.
Pogađate: IVANA-KRALJICA sve bi to izgradila radom i to uz pjesmu. (KRALJICA)
A kad bi Ivanina baka bila ZUBIĆ VILA, Ivani bi donijela ono o čemu unučica voli maštati: krila od leptira, krunu od cvijeća, cipelice zlatne, haljinice od svile, kopčice za kosu...A da su želje sve djece prevelike, kaže stih:

"Štapić bi joj sigurno doživio kvar." (ZUBIĆ VILA)

Ne sanjari, dakle, dijete Ivana ni dijete u Ivani o velikoj vili kraj mora, o prostranim stanovima u gradu, pretrpanim tisućama velikih igračaka, o golf terenima na kojima se dosađuje sa svojim roditeljima, o velikom luksuznom autu koje nitko takvog nema, ili o Gatesovoj dugoj jahti koja ne može uploviti u Skradin, a njezini bogati starci na njoj se razbacuju dosadom i važnošću...

Njezina mašta i njezine želje nisu materijalizirane i opterećene ludilom moderne djece i mladeži koja ni sama ne znaju što bi sa sobom i svojim rukama...
A znate li zašto je Ivana takva i u pjesmama:
jer je lijepo i u skromnosti i radom odgojena, jer voli rad, jer voli stvarati, jer voli živjeti u obitelji, jer radi na sebi, jer nije pomodarka, jer voli selo i prirodnost života...
Svijet oko sebe pjesnikinja gleda još na jedan način: veselo i šaljivo. (GUSAR i PRVOŠKOLAC, na primjer.
Njoj je zajedništvo među ljudima, posebice u obitelji, zakon: divna pjesma JEDINAC:

Dijete malo, vrlo sjetno,
Reklo je da nije sretno.

Tata, mama, baka, djed
Dotrčali svi u red.

Pitaju ga što je, zlato,
Je l' ovako, je l' onako,
Što je sada naopako?

Igračkama cijeli dan
Ja se igram uvijek sam.

Zato čujte, mama, tata,
Želio bih jednog brata.

O novom vremenu, o novim spoznajama, o tome kako je prošlo vrijeme kad se djeci pričalo da djecu donose rode, govori pjesnikiinja šaljivo i vedro u pjesmi RODA.
Obično se sestre i sestre, braća i braća, sestre i braća igraju, ali i potuku i izvrijeđaju. U ovoj knjizi pjesama i malom broju kratkih priča toga nema. Ovdje se starija sestra poštuje i jedna drugoj se povjeravaju tajno, a stariji brat dat će sestrici neki komplet da ne bi mami rekla o jedinici u školi.
Igra, veselje, toplina i razdraganost djetinjstva u obitelji. To je ljepota! Pjesme SESTRA i BRAT:
U svom odnosu prema ljudima naglašena je Ivanina ljubav i dobrota, ona uočava dobrotu ljudsku i prema tim dobrim ljudima iskazuje svoju ljubav i poštovanje:

Sve ih volim.
Od srca im hvala,
Stihove najdraže
Njima sam dala. (SVE ŠTO VOLIM)

Ova me pjesma ponukala reći sljedeće: Svi mi, odrasli posebice, znamo, govoreći o drugima, isticati mane, nedostatke, poroke drugih, pa i zamjeriti im i narugati im se. A naša Ivana govori o dobroti ljudskoj i svojoj ljubavi prema ljudima Nije li to ono što pravi roditelji govore svojoj djeci, ne govore li tako i učitelji, ne čujemo li to i s oltara u nedjeljnim misama!
Svaka ti čast, vrla pjesnikinjo!
Nek nam LJUBAV I POŠTOVANJE IZLIJEĆU IZ SRCA I DUŠE!
TAKO NEKA BUDE KAKO TI REČE: LJUBAV I DOBROTA!

Ali kod ljudi je puno toga vraljivo, nestalno, neizgrađeno-gotovo isključivo kod odraslih, ne kod djece.
O tom problemu pjesnikinja pjeva u pjesmi LJUBAV. Odrasli ljudi znaju se poigrati s ljubavlju-najplemenitijem osjećaju u ljudskom rodu. Tada se dogodi nešto što se ne bi smjelo dogoditi: strada zaljubljena duša, bude smućena, povrijeđena. No, sreća je što što prolazi sve, pa vrijeme rane liječi. Zrelo je Ivana progovorila u ovoj pjesmi, gdje kaže:

Misliš da je ljubav nevažna stvar.
U prolazu osmijeh ili neki dar.
Te stvari se dogode kad najmanje se nada.
Uvijek duša zaljubljena strada.

Neki nam čudan osjećaj dolazi,
Smuti nas cijele, povrijedi i prolazi. LJUBAV

A kakav je Ivanin odnos prema dosadi?
Jednostavan:
"Moram se potruditi, biti vrijedan,
pobijediti dosadu, ispraviti jedan." DOSADA

Kao što vidimo, Ivana, odnosno njezine osobe u pjesmama i pričama vole raditi, vole i selo i u njemu vide bogatstvo života, sveukupnosti života (LJUBIMAC), ljepotu života, prirodnost života, naspram životu u gradu gdje je čovjek skučen i utučen.
U pjesmi KIST kist je simbol stvaranja ljepote i šarolikosti života.. Kistu-umjetničkom stvaraocu ovdje je suprotstavljen drugi tip čovjeka-daltonist (kao list papira), koji ne zna, ne će, ne želi stvarati. Divna pjesma.
Ivana je shvatila život: u njemu treba stvarati. Ali ne samo pjesme. Svaki dan nešto novo, nešto vrijedno!

Doletio mi jutros rano
Leptir zlatnih krila,
Pitao gdje je šuma,
Livada gdje se skrila?

Odgovorit nisam znala.
Takve stvari ne znam ja.
Pitao me: Hajde, reci
A tko zna?

Slušaj, kažem mu: ne gnjavi,
Ja sam samo list papira.
Pravi sam daltonist.
Šarenilo i svijet boja
Pozna samo onaj kist! KIST

Jedna od bitnih sastavnica književnih djela za djecu je maštanje, mašta, maštovitost, što se sve isprepliće sa zbiljskim, svakodnevnim događajima i osobama.
Neki pisci i pjesnici za djecu znaju u maštanju pretjerati i izokrenuti svijet.
Kod Ivane, iako mlade pjesnikinje, na sreću, toga nema. Ona svoju maštu i mogućnosti u maštanju zauzdava i ne mijenja stvarnost pošto-poto, već obuzdava svoje maštarije i stavlja ih u normalne okvire. To je u Ivani ona pedagoška i odgojna prijeko potrebna crta i odlika (KAD BI MOGLO i ČAROBNI ŠTAPIĆ):

Kada bih imala čarobni štapić,
Kucnula bih njime po nosu.
Poželjela bujnu kosu,
Okice plave, trepavice duge,
Nek svi drugi polude od tuge.

Uredila bih malo i život svoj,
Pa bi dečko kojeg volim
Odmah bio moj..
Iako on gleda Mariju,
normalno, stariju.

A starije ne želim biti,
Zato ću štapić drugoj dati,
Svoju maštu malo obuzdati.

I na kraju ovog tematsko-motivskog sadržaja recimo: Tko ne zna kakav treba biti tata, kakva treba biti mama, kakav djed, kakva baka i drugi, neka pročitaju nekoliko puta pjesme: MAMA, JEDINAC te priče CRVENA VREĆA, DJEDOV KAJIŠ, STOP! ULAZ ZABRANJEN i PRAVA LJUBAV.
BILJEŠKU O PISCU-puno puta!

Rođena sam 3. srpnja 1972. g. u Šibeniku kao Ivana Troskot.
Najraniju mladost provela sam u mojim Banjevcima, malom selu punom dobrih i radišnih ljudi.
Srednju trgovačku školu završila sam u Zadru i nakon diplome odmah počela raditi. Tek kad sam izgubila posao, udana i već s jednim djetetom, odlučila sam mijenjati svoj život. Upisujem se na predškolski odgoj na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru. Uspješno sam diplomirala i posvetila se potom svojoj obitelji koja se kasnije povećala za dvije prekrasne djevojčice.
Moja djeca su probudila u meni onu buntovnu djevojčicu iz malog sela koja je uvijek voljela pisati pjesme i priče. Nekad pisane o nesretnim ljubavima, objavljivane u radijskim emisijama, časopisima za žene, potom zaboravljene.
A onda jednog dana, iz čistog mira, pojavljuju se male bubamare i leptiri, noseći čarobni štapić i odvode me u nepoznato.


IV.

Do sada sam pisao o sadržajima, motivima zbirke ČAROBNI ŠTAPIĆ te istaknuo misli i osjećaje u sadržajima.
Možemo zaključiti da Ivana ne piše pjesme zbog pjesama, već da tim sadržajima želi izraziti svoje misli o sebi i svojima, o ljudima općenito, a posebno je značajno da pjesnikinja ne gleda na život i životne pojavnosti hladnokrvno kao neki usputni i trenutni promatrač, već svoj emocionalni unutarnji svijet utkiva u svoje pjesme. Ona se u njima, a i svi njezini akteri, raduje, smije, brine, rješava sitne i veće probleme bez poteškoća, zanosna je, veseli se životu, drži do života, izgrađuje život. Odgaja djelom. Pozitivno gleda na budućnost. Na svemu tome joj čestitamo!
Posebno pitanje je sad: kako je Ivana izrazila svoje životne stavove, svoje misli i osjećaje, to jest: je li to pjesnički način?
Da, Ivana je pjesnikinja jer zna zakone na kojima počiva pjesničko djelo, pozna pjesničke, lirske vrijednosti: osjećajnost, misaonost, ritmičnost, zakone strofa i njihovo grupiranje u strofe, posvećuje pažnju zvučnosti rime, što djeca posebno vole.
Međutim, mlada pjesnikinja Ivana ne piše pjesme jer je naučila nešto o pjesničkim zakonostima...
Ili sve!
Ona piše iz osjećaja i doživljenosti, prije svega.To je presudno.
Druga su pitanja što ćemo mi čitatelji u njezinim pjesmama prepoznati i upamtiti.
Uočit ćemo da se najčešće služi usporedbama;
Srce tuče kao ura (TOMINA PJESMA)
Uvijek zuji k'o pčela u letu (SVE ANE)
Važan meni kao zrak (DRAGULJ)
Bili bismo k'o strašilo za ptice (KAD BI MOGLO)
Česta je i metafora:
roda, kaplja rose, dragulj, osmijeh, dar, crvena vreća, voda, zrak, suho zlato...
Kad se značenje metafore proširi na cijelu pjesmu, ta je pjesma tada alegorija: pjesma PIR čiji je smisao istaknut u poanti na kraju pjesme:

Kad netko tako voli,
Ljubav sve pobijedi!

Ritam Ivaninih pjesničkih uradaka odlikuju se razigranošću, poskočnošću, lepršavošću, neujednačenošću (nije uvježban marš, već dječji skok i hodanje).

Svako jutro jedna koka
Pogledava ispod oka
Ima l' koje kljucnut zrno.

Ogleda se, cupka, skače,
Kljuca zrno, kokodače!
Uvijek tako ispočetka
Ritual isti traje,
Sve dok koka ne snese
Jedno malo bijelo jaje. KOKA

I u kratkim pričama Ivana se snalazi dobro: zna što je uvod, razrada događaja, vrhunac radnje i završetak. Priča osjećajno, neuvredljivo (i kad bi se morala ljutiti) i s puno topline. Čestitam!

-Ivana, jesi li poludila?! Kud si odvela malog? Mogli ste upasti u bunar, sad ćete popit kavu!
Pogađate? Bio je to djed. Nisam se ni snašla, a on je svojim famoznim kaišom udarao po meni.
.........................................
Vjerujem da je i djedu bilo žao mada to nikada nije rekao. Jedini podsjetnik tog nemilog događaja bio je djedov kaiš koji je visio na vješalici. Tu je ostao zauvijek. DJEDOV KAIŠ

I na kraju: istaknuo sam samo one odlike Ivaninog djela koje su mi se svidjele. To mi je i bila nakana. Onih drugih-manjkavosti, nedostataka-ima malo. Jedne druge zgode o njima.

Ističem: Svi mi Hrvati, ma gdje bili, ma što radili itd. moramo čuvati i njegovati svoj hrvatski jezik koji su nam naši predhodnici ostavili u nasljeđe. Dakle, naš jezik zove se HRVATSKI i nemamo drugoga.
Ivana je tu jaka. Ona pozna svoj i naš hrvatski jezik. ali uvijek se može više i bolje

Hrvatski jezik u objavljenom djelu zasebna je i ozbiljna tema. Traži puno kritičarskog truda i otkrivanja.
Zbog pjesnikinje i čitatelja.

Draga naša pjesnikinjo Ivana, neka ti pjesnički puti budu bogati novim pjesničkim plodovima!


Banjevci, 2oo8. god. (dvorana župne crkve Sv. Nikole Tavelića)..................Ivan Vidović








-