pjemasloz

Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (2)
Siječanj 2021 (3)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Veljača 2020 (2)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Rujan 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (7)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (1)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (7)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (7)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (4)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (5)
Opis bloga
promatranja, zapažanja,razmišljanja, poezija, proza







galebovi


galebovi
moj krik
nose
moj let
šutljivo lete

na čelu vala
san moj
snivaju

na plećima stijenja
samoću moju
samuju

"OSMIJESI I SUZE", 1974.
-------------------------------------------------------------------------------

zaboraviš li slatkost znoja


zaboraviš li slatkost znoja
zaboraviš li tvrdoću žulja
izgubit će ti se staza iz obzora
morat ćeš lutati gubeći snagu
morat ćeš puzati
da bi stigao druge

"ČEMPRESI UZ CESTU", 1978.
------------------------------------------------------------------------------------------

žetva


kad mi iz ruke
poškropi kiša
tvoje lice
crno kao zemlja
pomislim
pred mojim usnama
žari
podnevna žetva ljepote

"KAMENO PODNEBLJE", 1985.


MOJ POGLED


Umoran od traženja,
odmara se na tebi.
Šumi ti u kosi...
kuca na prozore tvojih očiju...
miluje ti dušu nemirom...
i struji tkivom tvoje mladosti.

Moj pogled zove tvoj pogled
da se okupaju.

Samo si ga smiješkom rastopila.

"OSMIJESI I SUZE",1974.


PJESNICI


Pravi luđaci oni su zanavijek
jer svrdlaju mrak metaforom svjetla,
nikada nisu za isti kukurijek,
ledinom neba perušaju pijetla.

Njišu se svijeti, staze se ruše,
mirišu dlani kameni i žuti,
mračnine sve su, sve krvave tmuše,
miriše breza, miriše i šuti.

Pjesnici žive bez utjehe zlata.
Bude pjesnici čovjeka u hodu.
Ulaze skromni tek na prednja vrata,
preziruć jamu i frazersku modu.

Uspravnost šije i očiju zanos.
U džepu rupa. Duše cvjetni nanos.

ČEMPRESI UZ CESTU, 1978.




------------------------------------------------------------------------------------------
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr





















18.08.2014., ponedjeljak

ANTE NADOMIR TADIĆ ŠUTRA: NOVA ZBIRKA PJESAMA IVANA VIDOVIĆA (PJESME II.-krajobrazi)

U najnovijoj zbirci pjesama (PJESME II.-krajobrazi) pjesnik Ivan Vidović
pjeva o svome djetinjstvu,
koje je proveo u krševitoj i lijepoj Dalmatinskoj zagori u blizini Vrgorca,
rodnoga mjesta barda hrvatske poezije Tina Augustina Ujevića.

Vidović, gotovo neopterećen pjesničkim zakonima, pjeva slobodno u slobodnim
stihovima o mnogim lijepim i ružnim dogodovštinama iz svoje najranije faze
odrastanja, kojima se uvijek i iznova reminiscentno vraća. Pa tako već u prvim
stihovima prve pjesme Mijuri, elegično započinje svoj pjev:
"Bože moj,/šta smo ti mi tužni bili/kad su nam mijuri pukli!/ Mijuri od gudina!"
Ova je pjesma puna sjete, u kojoj je pjesnik ocrtao i zimsku idilu u svome selu, koja
kao da više ne postoji. I zato su njegove anafore, u isti mah, i naglašene i jednostavne
. Njegovi su mijuri "najlipši na svitu baloni...,/za sve sportove koliko ij ima! I na dvorištu/
I u sobičku/I u vatrenici!/I na šufitu!/I u konobi!/I na nebu!"
Druge dvije pjesme: Najslađe bobe i Mliko moje matere,
misaone su ili refleksivne pjesme. U prvoj pjesnik pjeva o bremenitom životu svoje majke,
o najslađim grozduljcima i bobicama koje je cucao "dok se sunce izvlačilo iznad Veleža"
, U drugoj, pak, pjesnik ponosno i prkosno veliča hrvatski jezik i majčino "mliko"
 kojim je zadojen. "Ja volin govorit hrvatski/jer je moja hrvatska mater pivala
hrvatske pisme/ dok je brala hrvatsku nacionalističku kadulju..."

Vidović je vrstan i vrlo zahtjevnoj pjesničkoj formi-haiku, u kojima pjeva o maslini,buri, ženi, ćaći,
materi, ulju, "škiji"...Iako je teško izdvojiti bilo koju, jer su svih dvadeset pjesama dojmljive i lijepe,
ipak su dvije zavrijedile uvrštenje u antologiju: "Masline pletu/na mojim dlanovima/
vijence sonetne." i "Moj ćaća grli/mater moju znojnu,/a ulje spava."

U sljedeće tri pjesme : Magla, Dorat i ja i Igračke, tice i zakrpe
 Vidović pjeva o svome djetinjstvu, prijateljevanju sa svojim ljubimcem Doratom,
dječjim igračkama, pticama i zakrpama: "I na gaćan,/i na jaketi,/i na majici,
/i na laktovin košulje,/baš svugdi", ali ovaj put na jedan drugačiji
način. On se kroz ove pjesme gotovo i ne vraća u djetinjstvo, nego je cijeli u njima i u njemu.
Gotovo da i danas osjeća strahopoštovanje prema svojim roditeljima. U njemu se miješaju
različiti djetinji osjećaji, od straha do radosti i obrnuto. Tako u jednoj pjesmi zabrinuto zaključuje:
"Bit će štete,/bit će vike/od ćaće i matere," dok već u drugoj radosno kliče:
"Bija san ja veseja ka nikad u životu!". On, za razliku od mnogih pjesnika koji su se
prepustili bugarenju, ponosno pjeva o siromašnom djetinjstvu, ponekad i prenaglašeno:
"Ja u ditinjstvu svomen/nisan ima nikakvi igračaka./ Ni moja braća i sestra./Ni rodijaci
niti iko u selu."
Nakon još puno suptilnih i mudroslovnih haiku pjesama poput:
"Razmišlja pastir./ U daljini oči mu/ovcu hvataju," Vidović opravdava moja
promišljanja o ponosnom siromaštvu: "Bože moj,/ lipo li ti je bilo moje ditinjsko siromaštvo."

Iznimno mu je lijepa pjesma Kad moj ćaća zapiva. Ta je pjesma puna
obiteljske ljubavi, topline, zajedništva i svekolikih moralnih i etičkih vrijednosti, koje- nažalost-nedostaju
modernom čovjeku. Ova pjesma je i opomena (osobno mi je, u duhovnom i ljudskom smislu,
jača od Šimićeve Opomene), , i poruka, i pouka kako je lijepo biti zadovoljan malim stvarima:
"Ćaća bi nas zagrlija, i mater, koja se/je već bila izvukla iz škripave postelje,/i stavija
na stol zamotuljak koji/je bija pun bogastva."

Vidović je čovjek i pjesnik, potpuno slobodan i neopterećen od nekakvih umjetnih i kvazikulturnih
normi ponašanja i izražavanja. Tako on, s jednakim udivljenjem pjeva o ljepotama svoga rodnog
krajobraza, kao i o govnu, i to bez straha i nelagode. Pače. "Ma, ne okrećite glavu!/
I ne začepljivajte nos!/Puni ste govana ka i ja./I govno je jedna tako svakodnevna, normalna/i lipa rič."

I u sljedećih nekoliko pjesama:Radosti suboton, Najbolja likarija, Domaći uradak,
Brez pobidnika, Ivan se veseli i raduje subotama, prirodnim seoskim mirisima
(osobito onim "u..travercan matera naši/. koji bijahu najbolja likarija...), mirisima pišake
domaćih životinja, natjecanju dječaka u jednoj vrlo neobičnoj i zanimljivoj igri, za koju je pravilo
bilo: više i dalje pišat.

U pjesmi Samoća Vidović započinje svoj pjev jednom sasvim neobičnom antitezom:
"Samoća/crna ili bijela,/prozirna ili gusta,/nikad me ne će iznevjeriti..."
 da bi već u sljedećim stihovima, poput glasovitog francuskog pjesnika P. Verlaina,
stvorio pravi pjesnički vrutak iz kojega su, jednostavno, vrcnuli stihovi: "I kad se
iz dimnjaka izvlači,/i kad iz brazda klija,/i kad u travi kunja,/i kad u oku čuči,/i kad u srcu trpi,/
i kad u koraku šepa,/i kad u Bogu stoluje,/i kad u anđelima leprša./Samoća uvijek i svugdje,/u svakome."

Vidović se u svojim pjesmama Intima i Prolitnja radost
raduje životu i zahvaljuje Bogu za blagoslov svojega sijanja, dok se u pjesmi Kultura življenja
 na samo sebi svojstven način, sarkastično, bori protiv svih vrsta hedonizma, nemorala i
neetičnosti, a tu-nažalost- čestu sliku naše svakodnevnice, zorno je oslikao, njemu bliskom,
pjesničkom figurom metonimijom, u samo dva stiha: "Usred moga grada velika septička jama./
Glavni spomenik žderačke kulture."

U pjesmama Vino i Kiša pjesnik uzvišeno i prijateljski pjeva
i o jednoj i o drugoj dragoj tekućini. Ove me pjesme neodoljivo podsjećaju na Nazorovu pjesmu
Cvrčak, koja je jedan od ponajboljih ditiramba u našoj književnosti, U svojoj ljepoti
izričaja, oduševljenja i radosti, i Vidovićevi su stihovi puni životne snage i zanosa: "...ali vino
kad zaroni u dušu,/dane nam rudi,/odnosi tmušu,/vino od sunca,/vino iz visina,/vino iz žila,/
vino od znoja,/vino iz dubina..." (iz pjesme Vino) ili pak: "Odavna već
ne oćutjeh blagost/ kiše./Zaboravih lice/kiše./ Već dugo, dugo ja molim za/kišu./ Boga i sve
svece." (iz pjesme Kiša.)

Vidović je jednako vješt i u jedanaesteračkom sonetu:"Kako ću neranjen izaći, Bože,/
iz zločeste ove gužve na putu?..." (početni stihovi pjesme Nagrada),
 haiku pjesmama: "Vidiš li kako/ stara maslina rađa?/Unatoč nožu!
", epigramu: "Kad kažem:/mrzim rat,/onda vičem:/mrzim čovjeka./
Jer čovjek je povod i uzrok ratu./Govno od čovjeka." (pjesma
Kad kažem), kao i u slobodnom stihu: "A jeben ti.../
u maloj domskoj sobici/mirisi ruku i duše moji roditelja!" (iz pjesme Paket) ili:
"Moj Bože,/kako ti lipo kraljuješ/u kraljevstvu svom nebeskom!"
(početni stihovi pjesme Nadanje).

Šteta je što Ivan češće ne pjeva u sonetu, i to jedanaesteračkom, jer su njegovi soneti vrhunski isklesani
i puni su općeživotnih i stvarnih i elegičnih po(r)uka: "Davno su pale u zaborav njive./Muhe u
njegovoj glavi se slade./Na stazama niču otrovne gljive." (završni stihovi iz pjesme
Prometej).

U nekim pjesmama Vidović je i mudroslov i pjesnik. Do boli ga bole nepravde, učinjene onima koji su
stvarali, branili i krvarili za našu Hrvatsku. On o njima ne želi šutjeti, bez obzira na posljedice.
Tako u pjesmama: Pranje, Otrovana zemlja, Velika pogriška, U sabornicii,
Na Trgu sv. Marka, Imaš li ti hrvatsko srce, Vijesti, Pogled s balkona, Kad magarci revu,
Svjetla bez sjaja i još ponekim pjesmama pisanim u različitim stilovima: od
epigrama, haiku, pa do slobodnog stiha, u dijalektu i na standardnom hrvatskom jeziku,
Vidović pjeva i prkosno, i ponosno, i tugaljivo, i zajedljivo, ali prije svega, iskreno i hrabro:
"Moreš me udrit i gromon iz vedra neba,/ka šta će mi i bit,(ali ja ne moren mučat..."
ulomak iz pjesme Velika pogriška). Osobito su mu jaki i potresni stihovi: "Ratnici ti plaču,
a ti ih ne čuješ./Ratnici ti odlaze u nebo, a ti šutiš..." (ulomak iz pjesme
Imaš li ti hrvatsko srce). On, u svemu svome gnjevu i razočaranju,
u jednoj haiku pjesmi, upozorava, i gotovo molećivo zapomaže: "Navalili vuci/sa svih strana./
Čupaju moju Hrvatsku.", pa se onda opet vrati nezaboravnom djetinjstvu: "Sićan se
 mirnoga i zadoviljnoga kreketanja žaba/u toplin prolitnjin večerima i noćiman/moga ditinjstva..
." (ulomak iz pjesme Žabe i kunci).
Vidovića ne boli toliko meteorološka najava orkanske bure, koliko ga boli ona nacionalna i politička bura,
pa tako, u pjesmi Najgora bura na svitu zaključuje stihovima:
"Bura koja ubija rvacku dušu/najgora je bura na svitu."

Ivan je vrlo jak i u igri riječima, osobito u svojim domoljubnim i rodoljubnim epigramima,
kao što su Strvinari, 8. 12. o5., Pisma sa zaključkon,
Hrvat i Hrvatine... Vješto koristeći inverziju, započinje svoj pjev blagom ironijom
 koju potom poput vodoskoka zapljusne sarkazmom:
"Heroji nemaju prijatelja./Ni Bog prijatelja nema./Heroji su bogovi./Bogovi su heroji."
 (ulomak iz pjesme 8. 12. 05.), ili: "Lako je biti Hrvatina./
Hrvatom je teško biti..." (ulomak iz pjesme Hrvat i Hrvatine). Svu nepravdu
naše stvarnosti simbolično je opisao u pjesmi Simbolika: "Jebeš simboliku:/
jedan: sve meni,/svi: ajme meni!" (ulomak iz pjesme). Vidović se ne stidi ni plakati ni urlikati
kada je u pitanju njegova Hrvatska i obrana njenoga ponosa i digniteta: "Pustite me plakati i
urlikati!/Pustite uzdisati i moliti!", pa se, gotovo postiđeno pita: "Koga su
moji preci branili u predziđu?" (ulomci iz pjesme Tuđi barjaci). Ovakva
hrvatska zbilja njemu je Podne bez sunca. Stoga, istoimenu pjesmu i zaključuje
stihovima punim sjete, ali i prkosa: "Nisi ti luda,/moja majko Hrvatska./Ali te čine ludom mnogi:
/gazi svoje, a /tuđem se klanjaj!/U tebi./Oko tebe." I u pjesmi Imenjaci
 Ivan se bori protiv hrvatskog sluganstva svjetskim moćnicima, pa iako sarkastično,
gotovo molećivo zapomaže: "Ako ti je do kurava,/rodijače mili,/a zar ih u nas nema!"
(ulomak iz pjesme). Njemu je "puna kapa" i kavanskih priča, kada je riječ o hrvatskim žrtvama i herojima.
Njemu su naše kosti svetinja, dok drugi-raznorazni "snimatelji"- snimaju nešto sasvim suprotno,
kako bi se pohvalili svojim gospodarima. Vidović ih istovremeno i optužuje i opominje:
"Tko te pita za kosti!/Tko te pita za jame!/Tko te pita za ledine!/Tko te pita za kosti!/Kosti ka' kosti!"
(završni stihovi pjesme Kosti ka' kosti).

Pretposljednju pjesmu ove zbirke Vidović piše u sonetu kojega je cijeloga, gotovo kao zaključak,
prožeo sintagmom one lijepe i poučne narodne izreke "Uzdaj se u se i u svoje kljuse".
 Stoga nam naš pjesnik želi svima poručiti kako se moramo više uzdati u sebe, negoli
u neke lažne i nemoralne mecene i lažne veličine: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse./Zar drugo imam
uz ovakvu kliku?/Mnogi u klancima noževe bruse."

I na kraju ove iznimno i vrijedne i poučne zbirke pjesama Vidović nam otkriva kakav je on zapravo čovjek.
Svoj pjev zaključuje pjesmom Sve drugo je varka, a posvetio ju je
svojoj velikoj obitelji: "I kad kažem volim vas,/ja vas volim. I kad ništa ne kažem,
/ja vas volim./I kad se ljutim,/ja vas volim..../Osim ljubavi, sve drugo je varka." (ulomci iz istoimene pjesme).

Poštovani ljubitelji pjesničke riječi, ovu najnoviju zbirku pjesama Ivana Vidovića nekoliko sam puta čitao,
iščitavao, nad njom se i smijao i plakao, i bit ću sretan ako sam je barem malo približio vašim srcima.
Ove su pjesme postale i dio mene, dio svih nas: naše zbilje, naših veselja i naših tugovanja. Vidović je
jedan od nas, koji nas opominje, upozorava i hrabri,, jer njemu je kao i svakom nacionalno svjesnome
Hrvatu, Hrvatska iznad svega. Želim vam toplinu čitanja te ljudskoga i nacionalnoga ponosa. Za ovakvu knjigu,
ne treba dvojiti, bit će zainteresirani mnogi izdavači, koji osjećaju Vidovićevo plemenito i nacionalno srce,
a tebi, Ivane, želim blagoslovljen pjesnički plov po tvojim i našim krajobrazima i još puno ovako lijepih
pjesama o Hrvatskoj, o sebi i o nama.

Ante Nadomir Tadić Šutra

U Kninu mjeseca veljače G.G. 2007.
- 21:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #