U najnovijoj zbirci pjesama (PJESME II.-krajobrazi) pjesnik Ivan Vidović pjeva o svome djetinjstvu, koje je proveo u krševitoj i lijepoj Dalmatinskoj zagori u blizini Vrgorca, rodnoga mjesta barda hrvatske poezije Tina Augustina Ujevića. Vidović, gotovo neopterećen pjesničkim zakonima, pjeva slobodno u slobodnim stihovima o mnogim lijepim i ružnim dogodovštinama iz svoje najranije faze odrastanja, kojima se uvijek i iznova reminiscentno vraća. Pa tako već u prvim stihovima prve pjesme Mijuri, elegično započinje svoj pjev: "Bože moj,/šta smo ti mi tužni bili/kad su nam mijuri pukli!/ Mijuri od gudina!" Ova je pjesma puna sjete, u kojoj je pjesnik ocrtao i zimsku idilu u svome selu, koja kao da više ne postoji. I zato su njegove anafore, u isti mah, i naglašene i jednostavne . Njegovi su mijuri "najlipši na svitu baloni...,/za sve sportove koliko ij ima! I na dvorištu/ I u sobičku/I u vatrenici!/I na šufitu!/I u konobi!/I na nebu!" Druge dvije pjesme: Najslađe bobe i Mliko moje matere, misaone su ili refleksivne pjesme. U prvoj pjesnik pjeva o bremenitom životu svoje majke, o najslađim grozduljcima i bobicama koje je cucao "dok se sunce izvlačilo iznad Veleža" , U drugoj, pak, pjesnik ponosno i prkosno veliča hrvatski jezik i majčino "mliko" kojim je zadojen. "Ja volin govorit hrvatski/jer je moja hrvatska mater pivala hrvatske pisme/ dok je brala hrvatsku nacionalističku kadulju..." Vidović je vrstan i vrlo zahtjevnoj pjesničkoj formi-haiku, u kojima pjeva o maslini,buri, ženi, ćaći, materi, ulju, "škiji"...Iako je teško izdvojiti bilo koju, jer su svih dvadeset pjesama dojmljive i lijepe, ipak su dvije zavrijedile uvrštenje u antologiju: "Masline pletu/na mojim dlanovima/ vijence sonetne." i "Moj ćaća grli/mater moju znojnu,/a ulje spava." U sljedeće tri pjesme : Magla, Dorat i ja i Igračke, tice i zakrpe Vidović pjeva o svome djetinjstvu, prijateljevanju sa svojim ljubimcem Doratom, dječjim igračkama, pticama i zakrpama: "I na gaćan,/i na jaketi,/i na majici, /i na laktovin košulje,/baš svugdi", ali ovaj put na jedan drugačiji način. On se kroz ove pjesme gotovo i ne vraća u djetinjstvo, nego je cijeli u njima i u njemu. Gotovo da i danas osjeća strahopoštovanje prema svojim roditeljima. U njemu se miješaju različiti djetinji osjećaji, od straha do radosti i obrnuto. Tako u jednoj pjesmi zabrinuto zaključuje: "Bit će štete,/bit će vike/od ćaće i matere," dok već u drugoj radosno kliče: "Bija san ja veseja ka nikad u životu!". On, za razliku od mnogih pjesnika koji su se prepustili bugarenju, ponosno pjeva o siromašnom djetinjstvu, ponekad i prenaglašeno: "Ja u ditinjstvu svomen/nisan ima nikakvi igračaka./ Ni moja braća i sestra./Ni rodijaci niti iko u selu." Nakon još puno suptilnih i mudroslovnih haiku pjesama poput: "Razmišlja pastir./ U daljini oči mu/ovcu hvataju," Vidović opravdava moja promišljanja o ponosnom siromaštvu: "Bože moj,/ lipo li ti je bilo moje ditinjsko siromaštvo." Iznimno mu je lijepa pjesma Kad moj ćaća zapiva. Ta je pjesma puna obiteljske ljubavi, topline, zajedništva i svekolikih moralnih i etičkih vrijednosti, koje- nažalost-nedostaju modernom čovjeku. Ova pjesma je i opomena (osobno mi je, u duhovnom i ljudskom smislu, jača od Šimićeve Opomene), , i poruka, i pouka kako je lijepo biti zadovoljan malim stvarima: "Ćaća bi nas zagrlija, i mater, koja se/je već bila izvukla iz škripave postelje,/i stavija na stol zamotuljak koji/je bija pun bogastva." Vidović je čovjek i pjesnik, potpuno slobodan i neopterećen od nekakvih umjetnih i kvazikulturnih normi ponašanja i izražavanja. Tako on, s jednakim udivljenjem pjeva o ljepotama svoga rodnog krajobraza, kao i o govnu, i to bez straha i nelagode. Pače. "Ma, ne okrećite glavu!/ I ne začepljivajte nos!/Puni ste govana ka i ja./I govno je jedna tako svakodnevna, normalna/i lipa rič." I u sljedećih nekoliko pjesama:Radosti suboton, Najbolja likarija, Domaći uradak, Brez pobidnika, Ivan se veseli i raduje subotama, prirodnim seoskim mirisima (osobito onim "u..travercan matera naši/. koji bijahu najbolja likarija...), mirisima pišake domaćih životinja, natjecanju dječaka u jednoj vrlo neobičnoj i zanimljivoj igri, za koju je pravilo bilo: više i dalje pišat. U pjesmi Samoća Vidović započinje svoj pjev jednom sasvim neobičnom antitezom: "Samoća/crna ili bijela,/prozirna ili gusta,/nikad me ne će iznevjeriti..." da bi već u sljedećim stihovima, poput glasovitog francuskog pjesnika P. Verlaina, stvorio pravi pjesnički vrutak iz kojega su, jednostavno, vrcnuli stihovi: "I kad se iz dimnjaka izvlači,/i kad iz brazda klija,/i kad u travi kunja,/i kad u oku čuči,/i kad u srcu trpi,/ i kad u koraku šepa,/i kad u Bogu stoluje,/i kad u anđelima leprša./Samoća uvijek i svugdje,/u svakome." Vidović se u svojim pjesmama Intima i Prolitnja radost raduje životu i zahvaljuje Bogu za blagoslov svojega sijanja, dok se u pjesmi Kultura življenja na samo sebi svojstven način, sarkastično, bori protiv svih vrsta hedonizma, nemorala i neetičnosti, a tu-nažalost- čestu sliku naše svakodnevnice, zorno je oslikao, njemu bliskom, pjesničkom figurom metonimijom, u samo dva stiha: "Usred moga grada velika septička jama./ Glavni spomenik žderačke kulture." U pjesmama Vino i Kiša pjesnik uzvišeno i prijateljski pjeva i o jednoj i o drugoj dragoj tekućini. Ove me pjesme neodoljivo podsjećaju na Nazorovu pjesmu Cvrčak, koja je jedan od ponajboljih ditiramba u našoj književnosti, U svojoj ljepoti izričaja, oduševljenja i radosti, i Vidovićevi su stihovi puni životne snage i zanosa: "...ali vino kad zaroni u dušu,/dane nam rudi,/odnosi tmušu,/vino od sunca,/vino iz visina,/vino iz žila,/ vino od znoja,/vino iz dubina..." (iz pjesme Vino) ili pak: "Odavna već ne oćutjeh blagost/ kiše./Zaboravih lice/kiše./ Već dugo, dugo ja molim za/kišu./ Boga i sve svece." (iz pjesme Kiša.) Vidović je jednako vješt i u jedanaesteračkom sonetu:"Kako ću neranjen izaći, Bože,/ iz zločeste ove gužve na putu?..." (početni stihovi pjesme Nagrada), haiku pjesmama: "Vidiš li kako/ stara maslina rađa?/Unatoč nožu! ", epigramu: "Kad kažem:/mrzim rat,/onda vičem:/mrzim čovjeka./ Jer čovjek je povod i uzrok ratu./Govno od čovjeka." (pjesma Kad kažem), kao i u slobodnom stihu: "A jeben ti.../ u maloj domskoj sobici/mirisi ruku i duše moji roditelja!" (iz pjesme Paket) ili: "Moj Bože,/kako ti lipo kraljuješ/u kraljevstvu svom nebeskom!" (početni stihovi pjesme Nadanje). Šteta je što Ivan češće ne pjeva u sonetu, i to jedanaesteračkom, jer su njegovi soneti vrhunski isklesani i puni su općeživotnih i stvarnih i elegičnih po(r)uka: "Davno su pale u zaborav njive./Muhe u njegovoj glavi se slade./Na stazama niču otrovne gljive." (završni stihovi iz pjesme Prometej). U nekim pjesmama Vidović je i mudroslov i pjesnik. Do boli ga bole nepravde, učinjene onima koji su stvarali, branili i krvarili za našu Hrvatsku. On o njima ne želi šutjeti, bez obzira na posljedice. Tako u pjesmama: Pranje, Otrovana zemlja, Velika pogriška, U sabornicii, Na Trgu sv. Marka, Imaš li ti hrvatsko srce, Vijesti, Pogled s balkona, Kad magarci revu, Svjetla bez sjaja i još ponekim pjesmama pisanim u različitim stilovima: od epigrama, haiku, pa do slobodnog stiha, u dijalektu i na standardnom hrvatskom jeziku, Vidović pjeva i prkosno, i ponosno, i tugaljivo, i zajedljivo, ali prije svega, iskreno i hrabro: "Moreš me udrit i gromon iz vedra neba,/ka šta će mi i bit,(ali ja ne moren mučat..." ulomak iz pjesme Velika pogriška). Osobito su mu jaki i potresni stihovi: "Ratnici ti plaču, a ti ih ne čuješ./Ratnici ti odlaze u nebo, a ti šutiš..." (ulomak iz pjesme Imaš li ti hrvatsko srce). On, u svemu svome gnjevu i razočaranju, u jednoj haiku pjesmi, upozorava, i gotovo molećivo zapomaže: "Navalili vuci/sa svih strana./ Čupaju moju Hrvatsku.", pa se onda opet vrati nezaboravnom djetinjstvu: "Sićan se mirnoga i zadoviljnoga kreketanja žaba/u toplin prolitnjin večerima i noćiman/moga ditinjstva.. ." (ulomak iz pjesme Žabe i kunci). Vidovića ne boli toliko meteorološka najava orkanske bure, koliko ga boli ona nacionalna i politička bura, pa tako, u pjesmi Najgora bura na svitu zaključuje stihovima: "Bura koja ubija rvacku dušu/najgora je bura na svitu." Ivan je vrlo jak i u igri riječima, osobito u svojim domoljubnim i rodoljubnim epigramima, kao što su Strvinari, 8. 12. o5., Pisma sa zaključkon, Hrvat i Hrvatine... Vješto koristeći inverziju, započinje svoj pjev blagom ironijom koju potom poput vodoskoka zapljusne sarkazmom: "Heroji nemaju prijatelja./Ni Bog prijatelja nema./Heroji su bogovi./Bogovi su heroji." (ulomak iz pjesme 8. 12. 05.), ili: "Lako je biti Hrvatina./ Hrvatom je teško biti..." (ulomak iz pjesme Hrvat i Hrvatine). Svu nepravdu naše stvarnosti simbolično je opisao u pjesmi Simbolika: "Jebeš simboliku:/ jedan: sve meni,/svi: ajme meni!" (ulomak iz pjesme). Vidović se ne stidi ni plakati ni urlikati kada je u pitanju njegova Hrvatska i obrana njenoga ponosa i digniteta: "Pustite me plakati i urlikati!/Pustite uzdisati i moliti!", pa se, gotovo postiđeno pita: "Koga su moji preci branili u predziđu?" (ulomci iz pjesme Tuđi barjaci). Ovakva hrvatska zbilja njemu je Podne bez sunca. Stoga, istoimenu pjesmu i zaključuje stihovima punim sjete, ali i prkosa: "Nisi ti luda,/moja majko Hrvatska./Ali te čine ludom mnogi: /gazi svoje, a /tuđem se klanjaj!/U tebi./Oko tebe." I u pjesmi Imenjaci Ivan se bori protiv hrvatskog sluganstva svjetskim moćnicima, pa iako sarkastično, gotovo molećivo zapomaže: "Ako ti je do kurava,/rodijače mili,/a zar ih u nas nema!" (ulomak iz pjesme). Njemu je "puna kapa" i kavanskih priča, kada je riječ o hrvatskim žrtvama i herojima. Njemu su naše kosti svetinja, dok drugi-raznorazni "snimatelji"- snimaju nešto sasvim suprotno, kako bi se pohvalili svojim gospodarima. Vidović ih istovremeno i optužuje i opominje: "Tko te pita za kosti!/Tko te pita za jame!/Tko te pita za ledine!/Tko te pita za kosti!/Kosti ka' kosti!" (završni stihovi pjesme Kosti ka' kosti). Pretposljednju pjesmu ove zbirke Vidović piše u sonetu kojega je cijeloga, gotovo kao zaključak, prožeo sintagmom one lijepe i poučne narodne izreke "Uzdaj se u se i u svoje kljuse". Stoga nam naš pjesnik želi svima poručiti kako se moramo više uzdati u sebe, negoli u neke lažne i nemoralne mecene i lažne veličine: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse./Zar drugo imam uz ovakvu kliku?/Mnogi u klancima noževe bruse." I na kraju ove iznimno i vrijedne i poučne zbirke pjesama Vidović nam otkriva kakav je on zapravo čovjek. Svoj pjev zaključuje pjesmom Sve drugo je varka, a posvetio ju je svojoj velikoj obitelji: "I kad kažem volim vas,/ja vas volim. I kad ništa ne kažem, /ja vas volim./I kad se ljutim,/ja vas volim..../Osim ljubavi, sve drugo je varka." (ulomci iz istoimene pjesme). Poštovani ljubitelji pjesničke riječi, ovu najnoviju zbirku pjesama Ivana Vidovića nekoliko sam puta čitao, iščitavao, nad njom se i smijao i plakao, i bit ću sretan ako sam je barem malo približio vašim srcima. Ove su pjesme postale i dio mene, dio svih nas: naše zbilje, naših veselja i naših tugovanja. Vidović je jedan od nas, koji nas opominje, upozorava i hrabri,, jer njemu je kao i svakom nacionalno svjesnome Hrvatu, Hrvatska iznad svega. Želim vam toplinu čitanja te ljudskoga i nacionalnoga ponosa. Za ovakvu knjigu, ne treba dvojiti, bit će zainteresirani mnogi izdavači, koji osjećaju Vidovićevo plemenito i nacionalno srce, a tebi, Ivane, želim blagoslovljen pjesnički plov po tvojim i našim krajobrazima i još puno ovako lijepih pjesama o Hrvatskoj, o sebi i o nama. Ante Nadomir Tadić Šutra U Kninu mjeseca veljače G.G. 2007. |