JURAJ GRACIN: POZITIVNI (GEO)TROPIZAM U VIDOVIĆEVOJ POEZIJI

srijeda , 14.05.2014.

Pjesme Ivana Vidovića, umirovljenogs učitelja hrvatskoga jezika, obuhvaćaju više od četiri desetljeća (1960.--2002.)
njegova čestita života: iz Stankovaca, gdje se, došavši iz Vrgorca, oženio i skućio, krenuo je sa svojom obitelji u Zadar, te na toj
relaciji, uz minuli kratki intermeco u Lovranu, stalno ispunja svoje postojanje, najradije u svome vinogradu.

Prvi odjeljak zbirke "PJESME" (Zadar, 2002.) posvećuje svojoj ženi; drugi proširuje na roditelje, djecu, društvo;
treći nastavlja produbljivanjem egzistencijalnih pitanja; u četvrtom obrušava se na žene s dna života; u petom se
dotiče Domovinskoga rata.

Riječ je o lirici na književnome i zavičajnome jezičnom izričaju što se kadšto sjedinjuju poput usplahirenoga ptičjeg višeglasja.
Pjesme su raznovrsnih oblika poglavito u slobodnom stihu, a tek nekoliko soneta ukazuje na pokušaje organiziranijeg
primirivanja inače žestokih čuvstava i sjetnih raspoloženja koji su inače prepušteni spontanome tijeku bez interpunkcijskih
zapreka. Vidovićev pjesnički zanos izraz je stalne napetosti njegove osjetljivosti koja se pojačava u životnoj zbilji ne baš
dostojnoj primordijalnih elemenata prirode za koje je atavistički vezan i iz kojih crpi svoju jakost i nepomućenost stava.

U svojoj vjernoj životnoj družici preslikava iskonsku moć zemlje te nalazi utočište pred strahom nekim, a njega prevladava
posredstvom čiste prirode darivanjem joj dlanova svojih u radosti riječi pjesme milovane pogledom ženinim. Pokazuje se
ovisnikom o ženinoj ljubavi, gdje je bio i ostao siguran te produžen u djeci.

Suzu, bol, brigu skriva od tuđih pogleda; daruje drugome ono što sam uspijeva stvoriti radom svojim, tako kako su ga
naputili samoprijegorni roditelji, dok mu priroda otvara dušu svoju i svu svoju ljepotu kad je s njome u radu, a u predahu
ga naravno potiče i na hedone. U gradskome krajobrazu pak obuzima ga tjeskoba najvećma zbog otuđenosti usred
mnoštva (zbog samoće, kako kaže, kad nije sam). Ne zapliće život, već mu daje mnogu svoju radosnu kaplju znoja,
no osjeća i vlastitu društvenu neprilagođenost te znade u tome smjeru odapeti i psovku.

Strah ga je od politike što u krletke trpa sve što u njih može stati te podmukla i prijetvorna i koristoljubna kuje tuđe nesreće
i smrti. Isuse vidi razapete prije i poslije Isusa. Ne preostaje pojedincu doli samoobrambeno snalaženje; samome ranjivome
i nemoćnome teško je u ozračju licemjerstva i podvala u krupnome danu i životu sitnome a k smrti krupnoj.

Žene na dnu života dotiče jezikom oštrim poput noža, i do kosti ogoljuje njihovu podatnost slinavoj pohotnosti. Maligni je to
tumor gdje bi ljudi trebali biti najzdraviji.

Domovina je pak jedina "kurva" koju voli. Lijepa mu je ali i opuštena ratom; narod mu je njegov velik i dugovječan, uspravan,
lijep u rijekama...pod nebom što svojim suzama moči ruševine od grubih surovih neljudi; neka taj plač učini da topovi
zahrđaju, da obični valjani ljudi prežive i da sačuvaju Domovinu, spremni na svome poput poskoka. Gade mu se kukavice
i prijetvorice.

Vidović reagira spontano na pozitivne i negativne životne stimulanse te se, premda uz mnogo gorčine, priklanja
pozitivnim stimulansima navlastito zemlje, u koju su se nataložila sva njegova poimanja i čuvstva te je preslikava u Ženi
kao trajno čvrstom i, zapravo, jedinom potpornju u suzbijanju negacije toga. Zemlja daje i uzima život, to je zbilja, no
sa svojom majčinskom ulogom ona je jamac zakletve, kod njega, unatoč svemu, vitalne veze rodbinske skupine.
Ne valja kada se to ne prepozna. Na polju života pjesnik prepoznaje pozitivne i negativne tropizme. Svjestan negativnih
tropizama, Vidović se instiktivno prikljanja suprotnima koji ga neraskidivo vezuju u pozitivne odnošaje s Geom, čiji
dodijeljen mu djelić marljivo obrađuje razgovarajući s njom, zahvalan za uzvrate njezine plodne u kojima je snaga sunca,
vjetra, vode...

Nerijetko i neuglađena pjesma Vidoviću služi za očitovanje onoga što otkriva njegov učestao opor zavir u vlastito
bivstvovanje oslonjeno na one i ono što čisto i jasno ljubi u obranu života od posve suprotnih sila koje napada i
najgrubljim riječima.

Veliki naš Pjesnik, njegov zemljak, reče jednom davno na jednome udaljenome skupu, kako bi htio biti "uvijek u duševnoj
struji" i ne stati. Premda, dakako, različiti, po tome su jednaki, a svatko sa svojim skalpelom u srcu.

Vidović snažno osjeća stanje kojemu najvećma fali moralni poredak, pa se tome odupire i suprotstavlja snagom svojih
žuljevitih prstiju koji na papir prenose vibracije potencijalno idiličnoga, koje se, međutim, kroz oštri prokapnik zakrvljuje,
ali, u tome, procjeđuje misli i čuvstva k obnovljenoj jakosti, nužnoj za ustrajati.

Pod lozom "ljubiti ženu svoju prašnjavu" te pri tome kamenom rastjerati dosadne mu ptice "izlizane", njemu je počelo,
nakon kojega slijedi sve drugo što život sobom donosi, do virilnoga uvjerenja da "gologuzi kamen" njegove životne
mlijeko sredine "samo poskok obraniti može."

Zadar, 2002. .........................................................................................Juraj Gracin

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.