Vidović se pjesničkim prvijencem javio vrlo rano ("Glasovi mladih",1960.), da bi gotovo-kao po
nekom ustaljenom kronološkom redu--svake treće godine, bruseći svoj pjesnički izričaj i sazrijevajući
u ozbiljna pjesnika kojemu je stih značajski osmišljen i jezično odvagnut--objavio sljedeće
zbirke pjesama: "Lirske varijacije", "Osamljeni svirač" i "Osmijesi i suze". "Čempresi uz cestu"
mu je peta, a moglo bi se ustvrditi i najzrelija zbirka pjesama, kojom pjesnik nije, kao što obično
biva s mladim pjesnicima koji žive "po strani", usput lutao i tražio sebe, već je, utirući vlastiti put,
koraknuo naprijed, i tematski i izričajno, bruseći stih izgrađivao vlastiti stil. A kad se govori
o vlastitu stilu--riječ je o rasnu pjesniku.

Vidović je posvemašno odan predmetu (kamenu, pticama, suncu, oštrom i gladnom raslinju
i čovjeku južnog podneblja), pa ipak nije potpao pod manu regionalizma, već iz svega progovara
univerzalni čovjekov vapaj za srećom koju pjesnik zove.
Jezik mu čist kao kamen ispran kišama, okoštunjen burama, a stih misaono sažet, slikovit.
Životno vezan u tkivu zavičaja, Vidović ne opservira nostalgičnim pjevušenjem (što biva često
zamkom zaljubljenika u lokalitete), već kritički sažima prostor i život.

Iako je odabrao dvije oprečne forme, sonet i pjesničke minijature, ova se zbirka doima zaokruženom
cjelinom: misaonom i stilskom, te dokazuje kako je na pravom putu vlastitog pjesničkog zrijanja.
Svaki je pjesnik pokušao kazati kako nije petrarkist, ali nikome to nije pošlo za rukom, pa ni Vidović nije iznimka.
Nutarnji ritam njegovih soneta nadrasta zakonitost rima, što im daje prozračnu svježinu i čitkost.

Ova ga zbirka uvodi u red pjesnika koji kreće sigurnim putem potvrđenja i afirmacije

Zagreb. 1978. ---------------------------------------------------------------------------------- Nikola Pulić