Da nije tvoje motike i pluga,
vesela lica ne bi njiva bila,
ne bi ni ptice stizale iz luga,
oblaci ne bi zavoljeli krila.

Dubok si dao pečat čovječanstva
od doba šuma i špilja bez kata,
do ovog trena antidjevičanstva,
života masti i oštroga lakta.

Iako znalac u zemljinu tkivu,
dlanima krijepiš i kralje i care,
nikad ti sile nisu dale rivu
za odmor ruku. Baš nikakve dare!

Zašto si ruglo za sve koje hraniš? .
A kopaš, siješ. Piće sunca braniš.



Soneti iz hrvatske brazde