Bez mnogo riječi htio bih ti prići
u kutku našem kad nestane sreće,
daha i sunca, al' kako ću stići
do tvoga živca i do krune veće?

Dvori gdje su nam, plodna su kruništa,
tu svo nam blago. Otključat ćui bravu
okom il' usnom. Zanosna strništa
nikada ne će bit u zaboravu.

Kojeg li sjaja kad se smiješi zjena
i sve bez glasa otvara se rijeka,
kada se grudi njišu usred sijena!

Htio bih tako u trajanju vijeka
kose ti ljubit' usred vedroga sna.
Maštamo budni o dubinama dna.
Sabrani soneti