Ozbiljnost nigda nije dobro došla
u svijetu dreke, drskog kukurijeka.
Pretiha sjetnost kao voda prošla.
Korito pusto u snu izrijeka.

Maštanje zvijezda-strašilo na putu.
Daješ li srce, zgazit će ti dušu.
Osmijeh je uma bolesnik u kutu.
Čovjek je takav: zblatit će ti skrušu.

Imaš li srce, tad snivaj još jače,
zaori dublje brazdu pravednosti,
zanosa danjeg, svenazočnog, pače.
Ne boj se vike klike nečednosti.

Rušitelj tvrdi da rušiti mora,
a ti si more, nosač tvrdih kora.

DUBROVNIK, 1./2013.


SVJETLO I SJENA


Nema ni svjetla ako umre sjena
i usred dana, usred crne noći.
Bezbojna mutljež i očiju pjena.
Dašak mi treba pa ću kročit moći.

Kako sam uvijek, to ti želim reći,
stremio sadit voćke usred polja,
čekajuć sunce da već počne žeći.
A ja u sjenu: snažna mi je volja.

Nema ni sjene amo umre svjetlo,
ni ljudi više ak' se smrkne ponos:
gubi se svima sjajno podrijetlo,
nebo se ruši, sutrašnjice donos.

Ova je stvarnost već prepuna rupa
crnih, bez sjena, sred bezbožnog skupa.

"DUBROVNIK", broj 1./2013. g.