Krpe, brazde snijega na zemljici mirnoj.
Snivaju oblaci dok vjetar ih muze
u zdjele putova. Na grančici svirnoj
crvendać, tišina. Daljine i suze.

Nemirna u meni, o, ženo, proklinjem
zidove prirodne i sve mrske ljudske,
zastore i maske stalno opominjem,
o, nesretna ženo, od krvi magnumske.

Ljubičasta vrela klešem ti kamena
i sličnosti tražim u očima znojnim.
Hramovi stameni i trublja limena.

U živcima bijelim uvijek šikljaš mojim,
u zjenici buktiš, u slavu imena.
I sisama tvojim nebne zvijezde dojim.
SABRANI SONETI