Svi smo, zar, samo mrkla stalna strepnja,
unatoč snazi sunca , vidu žića,
trtavi, mali, ali vječna smetnja
u hodu sjene nečijega bića.

Obična, draga, svedrhtava sreća,
što je to, gdje je? Suza kakva li je?
Gutljajčić dana? Il' nada sve veća?
Sna ostvarenje? Oko čarolije?

Sklanjam se uvijek od svih očiju zlih
u tihe pute ranjivosti stalne.
Nađu me, tuku premda posve sam tih.

U istoj kaši ove noći kalne
vidim i tebe, srodniče moj dragi.
'Prosti na svirci, o, Bože moj blagi!