Silvije Strahimir Kranjčević:
Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas sretan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Sjaj Oriona

Uza sve moje poštovanje ovim slobodnim
i nadasve uspjelim stihovima našeg blogera
maslinapjesma loza iliti izvrsna pjesnika,
ali i dragog mi prijatelja Ivana Vidovića,
evo, nisam mogao odoljeti a da ne napišem
i posvetim mu i ovaj sonet, koristeći se
uglavnom i temom i izrazom ovih njegovih,
rekoh, metaforikom bremenitih stihova:

ZASTAVA METAFORA

Ivanu Vidoviću

Bože, kako će se sunce gnijezdit u golim stablima?
i kako će sunce prosut zlato na panj kurve zbilje,
ako požari bijesne, žderući i zrak, i bilje
u dolini podno zvijezda, gdje se još vrag klanja zlima?

Trebalo bi mjesto dvójba, na ovim nam svetim tlima;
među klance i gudure, smoći dozvat u okrilje
radost leta, što će reći: urnebesno žîlje,
ali, kako kad svud vlada neupućenosti klima?

Pa me ono kada zinu: i bez nas će dobro biti,
do nemira, vjeruj, smeta, i baca me na koljena:
da će život-žrvanj ionako sve zdrobiti

u sferama pustih misli i jalovih odgovora …
Stog dok pati svaki Hrvat i Hrvatska mu voljena,
pjevaj bunu, div-pjesniče, sa zastavom metafora!

Roko Dobra





Zahvaljujem vrlom mi prijatelju Roku na sonetu koji mi posveti.
U ovom svijetu dreke svakojake meka pjesnička i ljudska duša
Rokova stihom uljepšava i osmišljava život i daje primjer kako
zaorati duboke brazde na moru i na njivi...



DUBOKA BRAZDA
Roku Dobri


Ozbiljnost nigda nije dobro došla
u svijetu dreke, drskog kukurijeka.
Pretiha sjetnost kao voda prošla.
Korito pusto u snu izrijeka.

Maštanje zvijezda-strašilo na putu.
Daješ li srce, zgazit će ti dušu.
Osmijeh je uma bolesnik u kutu.
Čovjek je takav: zblatit će ti skrušu.

Imaš li srce, tad snivaj još jače,
zaori dublje brazdu pravednosti,
zanosa danjeg, svenazočnog, pače.
Ne boj se vike klike nečednosti.

Rušitelj tvrdi da rušiti mora,
a ti si more, nosač tvrdih kora.

Ivan Vidović