Sve što mi život nosi

čuo sam
shvatio
razumio i prihvatio

učinio sam
ovo i ono
i obrnuo i zaključio

odlučio i dokučio
što je i kako je
da je i da nije

da
sve sam naučio

da je sad
isto što i prije

da se tu
ništa više
ne krije
osim ironije

da važno nije
čije je čije
dobro i loše

da je bitno
da se uvijek tobože
može iz kože
koja nas resi

da se
uvijek desi
da nas
stvarnost zadesi
i udesi

da nam vrijeme
kuca u ritmu svega

da je sloboda stega
oko vrata
poput utega

i da je
povrh toga
predaleko do Boga

i da križ se nosi
poput nekog svoga

shvatio sam
što mi se ima reći

i znam
da ne mogu uteći
vremenu što kosi
sve što mi život nosi



Činjenica

bio sam
okvir vlastita dna
nesporazuma dana

vazda sam vir
sita razuma sna
pun nemirnih sporazuma

skraćen u njedrima
dodirnutih rana

bio sam
a da nisam
ni sam više bio
više od sjećanja

bio sam
ruke u molitvi
utrnule od klečanja



i da nije tebe

život mi je tihi jauk starog sata
bezlično me mlije ritam močne ure
u krug steže vrijeme-omču oko vrata
tjera me ko lišće dah te vječne bure

govorim tek nijemo riječi što ne čujem
od težine strašnih kazaljki života
besciljnim se putem nepovratno trujem
dok mi ritam hoda rimuje grozota

i ničega nema u praznome danu
do li istih sati bespoštednog kruga
do li groznih sumnji što razdiru ranu
kao ratu moga životnoga duga

i da nije tebe one koju ljubim
koja nježnom rukom briše znoj sa čela
ne bih znao da se bićem ćutim
ne bi tekla mnome krv mi uzavrela

jednom će se sretne nebom prostrijet zvijezde
u očima toplim iskrit će ljepota
vrijeme ćemo trošit - sate što se gnijezde
u trenutke bliske poteć će divota

na usnama mojim sjat će tvoje usne
poljupci što vječno raduju se sreći
u posljednjem trenu mjesto u mrak groba
ja ću prepun tebe tek u život prijeći



i…

i čaša i vino
i kruv i voda

i duša i tilo
i grob i sloboda

i riči
i šutnje

i smij
i suze

i cilj i lutnje
i krila i uze

i more i idra
i nebo i lađe

sve mi to treba
da tebe ja nađem



Osuđen na sebe

otići ću s pticama jednog jutra
s prazninom u rukama kao poputninom

otići ću umoran od života
koji je mogao biti

otići ću nedorečen, nedovršen
neobavljena posla

otići ću bez nadnice
otići ću poput gubitnika, izopćenika, propalice

otići ću u daleko, hladno jutro
crnim pticama ususret

otići ću
osuđen na sebe



hoće li mi biti lakše

hoće li mi biti lakše
ako kažem moderno da te volim;
ako kažem da si
binarni kod mog procesora,
analogni ritam znakova
koji bude digitalnu stvarnost byta.

da te nadomještam virtualnom stvarnošću
intermedijalnih otkucaja elektromagnetskog zapisa
u ritmu satelitske bliskosti
da si 01 mojeg softwarea,
da te vidim kao bitmapu mojeg zaslona

hoće li mi biti lakše
ako kažem moderno
da te volim

hoće li mi biti lakše
ako te moderno volim

hoću li, ako te moderno volim
lakše podnijeti bol od Romea

hoću li isprintati Julijinu smrt
na HP-u svojih uspomena i
mirno nastaviti dalje

hoću li te smjestiti
u terabytnu memoriju
i pozvati te kad mi ustrebaš

hoću li te voljeti
ako te moderno volim

hoće li Julia postati Lara
i da li su one jedna te ista osoba

hoće li ljubav biti ljubav
ako te moderno volim

i, ako te moderno volim,
tko si ti?

svejedno,
želim drhtaj tvoje usne
u vatri mojih usta

želim dodir tvoje puti
na prstima moje strasti

žudim rijeku tvoje čežnje
u mojoj žudnji

želim te voljeti starinski
želim te ljubiti usnama, rukama

želim te imati tijelom

želim tvoje mirise upiti u mozak
u sivu tvar moje duše
zauvijek

želim,
kada ugasim stvarnost
na start, turn off computer
upiti tvoje usne u sjećanje
koje je sav moj život.



bez

bez poljupca
bez plača i smija
bez radosti
bez posta i grija

bez molitve
bez psovke i bola
bez utjehe
bez kruva i stola

bez ljubavi
bez tebe i mene
bez dodira
bez diteta žene

bez istine
bez laži i sluha
bez blagosti
bez tila i duha

bez riči
bez slike i zvuka
bez kolivke
bez nogu i ruka

bez smisla
bez kraja i početka
bez uskrsa
bez lika i metka

bez lica
bez otiska dlana
bez tica
bez noći i dana

bez daha
bez života i smrti
u tiku mom
praznina sve vrti



Kraj

idem ocu
koji će mi suditi




tako da mi kaže tko sam

idem svjetlu
koje će me probuditi
da mogu biti što sam

idem kraju
koji će me roditi
iz boli posljednjeg daha

u vječnosti
koja me neće kuditi
probudit ću se iz praha



Agogae

Prekidam se
U svemu
što bih mogao biti.

Kao grijeh koji smeta
Idem srcem
U ruke
Koje me izdaju.



Čovjek - dašta

Ja sam ovo i ono
Ništa i svašta
Ja sam biće svemu sklono
Onaj što kudi i prašta

Ja sam šutnja i glas
Kazna i spas
Uho i podvala

Ja sam jedan od nas
Ja sam mudrac i budala
Ozbiljnost i šala
Ja sam ne i hvala

Ja sam stvarnost i mašta
Ja sam čovjek – dašta.



Kad se opet sretnemo

Kad se opet sretnemo
Naše ruke bit će jednakost koja spaja
Rječita tišina otvorit će brane
-izbrisati daljinu što razdvaja naš savez
Rijeke tvog osmijeha srušit će kavez
U kojem o tebi zatvoreno srce sanja.

Mi ćemo opet biti cijelost u cjelovu što nas krasi
-svjetlost danja
Ja grlit ću tvoje drago tijelo što je došlo
Da me spasi.

Samo se dušo ljubavi klanja.



Kako kaže moj Ivan

Govno je ka' čovik.
Čovik je ka' govno.
Al' govno je veći čovik od čovika,
Zato što, kad ga posereš, smrdi
i kaže smradon: „Ja san govno!“

A čovik, ka' čovik, zasmrdi
tek kad uđe u te, kad ne moreš bez njega.
Zasmrdi ka' govno i cili smrdiš ka' govno,
i svi znadu da si bija sa govnon.

Zato, ne budi ni čovik ni govno.
Budi šta si i kad posereš govno
i kad si sa govnon reci:
„Govno si!“



Neka!

U svakoj žunti moga bića,
U svakoj riči moje riči,
I prija sna i ića
Ti si početak i cila priča.

U svakom žmarcu što me dira
U svakoj misli što neda mira
U postelji pustoj
I noći što se plavi
U predivnom snu i mrskoj javi
U srcu, tilu i ludoj glavi
Ti si komadić onaj plavi
Neba što me čeka

Pa da je i bol što meni te nosi
stoput veća

Neka!



…i, nisam odviše hrabar

Kažeš da sam
Grubijan i nasilnik
I to uistinu misliš
Jer ti uvijek
Misliš što kažeš.

Ti stojiš
Iza svojih riječi

Ja stojim ispred njih
Ko' pred streljačkim vodom

…i, nisam odviše hrabar.



Plaćam te sobom

Ja nisam ptica
Što u kavezu ljubi
I ljubavi postaje robom

Ja slobodno volim
Čak i kad gubim
jer druge ja plaćam sobom

Ne tražim slugu
Već odjek svog srca
U prsima koje vole

Ne tražim poljupce
Koji naplaćuju nježnost
Kad nakon sebe bole.



U neprestanoj punoći

Neću propustiti
Ni jedan udarac tvog srca
Ni jedan ritam tvojih koraka
Neću propustiti
Zamamna jedra tvoje suknje

Jer si mi donijela kompas
Ti si moj jug
Moje izgubljeno more

Omest ćeš putanje planeta
Promijeniti ritam svijeta
Jer si svjetlost koja se širi
Visoko preko neba

Uzet ću natrag darove
Koje sam poklonio praznini
I staviti ih u tvoje ruke

U neprestanoj punoći
Osjećati se čitavim
I bilježiti sve sitnice
Kao drage svetinje

I imati pravo
Na običnu ljudsku sreću



U onom što sam

Ne biti ni danas
Za mene je
Pitanje kondicije

U biti
Ne biti za mene je
Biti nitko i ništa
U onom što sam Ja.



Voli me

Voli me polako
Bez želje za vlašću
Voli me ljubavlju
Voli me sa strašću
Voli me ko dijete
bez straha i stida
Voli me mahnito
ne puštaj iz vida
Poteci mi bilom
jer krv mi i jesi
Poželi me tilom
jer to nisu grijesi
Probudi me sobom
svojim maznim hodom
Zaplovim ću tobom
- potpunom slobodom
Pripadam ti cijeli
i to me veseli
Svaki dio mene
potpuno te želi
Voli me onako
kako žena može
Privij se uz mene
Zavuci ispod kože



Ja

Ja
rastačem
paljevinu života
u gorčinu dana

kao da sam
grč utrobe
u podsmijehu

Ja
pečatim inu
dvojnost svijeta
u vlastitu krhkost rana

kao zahvalu osmijehu
davnih ljeta

ostaje mi samo sjeta
u koraku planeta

Ja
nudim vedrini
svjedočenje u tišini

još samo sanjati mogu
cjelov tijela
u davnini ljepota

kao nepodmiren račun
vučen se bijednoj punini
pun grozota.



Ponekad

Ponekad
ostanem bez lica
kao skica
čovjeka koji jesam
- kroki bez bora

Postanem okvir tijesan
svemu što se mora
na nekom prepoznati
kao odora

Ponekad
kad me od umora
izdaju ruke
bez muke napustim
vlastito lice

i pustim
da me vesele sitnice
rasute iza maske
koja nosi moje ime
kao da ja nemam ništa s njime


Dražen Cvjetković