Ferrate Via Slovenija - Mala mojstrovka
"Zašto u Slovenskim školama nema karte Slovenije?
Zato jer se sve vidi kroz prozor" 
Nadam se da neću uvrijediti slovensku populaciju gore navedenim, ali željela sam ovaj put blog započeti vicem jer ima ih toliko dobrih o Sloveniji, a i sama sam se uvjerila da iako nije široka, jako je visoka !! 
14.10.2011. Petak
...Još je jedan sunčani vikend pred nama. Odlučili smo ga provesti izvan naših krletki zvanim dom, i kako bi razvijali dobrosusjedske odnose i s ostalim državama izuzev Italije, ovaj smo put odlučili posjetiti dragu nam Sloveniju.
Negdje tamo usred ljeta plan je bio u desetom mjesecu uspon na Malu mojstrovku (2332 m); to je onaj isti vrh koji u travnju nisam uspjela ispenjati zbog snijega, straha, cepina, dereza i sličnih penjačkih problemčića. Ali i onaj isti vrh s čijeg sam podnožja promatrala ostale vrhove i divila se njihovoj savršenosti.
Bila sam uzbuđena što se vraćamo na "mjesto zločina" jer u ovo vrijeme snijega tamo nije još trebalo biti ( nadala sam se), ali i zato jer smo se tamo našli sa ostatkom ekipe. To su : Luka i Romina (Tomislavov brat s curom), Rominina sestra s mužem i dvije male curke. Oni su se počeli provoditi već u petak ujutro time što su posjetili jednu austrijsku tvornicu čokolade - Zotter u gradu Reigersburgu.
Ja sam na sam spomen istoimene u mislima stvorila sliku nalik onoj iz filma " Charlie i tvornica čokolade", i bila razočarana što nismo uspjeli kušati čokolade raznih okusa i formi poput one s čilijem ili čokoladnih karamela s votkom od krumpira.
Po kasnijim prepričavanjima, bilo mi je lakše što nismo išli i mi, jer nisu uspjeli probati stotine različitih okusa kako sam si ja to zamišljala; čokolade su bile zasitne, a najveći problem bio je taj što vode nije bilo ni za lijek, tako da su se ubrzo zasitili svega, i potvrdili onu staru : čega je previše , ni s kruhom nije dobro...
Ja i Tomislav smo se na put uputili u 19.30 h jer sam s posla uspjela kidnuti tek u 18.30 h. Spremanje također nismo uspjeli obaviti ranije jer nisam bila sigurna hoću li moći izostati s posla u subotu, tako da smo sve što smo trebali, obavili od 19 h - 19.30 h. Nisam čak ni zimsku jaknu imala kod kuće , pa nas je moja majčica dočekala negdje usput, ubacila sam jaknu u auto i krenuli smo put dežele.
Odmah na autocesti dočekala nas je gužva s nekih sigurno stotinjak kamiona ispred nas. Ja sam pomislila da možda štrajkaju budući na TV zadnjih dana uglavnom gledamo slične priloge, no jedna slovenska radio postaja pojasnila nam je da se radilo o težem sudaru, pa je neko vrijeme cesta bila zatvorena te nam je za udaljenost od 2 km trebalo cca 45 min. Znao je Tomislav da bi ja u koloni živčanila i psovala sve po spisku pa je on sjeo za volan i sigurno i bez većih uzbuđenja doveo nas na cilj.
U planinarski dom Koča na gozdu (1226 metara) stigli smo u 23 h. Dočekao nas je Luka jer dom zatvaraju već u 22h, pa je s vlasnicima dogovorio da će nas on pričekati.
Bili smo smješteni u istoj sobi u kojoj i prošli put, pa smo se osjećali gotovo ko doma. Čim smo stigli, spremili smo se za spavanje jer je buđenje slijedeći dan bilo u 7 h. U toku noći svako toliko čulo se neko pretrčavanje iznad naših glava, a budući smo bili u potkrovlju, radilo se o razdaljini od nekih pola metra. Bilo mi je simpatično slušati miševe ili možda nešto veće kako trče amo-tamo, kao da su se igrali skrivača, ali nisam se previše uzbuđivala oko toga i baš sam lijepo spavala čitavu noć.
15.10.2011. Subota
Odmah nakon buđenja dobili smo zabranu spomena ikakvih noćnih aktivnosti naših susjeda štakora, jer ih Melita (Rominina sestra) organski ne podnosi i na sam njihov spomen iskrivila bi facu i ježila se od gađenja.
Ujutro su se djeca (Iva, Karla i Tomislav :-)) zaigrala u tučnjavi jastuka, pa smo nakon što su završili , sišli na doručak .
Razigrana dječica
Nakon odličnog objeda, razmjenili smo opremu (zbog užurbanog spremanja, zaboravila sam uzeti svoje rukavice, pa sam posudila Rominine), i uputili se prema planiranom smjeru Vršić (1611 metara) - Hanzova pot (2332 metra). Lijepo je bilo ponovo gledati stazu kojom smo prošli, koja je još uvijek bila bez snježnog pokrivača.
Iako je prvotno bilo dogovoreno da svi zajedno krenemo na ferratu, na Vršiću je bilo dosta hladno i puhalo je, a i znali smo da je ferrata do samog vrha bila u hladu. S obzirom da su s nama ipak bile dvije curice Luka je predložio da ja i Tomislav krenemo na ferratu a oni će krenuti drugim smjerom do vrha Male mojstrovke gdje smo se svi zajedno trebali naći.
Curke spremne za uspon
Uspon do podnožja same stijene trajao je nešto manje od sat vremena. Trajalo bi to i kraće, no priznajem, ja sam usporavala tempo. Napravili smo prvih tridesetak metara, uslijedilo je skidanje jakne, nakon slijećih 10 metara skidam kapu, nešto kasnije oblačim ponovo jaknu i vadim fotić, sljedećih 5 minuta spremam aparat, ponovo skidam jaknu i usput dolazimo do daha, i tako još x3.
Par fotki prije same ferrate
Inače staza je trasirana 1928. godine od strane gorskih lovaca. Od kraja drugog svj. rata do početka 90-tih prošlog stoljeća nije se koristila, a polovicom 99` je obnovljen najveći dio ferrate. Budući je završni dio staze bio najzahtjevniji, staza je dovršena i puštena u funkciju tek polovicom 2001. ( prepisala sa web stranice http://www.hpdzanatlija-zagreb.hr/Izleti/prisojnik/PRISOJNIK.htm )
Kao što sam ranije spomenula, cijela ferrata je zbog položaja na sjevernoj strani planine čitavo vrijeme bila u hladu , pa tako i mi s njom. Fotke i nisu ispale nešto, nikako da odaberem pravu opciju; bila sam svjesna da tu moja kreativnost neće pomoći ako ne znam osnove fotografije, a nisam ih znala, tj. nekoć jesam, ali isparilo je sve van. 
Kako fotke nisu uspjevale, usredotočili smo se na sam uspon, koji je bio jako dugačak.
Tu još nema suza....
Na nekim mjestima je ipak bilo snijega i nismo ga mogli zaobići, dočekao nas je uglavnom na dijelovima gdje nismo bili osigurani pomoću sajle, već smo koristili klinove za koje smatram da su tamo postavljeni samo zbog psihološke, ne i fizičke sigurnosti. 
Ferrata i nije bila nešto zahtjevna; nas amatere je prestigao tip u kratkim rukavima i bez ikakve opreme.
Odmah me podsjetio na priču s Laga di Garde kad nam je jedan ferratist ispričao da je par dana prije nego smo stigli tamo poginuo jedan instruktor alpinizma . Prošao je kobnu ferratu sigurnih 50 puta, a taj posljednji put otišao je bez ikakve opreme. I završio kako je završio. Iako poštujem da svatko za sebe bira dozu adrenalina, smatram da se ovako ne isplati riskirati život.
Meni je ova olabavljena i odmotana sajla dovoljan adrenalin
Kad smo završili s osiguranim dijelom staze , očekivali smo ubrzo i sam cilj našeg uspona. Ali, uspinjanju nikad kraja, tj. sigurno smo nakon ferrate penjali nekih 200- 300 metara, što se meni činilo kao vječnost zbog našeg neosiguravanja. Počela me lagano loviti panika jer smo čitavo vrijeme bili na gotovo samom rubu stijene, i taj stari poznati strah nikako da mi dopusti da opušteno nastavim dalje. Taj šugavi osjećaj sve je više ispunjavao moje misli, i u jednom trenu više nisam mogla naprijed. Uspela sam se do jedne terasice teškom mukom, i priznat ću bez srama, počela se tresti ko šiba i plakati.
Mislim da sam doživjela napad panike ili možda čak i slom živaca jer jedino mi je na pameti bilo da mogu tamo poginuti i koji mi je vrag da mi se sviđa to mrcvarenje. Nakon što sam izbacila sve iz sebe, nastavila sam penjati se kao da se gotovo ništa nije desilo. 
Ubrzo smo stigli na vrh gdje nas je dočekalo sunce i nebo bez oblačića.
Tamo smo se trebali sastati s ostalima, ali negdje pri vrhu odustali su i vratili se natrag jer djevojčice više nisu imale snage .
Sva ljepota planinskih vrhova gledana odozgo
Košava, Košava, Košava.....Ovde Bonaca, Bonaca, Bonaca!
Uh, koja uživancija....
Društvo nas je pričekalo na parkingu a mi smo stigli na cilj sat vremena nakon njih. Već je počelo dosta puhati pa smo brže bolje skinuli opremu sa sebe i uputili se na Planicu.
Posjetili smo skakaonice s kojih oni luđaci-letači skaču i do 220 metara dužine. Kad sam to vidjela tada mi je ono moje cviljenje i jadikovanje izgledalo tako banalno i bespotrebno, jer ta je skakaonica bila stvarno zastrašujuća. Uspeli smo se po beskonačnom broju stepenica do samog vrha, i sigurna sam da zimi dok je skakaonica pokrivena snijegom, ona daje dojam sigurnosti i čvrstine, ali sada zbog rđavog željeza i klimavih dasaka nije bila ni blizu tome.
Pogled odozdo
Pogled odozgo
4/5-ine ženskog društva
Evo još jedan :
"Zašto na Planici nema skokova preko 250 metara?
Zato jer bi duži letovi završili u Italiji!"
Budući je već bilo kasno poslijepodne a mi od doručka gotovo da i nismo jeli, uputili smo se u dom i u sobi stali spremati ilegalni ručak. Luka i Romina su sa sobom dovukli pravu malu kuhinjicu, od kartuše do ribanog sira, tako da nam ništa nije nedostajalo.
Nakon večere spustili smo se do restorana i isprobali palačinke sa skutom i umakom od brusnice koje nam je Romina nahvalila. I stvarno, bile su tako mekane i topile se u ustima...Ne znam dal sam ikad jela bolje.
Ponovo smo se vratili u sobu, malo ćakulali i zaigrali igru u kojoj se ljepe ceduljice na čelo i svatko pogađa što stoji na njegovoj. Bilo je tu visibaba, kasica prasica, zombija... Nakon dva zabavna kruga ipak smo odlučili ići spavati jer smo se bome nahodali taj dan.
Tu su noć naši susjedi iz potkrovlja bili puno aktivniji. Jedva sam oči sklopila jer jedno je slušati komešanje životinjica iznad glave a drugo pronaći ostatke partijanja pored kreveta (čitaj:izmet). Tog smo jutra prilikom bacanja svakakvih pokrivala i jastuka po podu kod borbe jastucima primjetili da par govanaca ima na krevetu i provjerili pod kraj kreveta; čini se da su se mišeki negdje jako dobro najeli. Fujjj!
Cijelu sam noć pazila da mi usta budu zatvorena da ne bi koji četveronožac posegnuo u moja usta u potrazi za kakvim komadićem sira, u trenucima kad su bili preglasni lupkala sam po stropu da se umire, čak se i Luka probudio usred noći i viknuo da vidi velikog štakora kako hoda uz prozor po fasadi, a mi zračili sobu cijelu noć.
16.10.2011. Nedjelja
Negdje pred jutro uspjela sam zaspati a čini mi se da su tada i miševi i ostala gamad otišli na počinak jer sve je odjednom utihnulo. Nešto prije 8 ustali smo, spremili stvari i otišli na doručak. O zdravom objedu nije bilo ni govora, u 8 sati jeli smo pohani sir s pomfrijem, palačinke s čokoladom, pohani odrezak u lovačkom umaku.. bili smo gladni i trebalo nam je nešto kalorično da nas drži do povratka kući 
Na povratku smo prošli kroz Bled i Bohinj. Bled smo razgledali iz auta, a na Bohinju smo stali i skuhali kavu. I da smo tražili ne bi uspjeli pogoditi poziciju. Smjestili smo se taman ispod stijene koju koriste u školi penjanja a uz to ima i kratku ferraticu. Budući smo na ovom izletu samo ja i Tomislav isprobali ferratu, ideja je bila da ostali isprobaju barem ovu kratku. Ja sam ih od dolje uslikavala jer sam zbog boli u listovima mogla samo sjesti i meditirati, i dobro da jesam jer nakon što su sišli ispalo je da i nije bila toliko jednostavna koliko je izgledala.
Nakon ferrate curice su probale penjati dva lagana smjera, ali zbog hladnoće na rukama nisu imale snage držati se za stijenu pa su ubrzo odustale. Nakon njih su Luka i Tomislav također ispenjali iste smjerove, a mi cure išle smo se slikavati oko jezera kao prave turistkinje.
Seke s tetkom
Nakon Bohinja posjetili smo još jednu slovensku ljepotu, izvor Savice. Malo uspona, malo slikavanja, i put pod noge prema Istri.
Cijela ekipa na okupu
Doma smo stigli u 19h, i moram priznati : bilo je baš zabavno. Već sad mislim koji mi je vrag bio da nasred planine plačem i razmišljam o napuštanju ovog super hobija, ali znam da je to bio jedan od histeričnih ispada svojstvenih ženama, pa na to samo odmahujem rukom i sva sretna već planiram naš slijedeći pohod!
Ferrate Via Italija 2 - Lago di Garda
Budući se moji planovi najčešće izjalove, mislila sam da će onaj kojim sam završila prethodni post također propasti, no nije! Ovaj smo vikend ponovno bili na Jezeru Garda. Ovaj put u nešto većem broju, no s manje vremena na raspolaganju. S nama su bili moja sestra i njen dečko (u nastavku : njd); nije da nam prošli put nije bilo zabavno u dvoje, ali veća je fora doživjeti i podijeliti takvo iskustvo s još kime, pogotovo jer seka još nije kampirala, sram je bilo !
Iako smo mislili krenuti u petak poslijepodne, 12.08., najviše zbog one besplatne večere u kampu (još jedan pokazatelj da smo jedan pohlepan bračni par ), ali i da odmorimo i naspavamo se prije nego krenemo u jedan teži smjer, na kraju smo odlučili krenuti u subotu ujutro zbog nekih nedovršenih poslova na našoj novogradnji.
Dan 1. - 13.08.2011.
Iz Pazina smo krenuli u 6.30 h; dok smo pokupili dječicu (čitaj : sestru i njd) bilo je već 7. Budući smo isti dan mislili nešto i ispenjati, a i povratak je bio predviđen već u ponedjeljak, ovaj smo put zaobilazili one predivne planinske cestice i išli autocestom Trst - Mestre - Vicenza - Trento. Budući je špica sezone i kod Talijana, naravno da smo upali u takvu gužvetinu da smo bili suglasni da je odluka o kretanju ovim putem bila loša. Veoma loša... Pržili smo se kao srdelice u koloni, proklinjala sam sve te tipične turiste (ja sam mali živčanko u prometu 
), ali sam brzo ušutila jer ovaj sam put ipak i ja jedna od njih .
Nakon mučnog puta koji je trajao cca 6 sati, vidjeli smo da nemamo vremena pronaći kamp ( da, da, ponovo smo išli kao slobodni umjetnici bez nekog velikog razmišljanja , tko je čuo da postoje i rezervacije...) već smo krenuli odmah na planirani smjer. I to smjer za kojeg stoji u vodiču "Estremamente difficile" - ime smjera : Ferrata Monte Albano .
Informacija o težini smjera ispod kojeg je stajala zabrana prolaska ferratom, iako na internetu ljudi pišu da nisu primjetili neke nedostatke zbog kojih bi se ona trebala zatvoriti
Od parkinga do početka ferrate trebalo nam je možda 15-20 minuta, i onda je počelo znojenje (ujedno je bilo i toplo za crknut, ali priznajem da to nije bio glavni razlog cijeđenja). Ovaj je smjer z..eban odmah na početku, kažu da je to filter i test jer tko ne može proći ovo, vjerojatno neće moći ni slijedeće izazove. Tako da smo se nas četvero na samom početku zadržali više od pola sata, dečki su to nekako i svladali, ali mi cure, ni naprijed ni nazad. Stijena je jako izlizana, vertikala, i tu je bitno svu snagu usmjeriti na ruke i povući se po sajli. Nas dvije to nismo mogle i nakon kratkog vijećanja, odlučili smo prekinuti smjer i odustati. Mission one : FAILED!!
Mislim da smo bili malo preambiciozni, misleći da ćemo ovo lako proći jer: putovali smo 6 h, tamo smo stigli usred podneva sa preko 30°C, sestra i njd ferratu vide po prvi puta, a mi ih vodimo, ne, ne, Tomislav ! nas vodi na jednu od najtežih ferrata jer smatra da smo dovoljno spremni za proći je bez nekih većih problema 
. A ha, mo`š mislit...
Malo žalosni i razočarani zbog odustajanja (ne zbog samog smjera već zbog odustajanja u globalu), na povratku do auta odlučili smo da ne idemo podići šator, već ispenjati nešto lagano i kratko budući je bilo 15 h, a željeli smo korisno ispuniti ostatak dana.
Naziv smjera je Rio Salagoni, i njega smo kad smo zadnji put bili ovdje izbjegavali jer je dosta lagan. Kad smo stigli na početak smjera, oduševili smo se jer njegov veći dio prolazi kroz kanjon, sa slapovima i potočićem , a budući je još uvijek pržilo, bili smo presretni jer smo čitavo vrijeme bili zaklonjeni od sunca .
Tu nisu bile nikakve veće visine, uglavnom se kretalo po stepenicama i to bočno, ne uvis, sa nešto većim korištenjem snage ruku zbog tako oblikovane stijene da je negdje bila i previsna. Ovim smjerom se ne predlaže voditi djecu zbog velikog razmaka od jedne do druge stepenice (negdje nešto manje od metra). Ferrata ima i dva dodatna bonusa, prvi je prijelaz preko kanjona po sajli kojom se uhvatiš i nogama i rukama , a drugi je prijelaz preko desetak metara dubokog kanjona hodajući po jednoj sajli, a držeći se rukama i osiguravajući se po dvije bočne sajle.
Par se odlučio malo osvježiti
Bilo nam je drago što su sestra i njd bili oduševljeni smjerom nakon onog početnog mučenja.
Ferratu smo završili oko 18 h, pa smo ja i Tomislav, kao pravi domaćini, mladi par odveli u razgledavanje Arca. Do 19 h smo švrljali sportskim trgovinama, a onda se uputili prema kampu Brione, uvjereni da ćemo ponovo bez problema ubosti jednu parcelu bez struje, kao prošli put.
Ovaj put nismo bili te sreće, bili su puni, kao i ostalih 10-ak kampova (imali smo katalog smještajne ponude ovog djela jezera) koje smo iz auta nazvali da ne gubimo vrijeme tražeći ih. Budući se počelo mračiti, a ovaj put nam se nije dalo trošiti za neke pansione, hostele, donijeli smo odluku ukoliko kamp koji smo slijedeći namjeravali provjeriti nema mjesta, kampiramo `na divlje` negdje u blizini vode, barem toga ima tamo na pretek.
Udaljili smo se dosta od najsjevernije točke Laga, jer smo znali da što se više odmičemo, veća je vjerojatnost da ćemo nešto i naći. Kamp smo ubrzo pronašli (mjesto Pietramurata , ime kampa Daino), i budući nam je moral oko pronalaska legalnog noćenja pomalo pao, bili smo sigurni da će Tomislav doći s lošom viješću. U trenu je uletio u auto i rekao : vozi naprijed za ovim prdekalom. Slijedili smo čovjeka na motorinu i dovezao nas je na našu ogromnu parcelu. Mogao je tamo stati kamper, dva šatora, i možda čak još jedan auto. Eto, tako veliku.
Kao što sam već rekla, seka nikada nije kampirala pa nije imala ni šator; tako da nas je Luka opet spasio s jednim posuđenim, većim od našeg Salewinog, mislim da je za tri osobe. Ja sam računala da ćemo ovaj put spavati kao gospoda u malo većem šatoru, njihovom, no gospođica seka ga je odmah prisvojila , jer njenim riječima : preveliki bi šok bio odmah, prvi put spavati u tako malom . Lisica jedna....
Uglavnom, složili smo te šatore, istuširali se, večerali sendviče namjenjene za smjer koje da je netko trebao identificirati onako jadne izubijane i zgnječene (zbog stalnog vađenja i spremanja opreme, fotića, vode), ne bi znao je li to kruh ili neka splačina, stoga smo im skratili muke i smazali ih. U vodiču smo još jednom provjerili smjer planiran za sutra, i uzbuđeno utvrdili da ćemo napokon ispenjati ferratu propuštenu prošli put : Ferrata Via dell`Amicizia - u vodiču označenu kao srednje težine - ferrata difficile.
Dan 2. - 14.08.2011.
Kakvi neotesanci sve postoje na ovom svijetu. U 6 h počela su nabijanja, lupanja vratima automobila, šuškanje najlona, smijanje, i ostale aktivnosti koje su prešutno (a možda to i stoji negdje u kućnom redu kampa) zabranjene tako rano dok oko tebe spavaju nepoznati ljudi. Vjerujem da su se dotični gosti toliko opustili na godišnjem odmoru da su se osjećali kao doma, ali baš toliko... U polusnu smo se nadali da će svi ti zvukovi prestati i da ćemo još malo odspavati prije pravog buđenja, no uzalud, nikako nismo uspijevali. U 6.30 h smo napokon ustali, nedoličnih nije bilo više na vidiku, nešto sitno smo pojeli i krenuli prema Riva del Garda, upecali ono isto parking mjesto kao i za ferratu Fausto Susatti od prošlog puta, jer se dio staze poklapa.
Priprema improviziranog stola u podnožju feratte Che Guevara
Uspon do same ferrate bio je strm, prvi dio kroz šumarak u hladu, a kasnije s dosta neosiguranih dijelova ( ja bi na više mjesta obavezno postavila osiguranje) ali vjerojatno je i to jedan od razloga zašto ferrata nije kategorizirana kao `lagana`. Higlight ove ferrate bile su ljestve , i to jedne od 40 metara i druge od 70m. Tu je bila važnija psihička prisebnost od fizičke snage, jer negdje su stepenice bile izuvijane od padanja kamenja po njima, visile su u jednu stranu, malo su bile i rđave, svako toliko čulo se neko škripanje, ali prošla sam to bez ikakvih problema i bez nekog , začudo, većeg straha.
Pogled prema 40-metarskim ljestvama
Pogled sa 70-metarskih ljestava koje ovdje uopće ne izgledaju tako visoke, ali toliko su visoke da sam imala zadatak izbrojati točan broj stepenica, i negdje na pola puta sam se izgubila
Tomislav na gotovo samom vrhu ferrate
Nakon stepenica još smo se malo trebali uspinjati do samog vrha, čak smo i fulali stazu (kasnije nas je jedan talijan prosvijetlio) i došli smo do jednog dijela zbog kojeg sam bila u stanju po istom putu kojim smo prošli vratiti se natrag, radije nego proći naprijed. Radilo se o jednoj gromadi koju nismo mogli zaobići već samo prijeći preko nje. Bez ikakvog osiguranja, na 1000 metara visine, na samoj litici ( ja još uvijek smatram da smo i tu fulali put, ali nikako nismo mogli naći drugi prolaz). Tomislav je imao rezervno uže za takve slučajeve, ali tvrdio je da se može proći. Da mi se samo malo poskliznulo, da sam napravila krivi korak sakupljali bi moje dijelove negdje podno planine . A koji me strah tek uhvatio zbog sestre i njd....Uf, kad se samo sjetim...
Uglavnom, Tomislav nas je pridržavao za komplete ukoliko bi se kome od nas slučajno poskliznulo, iako mislim da se to desilo, zbog trzaja to držanje za karabiner ne bi nam značilo puno. Naravno da smo to uspjeli proći, svi smo živi i zdravi, ali ovakav strah odavno nisam osjetila. Ubrzo smo stigli na vrh, popričali s jednim iskusnim ferratistom koji nam je i ukazao na promašeni smjer, i polako se počeli spuštati prema autu (silazak u trajanju od 2 h).
Ponovo nas je uhvatila kriza s vodom, ali smo ovaj put, za razliku od prošlog kad smo samo produžili dalje (
) uočili kafić u jednoj kuli , i odmah se smjestili na njegovu terasu uživajući u rashlađenom piću i povjetarcu koji nas je totalno opustio. Najteže od svega bilo je nastaviti, ali budući se bližilo 17 h, a dio plaža je već bio u hladu zbog sunca iza, umjesto iznad okolnih vrhova, požurili smo obaviti kupanac koji prošli put nisam stigla.
Kupanje u jezercu
Nakon kupanja osim osjećaja olakšanja, počeli smo osjećati i glad i uletili u restoran koji je imao koliko - toliko povoljne cijene. Hrana i nije bila baš nešto, ja sam dobila jedan odličan komad mesa, ali krumpire su, gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi, pržili u ulju od palačinki. Tako da sam dobila i glavno jelo i desert, sve u jednom
.
Meni je tada došla velika želja da kupimo lubenicu, a budući je bila nedjelja , a uz to gotovo 20 h, smatrali smo da nije realno očekivati da ćemo naći otvorenu voćarnu ili trgovinu . Spasilo nas je to što je špica sezone, pa smo ipak imali dovoljno sreće i uletjeli u otvoreni Lidl, gdje smo uz lubenicu kupili i par sendviča, nož, vodu , jogurte za doručak...
U kampu smo se odmah posjeli oko raščetvorene lubenice, i zaboraveći na bečku školu, ispuštali razne zvukove srčući sok, na vjerojatno gnušanje gostiju oko nas. Tek kad više nismo mogli u sebe strpati više ni komadića, otišli smo na tuširanac i 
.
Dan 3. - 15.08.2011.
U noći sam čula padanje kiše, istrčala sam iz šatora i stala pokupljati mokre ručnike koje smo ostavili po podu prethodnu večer, natopljenu odjeću koju smo stavili sušiti na improvizirani stalak i samo je bacila u predšator . Nastavila sam spavati do jutra a kiša je i dalje padala. Uživala sam u onako malom šatorčiću dok sam slušala kako kapljice udaraju o šator, i nije mi se uopće dalo dignuti.
Ponovo sam zaspala, a probudila me tišina negdje oko 8 h jer je kiša nakratko prestala. Brzo smo skupili sve stvari, ubacili ih u auto, i odlučili polako krenuti doma. Inače je plan bio ispenjati jednu kratku ferratu da se ne umorimo previše budući nam je ovo bio zadnji dan, ali vremenske prilike nisu nam dopustile ni to. Laganini smo se kretali lokalnim cestama, s još jednim ciljem prije Pazina : kebab u Trstu.
Moram napomenuti da su najčešće riječi moje sestre u ova tri dana bile : `ja to ne mogu` (usponi do početka ferrata) i `jelda da idemo na povratku u Trst na kebab`. Budući smo familija, vjerujem da je ljubav prema hrani pokupila od mene, i nisam joj to mogla odbiti. Kako je bio blagdan i uz to ponedjeljak kada su trgovine u Trstu zatvorene, Tomislav je bio uvjeren da ćemo praznih želudaca stići doma, ali smo nas troje pozitivnim razmišljanjem po planu : parkirali točno ispred ulaza, ušli u otvorenu kebabdžinicu, i uživali u već zaboravljenom okusu odličnog turskog kebaba .
Budući je dojam u odnosu na prošli posjet Lagu malo splasnuo (ipak smo ga u mjesec dana dvaput posjetili - iako i dalje smatram da je tamo predivno), mislimo da je vrijeme da krenemo dalje, pa smo putem u vodičima tražili slijedeću potencijalnu destinaciju. Za oko nam je uz ostale zapela jedna od ferrata Passa Gardene - Via brigata tridentina .
Kada, gdje i s kim - nije ni toliko bitno, ali ipak se nadam da ću odgovor imati što prije.
Ferrate Via Italija - Lago di Garda
A reci mi kamo ti NE BI išla?
To je protupitanje koje jako često postavlja Tomislav (suprug), budući na njegova spominjanja bilo kakvih destinacija, moje pitanje glasi : kada idemo?
Već je bio gotov deal da na ovogodišnji GO idemo ponovo na krstarenje potaknuti pozitivnim iskustvom sa bračnog putovanja; to je najbrži način da u otprilike tjedan dana vidiš što više gradova/država. To je baš onaj praaavi odmor... Jedina loša stvar na krstarenjima je (ukoliko si gurman kao ja i moja lošija polovica 
) da natučeš barem 2,3 kile jer si lakom i ne možeš stati na jednom desertu, već pojedeš sva tri (sve si to već platio i moraš biti vraški čvrst da se odupreš svoj toj odličnoj manjadi ). Uglavnom, najveći razlog da sam promijenila ploču bio je upravo: odlična hrana.
Prije nekoliko mjeseci smo ja i Tomislav sa njegovim bratom i curom posjetili jedan slovenski planinski vrh (Mala mojstrovka), a ja sam na pola puta odustala zbog po meni alpinističkih uvjeta (sada bi me ostatatak ekipe vjerojatno ismijao - njima je to bila gotovo turistička šetnja, ali budući su oni i speleolozi, i ropejumperi, GSS-ovci, penjači , ne smatram ih relevantnima ). Raspon razloga za odustajanje bio je poduži : strah od visine, iscrpljenost, strah od pada, korištenje rekvizita koje do tada nikad nisam ni vidjela uživo (cepini i dereze), ponovo se vraćam strahu od visina...uz sve navedeno, odustajanju je pogodovalo i to što su Tomislavove čarape bile potpuno potopljene u neadekvatnim gojzericama, pa sam sva sretna prihvatila njegov prijedlog da se vratimo do auta.
Uz sve gore navedeno, čovjek bi pomislio da se više ne želim ni približiti nekom od planinskih vrhova, kamoli popesti se na njega. Ipak, i uz odustajanje i strah, osjećaj koji je bio prisutan u meni dok smo sjedili u snijegu i obasjani suncem promatrali vrhove okolnih planina, gdje nije bilo potrebno reći nijednu riječ, neopisiv je. Zaljubila sam se u ta stjenovita visočanstva, koja u meni izazivaju strahopoštovanje i zovu me da im se iznova vraćam.
Sjećanja na te osjećaje utjecala su na odluku da mi treba nešto potpuno suprotno od prvotno planiranog. Stoga, odlučili smo posjetiti susjednu nam Italiju i razgledati je s visina, odnosno, s njenih planinskih vrhova, točnije, cilj nam je bio : Lago di Garda.
Budući je Tomislav adrenalinski frik nije mu bila dovoljno zanimljiva ideja izmučiti se hodanjem u visine, već je ideju morao malo začiniti, stoga je predložio da napravimo nekoliko ferrata - penjanje po liticama stijena sa već postavljenim osiguranjem (sajle, klinovi i stepenice koji spašavaju život u slučaju pada ili iskliznuća) za koje je uz noge i malo hrabrosti (koju još uvijek tražim) potrebno nešto penjačke opreme ( penjački pojas, kaciga, par karabinera, poželjno je imati i rezervno uže), gojzerice, mi smo imali i štapove za hodanje...
Ja iskreno nisam ni znala što bi bile te ferrate, a kad sam googlala malo po netu, informacije sam dobivala uglavnom sa stranih web stranica. Zato sam i otvorila ovaj blog, možda nekome tko se odluči na ovakav način zabave i rekreacije dobro dođe pokoja informacija.
Dan 1. - 19.07.2011.
Nakon jutarnjeg jogginga i završnog spremanja za put ( početno je bilo večer prije), krenuli smo na naš izlet u 9 h.
Budući je Tomislavov idol Mauro Corona ( talijanski penjač, pisac, umjetnik, samotnjak), odlučili smo da idemo iskušati sreću i možda ispuniti dugogodišnju Tomislavovu želju i upoznati ga. Corona živi u Ertu, mjestu blizu Vajonta, poznatom po popuštanju brane 1963. godine gdje je poginulo 2000 ljudi. Nakon 3 sata vožnje uz kraća zaustavljanja, stigli smo u to tiho mjesto,koje je davalo dojam da još uvijek ima posljedice događaja koji se desio prije 48 godina.
Uspomena na potop - da ljudi slučajno ne zaborave
Nakon kraćeg traženja pronašli smo famoznu Coroninu radionicu, zatvorenu, dočekala su nas samo njegova majstorska tesarska djela, sa desetak ostavljenih poruka podrške njegovih fanova. Posebno nam je žao bilo što ga nismo vidjeli jer smo samo za njega sa sobom ponijeli jednu bocu dobrog istarskog vina (hvala tata).
Coronina djela
Poruke fanova
Budući ja nisam nikada prolazila ovim dijelom Italije ( Tomislav je velik dio prošao biciklom), izbjegavali smo autoceste, pa smo tako prošli kraj Marmolade, Canazei-a i ostalih poznatih zimovališta, koja vidi se i ljeti profitiraju, jer ulice i ceste tih mjesta bile su prepune.
U podnožju Marmolade
Tek smo u 19 h ispred nas ugledali znak Lago di Garda, i unatoč kišurini stali tražiti kamp gdje bi postavili šator. Iako smo bili svjesni da će ta misija loše završiti, s nama dvoje - dva pokisla miša, bili smo uporni, i prošli 3-4 kampa, ali uzalud, svi su bili dupkom puni. Može me biti sram jer turistički sam radnik i znam koliko je teško pronaći ikakav smještaj u ovo doba godine, ali tražila sam spontanost, nemam se što žaliti. Kad smo dočekali mrak, odustali smo od kampiranja i ušli u prvi info punkt. Tražili smo bilo što slobodno za tu noć na tom djelu jezera ( držali smo se sjevera budući su tamo bile naše interesne točke - brda, vrhovi) jer je jug pretežito nizinski. Ljubazna gospoja odmah nas je uputila u jedan pansion s 2*, (mjesto - Limoni sul garda) što smo mi bez razmišljanja prihvatili. Smještajem smo bili zadovoljni, wc je bio izvan sobe za cijeli kat, ali koga briga, ionako je plan bio sutradan podignuti šator. Negdje...
Nakon bacanja mokrih torbi na pod, krenuli smo odmah tražiti neki izvor dobre kasne večere. Prošli smo desetak restorana, i samo nam je jedan zapeo za oko. I bome smo se najeli, hrana je bila odlična , a vino još bolje. Tek smo tada bili spremni za počinak sa iščekivanjem sutrašnjeg dana.
Dan 2. - 20.07.2011.
Jutro sam dočekala mamurna i neispavana, ne zbog konzumacije alkohola prethodne noći, već zbog nevremena i grmljavine koja me nije pustila spavati. Tomislav ništa od toga nije čuo, blago njemu što zaspe u sekundi i ne budi se do zvonjave sata, ako i tada.
Nakon obilnog doručka, zadatak nam je bio pronaći kamp i podići šator prije nego idemo u smjer. Budući se u mjestu Arco upravo održavalo svjetsko prvenstvo u penjanju na umjetnoj stijeni, naravno da su kampovi bili puni, nije bilo mjesta niti za naš 1,5-osobni šator. Išli smo tako od kampa do kampa, nadobudni se tješili da ćemo u onom sljedećem naći mjesto , i tako cca 5 puta. Kad smo vidjeli da smo iskoristili sve šanse, krenuli smo prema jugu i nabasali na kamp s 4* koji smo u početku izbjegavali jer kao nama ne treba sav taj luksuz koji dodatno podiže cijenu (tv sala, roštilj zona...), no nismo se imali šta premišljati. Bilo je slobodno par mjesta i to bez struje s tim da se auto parkira nekih 50-ak metara od parcele. Prihvatili smo sve uvjete objeručke, i svi sretni stali slagati šator , što nije bilo teško obzirom na njegove dimenzije 120*200 . Nakon što smo podigli naš dom za sljedeća tri dana, odlučili smo ponovo u Arco (udaljen 5-10 min vožnje autom), jer smo od tamo kretali u naš prvi smjer - Ferrata Colodri.
Naša rezidencija u lijepom masliniku
Uspon je započeo klasičnim planinarenjem , a nakon nekih 15-20 minuta stigli smo do prvog metra postavljene sajle. Sam ulaz bio mi je grozan s obzirom na moj strah od visine; koljena su mi počela klecati već nakon prvih par prijeđenih metara, čak je i Tomislav to primjetio iako je bio nekoliko metara ispred. Inače, ovo je bila light ferrata, a u vodičima se preporuča voditi i djecu 
. Nije bila ona uopće zahtjevna, nimalo, već je strah taj koji koči. Strah i razmišljanje : "di bi se zaustavila da sad ljosnem".
Tu sam već "na konju"
Bitno je opustiti se ( meni najteži dio) i poslušati savjet koji sam dobila : vjeruj opremi koja će ti ukoliko bude u prilici spasiti život.Uspon je trajao cca 1,5 h , od toga 1h sama ferrata.
Kraj ferrate
Pogled prema Lagu
Naravno da smo ostali zapanjeni pogledom prema jezeru Garda, ali potrošili smo i nešto energije, pa smo brže bolje potražili hladovinu da nešto prigricnemo.Silazak smo upotpunili posjetom kaštelu Arco Castello, arheološkom bogatstvu Arca. Usput smo pogledali i paralelno natjecanje žena u penjanju po identičnim paralelno postavljenim smjerovima. Užitak ih je bilo gledati kako graciozno (i nama gledateljima: bez ikakve muke) posežu za grifovima i stižu do cilja.
Bilo je 18 h kada smo se vratili u kamp, odmorili smo 10 minuta, montirali bajkove i uputili se prema jezeru. Pedalirali smo tako jedno sat vremena a onda smo okrenuli i otišli ponovo u Arco.
Proučavanje vodiča u kampu
Jedna usputna sa bike-a
Budući smo stigli nepripremljeni, a avanturisti bi rekli spontani, nismo znali kamo ćemo se popesti sutradan. U Arco smo stigli poslije 19 h, a sve su penjačke trgovine već bile zatvorene što nam je bilo čudno s obzirom da se tamo upravo održavalo svjetsko prvenstvo. Grad je bio pun penjača, a budući su preko dana trenirali i imali natjecanja, sigurno bi im svi sretni u predvečerje ostavili još koji euro. Ipak, uspjeli smo pronaći otvorenu jednu knjižaru gdje je ponuda penjačkih vodiča bila ogromna. Kupili smo jedan, Vie ferrate - Dolomiti sud, jer nam se činilo da pokrivaju najviše nama zanimljivih područja (Brenta - za neki sljedeći izlet, i Garda - trenutna pozicija). Iznenadili smo se koliko je ovaj grad svoju turističku viziju usmjerio ka penjanju (osim zatvaranja trgovina u 19 h). U svakom restoranu na TV-u vrtili su se filmovi o poznatim penjačima, restorani su prodavali prigodne majice, a i prošli smo sigurno preko 10 penjačkih trgovina. Budući smo bili na biciklima a već je prošlo 22 h, požurili smo natrag i po mrklom mraku, gotovo bez rasvjete na cesti, stigli u kamp u 23h, otuširali se i legli ko da smo ispenjali 6c mrtvi umorni, uz zadnje riječi : sutra Fausto Susatti...
Dan 3. - 21.07.2011.
Budući mi je spavanje u šatoru dosta velika nepoznanica, noć nije bila po mom guštu. Oko 3 sata morala sam na WC , a kako sam spavala s unutarnje strane (da me nebi po noći netko došao pipkati, rekao je Tomislav), i bili smo zatvoreni patentom, onako snena tražila sam izlaz. Kako ga odmah nisam mogla naći, počelo mi je faliti zraka ( ustvari, jako ga je malo i bilo unutra), i počela buditi Tomislava nek se makne, da moram van. Kad sam se vratila , spavanje poslije toga više nije bilo spavanje. Vrtila sam se oko svoje osi, budući sam jedino za to i imala mjesta, i nekako sam pred jutro uspjela usnuti, sada uz otvorena vratašca. Sat je zvonio u 7,30 h , no do 8 su nam tjelesa bila prikovana za pod. Polako smo se spremili, doručkovali, i uputili prema odredištu autom. Naravno, i njima je veliki problem nedovoljan broj parking mjesta ili bolje rečeno previše auti u odnosu na broj ljudi + turistička sezona; kružili smo jedno 15 minuta po gradu Riva del Garda i slučajno nabasali na jednu bočnu cesticu koja je od smjera udaljena jedan žablji skok. Staza kojom smo krenuli u smjer je ujedno i biciklistička i jako je atraktivna (prolazi se kroz nekoliko tunela duž jezera, sagrađenih u prvom svjetskom ratu, a objekti uz njih dobro su očuvani).
Jedan od tunela
Nakon 20-ak minuta hoda po nekada asfaltiranoj cesti, stigli smo do putokaza koji nas informira da slijedi uspon do ferrate koji traje cca 2h 20 min. Budući smo se sa 60 m.n.v. (Lago) trebali popesti na 909 m (vrh feratte) nije nam bilo svejedno, ali predivan, sunčan dan dao nam je forze. Bilo je 9 h kad smo krenuli, laganini, svakih par desetaka metara uspona imali smo pauzu, 3 litre vode mislili smo racionalno trošiti, ali nakon sat vremena uspona, i prženja na suncu, plan je bio uzaludan; žeđ nas je stisla, i popili smo gotovo cijelu bocu vode, a do početka ferrate bili smo udaljeni još sat vremena hoda.
Što smo se više penjali, sve nam se više pogled otvarao na okolna brda i vrhove, i predivno zeleno jezero; svaki pogled prema dolje počeo je i završio uzdahom : vau! Tomislav nije bio tako entuzijastičan, ali vidjelo se i na njemu da uživa. Ferrata nije bila teška, teža mi je bila dan prije ali zbog uspona od nekih 800 m i slike koja se stvarala ispod, ispred i iza nas svakih metrom sve više, odnijela je pobjedu nad onom prethodnom. Na vrhu smo se upisali u knjižicu dojmova koja se u samo mjesec dana cijela ispisala. Ova nam se ferrata također više svidjela jer smo putem sreli možda deset ljudi, dok smo dan ranije morali čekati jedni druge za prolazak dalje.
Početak onih Wow!! uzdaha
Pogled iznad Laga
Ovdje je bio zanimljiv i silazak, dan prije smo se spustili po planinarskoj stazici do grada, a ovdje smo se zbog prolaska uz samu vertikalu također morali osiguravati. Negdje na pola puta silaska ponestalo nam je vode i tada su počele naše muke. Tražili smo bilo kakav izvor, čak smo i produžili smjer radi malo tekućine (izvor je bio označen u vodiču), no vodu nismo uspjeli naći.
Silazak niz `mogli bi ih i zamijeniti` stepenice
Na cilj smo stigli u 16h 30min. Noge su nas jedva držale, dobro da smo sa sobom uzeli planinarske štapove, jedino su nas oni sprečavali da puzajući ne molimo za kap vode. Ugledali smo jedan kiosk gdje prodaju vodu i sokove, i kao da je netko isisao živote iz nas, nalijevali se tekućinom. Ostatak popodneva proveli smo laganini, ponovo u Arcu i rano otišli na spavanac.
Dan 4. - 22.07.2011.
Jutro je bilo rezervirano za kupnju ruksaka za mene. Budući smo koristili štapove za hodanje, kad nam nisu trebali, montirala sam ih na ruksak, ali kako je to običan, neplaninarski, casual ruksak, bez ikakvih dodatnih pretinaca i kopči namijenjenih za takvu opremu, štapovi su mi stršali na sve strane. Par puta kad je Tomislav išao iza mene, malo je falilo da ostane bez očiju. Tako da sam zbog njegovog ismijavanja i kritiziranja moje neprofesionalne opreme odlučila kupiti novi. Ponovo smo krenuli za Arco, gdje sam već ranije uočila jedan Salewin zeleni 32-litraš. Tek smo tada spoznali da nam treba također nov, prostraniji šator, profesionalni y-kompleti za ferrate, i našlo bi se još toga, ali došli smo penjati a ne ostaviti plaće talijanima.
Inače , po ferratama smo sretali dosta ljudi i pratili smo njihovu opremu; mogu reći da je njih 90% imalo profesionalnu, opremu "iz dućana". A mi...mi smo imali komad užeta koje se račva u dva dijela , a na svakom kraju po jedan karabiner (hvala Luka). Bilo je svakakvih pogleda i komentara, no kako ne kužimo njemački nijedno od nas dvoje ( Nijemaca ima tamo najviše) nismo bili sigurni jesu li nas ismijavali ili se možda divili čime se to mi osiguravamo. Budući je cijena te opreme oko 80 EUR, možda me netko iznenadi jednim kompletom za neki od slijedećih rođendana
.
Nakon obilaska svih penjačkih trgovina, odlučila sam se za Milletov ruksak crvene boje (28 L), koji ima sve što meni treba, čak i više od toga (rain cover, predviđen je i za camelback - poznata sam kao veliki vodopija, ima dodatne kopče za famozne štapove i nekoliko bočnih džepova). Kako je glavni uzurpator i kritičar mojeg dosadašnjeg ruksaka bio Tomislav, on je novog i platio .
Nakon pražnjenja novčanika, otišli smo u mjesto Malcesine, iz kojeg smo se žičarom htjeli popesti na 1800-metarski vrh Monte Baldo i tamo napraviti još koju ferratu. Kupili smo Kompasov biciklističko-izletnički vodič baš za taj vrh, ali odustali smo od svega kad smo stigli u podnožje žičare. Na ulazu u čekaonu pisalo je da se red čeka minimum sat vremena. Budući je već bilo prošlo podne, stali smo tražiti bilo koju drugu ferratu koja je blizu i kratko traje.
Pronašli smo jednu ( Sentiero delle Vipere) koju smo stalno zaobilazili zbog po našem mišljenju neatraktivne pozicije. Naime, nalazi se s druge strane Monte Balda, znači , nije okrenuta prema jezeru Garda. Budući nam je do nje trebalo dobrih pola sata autom, a i počelo se oblačiti, odmah smo krenuli prema njoj. Odmah na početku nas je dočekalo razočaranje. Zapravo, ja sam samo produžila ravno, nisam ni registrirala znak Stop, dok je Tomislav išao detaljno čitati upozorenje koje je stajalo ispod znaka. Uglavnom, prolaz ovom stazom bio je zabranjen zbog odrona kamenja. Naravno da smo nastavili naprijed kao da ništa nismo vidjeli, ne na moj nagovor. Bila sam ljuta na Tomislava kako se bahato oglušio na izričitu zabranu. Tri smo dana uspinjali se brdima ruksaka punih opreme ako nam (ne dao Bog) zatreba - od dodatnog užeta, tika, prve pomoći, i ostalih sitnih ali bitnih penjačkih potrepština, a on bi da se igramo našim životima i da srljamo u možda veliku glupost. Ipak, kada me se pitalo vraćamo li se, nisam htjela biti ta koja kvari zabavu, pa sam samo šutke produžila. Tako smo hodali jedno pola sata, a ja sam cijelim putem molila Boga da ne baci koji kamen baš na moju glavu.
Ferrata je bila lagana, gotovo da i nije ferrata, sa par stepenica, nekoliko desetaka metara sajle, i to je to. Visina je bila taman, krenuli smo sa 1200 m.n.v. a cilj je bio na 1735 m. Stigli smo i do djela zbog kojeg je staza bila zatvorena, dva poveća kamena pala su na samu stazu. Budući sam ja bila iza Tomislava, kad je on prošao tim djelom, rekao je : baš da vidimo kako ćeš to proći. Meni je to bilo dovoljno da mi u trenu od straha posijedi još jedna vlas sa glave. Imam takvih već podosta. Kako sam ja kukavički počela jaukati, on se počeo smijati i još me jače zastrašio izjavom da bi vibracije potaknute mojim vikanjem mogle rezultirati još kojim urušavanjem. Tada, izgubivši na trenutak zdrav razum, otkopčala sam se od sajle i krenula zaobilaziti kamenje, a Tomislav je počeo vikati što radim, nek se ukopčam natrag. Ja sva prestravljena počela sam vikati : prije ću dolje skočiti nego da me poklopi neka gromada. Uglavnom, on me prestrašio a ne situacija koja me zatekla...
Tresla sam se od straha, no nekako sam se vratila na sajlu, ukopčala se i trezveno počela razmišljati kolika je vjerojatnost da se upravo u tom trenutku nešto odlomi i padne baš na mene . Nakon te komično-tragične situacije , dalje je bilo super. Nismo zatekli niti jednu zmiju ( Vipere - vrsta zmije), e još da me i to zapalo....
Prolaz kraj `na slici ne izgleda tako strašno a i ja sam malo pretjerano reagirala` odrončića
Kad smo stigli na vrh, očarao nas je ambijent, potpuno drukčiji u odnosu na prethodne dane. Beskrajni zeleni pašnjaci, opet predivni vrhovi i Milkine uzdanice sa zvonima oko vrata, zvučale su kao halubajski zvončari.
Nakon ferrate plan je bio popesti se se na vrh Bocca del creer - visina 1617 m. Trebalo nam je cca sat vremena, a onda smo se popeli na još jedan vršić - Corna Piana - 1735 m. Nakon zabilježavanja podviga fotkom, stazicom smo se počeli spuštati prema autu, a na cilju smo zbrojili da nam je za ovaj poduhvat trebalo nešto manje od 5 sati.
U kamp smo stigli oko 20 h, taman na besplatnu pizzu, paštu i sladoled. Ne znam za ostale, ali ovaj kamp svaki petak svoje goste prije odlaska časti besplatnom večerom . Koja uopće nije bila loša. To je vjerojatno bila jedna od onih extra usluga kampa od 4* koje nam kao ne trebaju, ...ali jako nam je dobro došla.
Zadnja noć u kampu...
Dan 5. - 23.07.2011.
Rano ujutro prije 7 h, probudila me kišica. Skočili smo odmah na noge i u 5 minuta spakirali sve stvari u auto. Doručkovali smo i uputili se prema Kronplatzu. Uglavnom, ideja je bila ići do Passa Gardene i ispenjati dvije ferrate (Gran Cir i Pizzes de Cir). Kad smo stigli na odredište (12h), kiša je sipila, a uz to je bilo manje od 10°C, pa sam svih 5 majica dugih rukava obukla na sebe. I iznad toga vjetrovku. I rukavice lijepe zelene boje koje služe za okopavanje vrta , zbog kojih sam kad sam ih mokre skinula, bila kao mala zelena.
Nije nam puno trebalo da onako obučeni ipak stanemo na loptu i zasjednemo nekamo u toplo, ugrijemo se (kuhanim vinom,mmm) i pričekamo pola sata da vidimo što ćemo, jer padalo je kao da baš i ne misli prestati. Prošlo je pola sata, situacija nepromijenjena. Ustali smo i odlučili otići barem do smjera da vidimo kako izgleda izbliza. Zaštitili smo sebe i ruksake, i polagano krenuli uzbrdo. Uspon je trajao nešto manje od sat vremena. Stigli smo do ferrate, obukli smo pojaseve i ostatak opreme, i ponovo se sklonili od kiše ispod jedne stijene i pozitivnim razmišljanjem prizivali sunce. Pet minuta. Deset. Petnaest. Nakon te petnaeste minute kiša je počela stvarati slapove, i tada smo definitivno odustali od svega.
Čekanje na razvedravanje
Pogled prema ferrati
Vratili smo se pokisli do auta metaforički i doslovno, presvukli se u suhu odjeću i krenuli dalje. Glavni razlog što smo se maknuli iz naše baze (Kamp Brione) bio je jer smo išli ususret ostatku društva koji se uputio na Kronplatz (mjesto Marebbe) da bi isprobali trenutno najduži Zip Line u Europi (dugačak 3 km). Kako je kiša padala cijeli dan, a mi se nismo uspjeli nikamo popesti, uputili smo se u Marebbe, ali tamo smo stigli rano, već u 17h. Čuli smo se s ostatkom ekipe , oni su tada bili u Arcu (odlučili su da idu tamo u zadnji tren , inače bi se bili svi zajedno sastali tamo) i obišli sportske trgovine koje smo im toliko nahvalili. Kako smo računali da će oni u Marebbe stići tek oko 21-22h nas dvoje smo se odvezli u susjedni Brunico napraviti jedan djir. Taman je kiša prestajala i sa svih strana do nas je počela dopirati glazba. Potrefili smo da su se taj vikend održavale dvije fešte : njihova tradicionalna gradska i festival Europski dani - nešto u vezi Europske unije. Uglavnom brdo štandova sa svakakvom hranom i pićem, i jedno sedam, osam pozornica sa različitom vrstom glazbe - od limene glazbe, do raznih lokalnih rock bandova. Atmosfera odlična. Svaki je štand vodila jedna udruga, klub ili ljudi različitih profesija (bilo je tu nogometaša, lovaca, smetlara koji su piće nudili iz kanti za smeće - opranih, nadam se...). Najviše nam je zamirisao štand sa kobasicama, svinjskim rebrima i pivom. Sjeli smo pod njihov šator i nismo se dizali dok nismo oblizali i najmanji prst, jer hrana je bila odlična. Čim smo pojeli, nazvalo nas je društvo da su već u Marebbe-u (nisu otišli do Bolzana kako su planirali, bilo je prekasno) tako da smo se odmah uputili prema njima.
Kad smo stigli na parking u centar grada, već su postavili kuhalo i spremali večeru, kad je kiša ponovo počela padati. Premjestili smo se ispod nadstrešnice jedne zgrade. Spustila se polako i noć, a mi umjesto da tražimo mjesto za spavanje, otišli smo u obližnji kafić ugrijati se. Oko 23 h smo izašli van, a kiša je bezobrazno padala. Razdvojili smo se (kombi i auto) i lunjali naokolo ne bi li našli kakvu staju, nadstrešnicu ili sl. da dignemo šatore, no uz jaku kišu i mrkli mrak nismo pronašli ništa. Vratili smo se na parking gdje smo se prvotno i našli, ja i Tomislav smo presložili stvari u Picassu i legli na pod, dok je dio iz kombija spavao vani u vrećama a ostatak se rasporedio po sjedalima .
Dan 6. - 24.07.2011.
Buđenje je bilo oko 7, skočili smo na noge da vidimo je li prognozer Luka pogodio da slijedi razvedravanje (nije!!!), i dalje je kiša padala bez prestanka. Našli smo jedan natkriveni parkić gdje smo marendali i skuhali kavu i u 9h (tada smo rezervirali termin na ZipLine-u) otišli do trgovine gdje iznajmljuju raznu skijašku opremu, iznajmljuju Segway-e i ujedno prodaju karte za Zip. Došlo nas je 49 EUR po osobi i išlo je nas četvero. Kiša je i dalje padala i pitali smo je li to problem, rekli su da je i dan prije padala cijeli dan, a oni su imali grupu od 100 ljudi!!! Koja zarada....
Ukrcali smo se u njihov Landrover i odvezli se na startnu poziciju. Sa nama su stalno bila dva dečka, jedan nas je ukopčavao, a drugi nas je na slijedećoj postaji zaustavljao. Ukupna dužina od 3 km raspoređena je na deset sajli. Na svakoj postaji smo se najprije svi izredali, i onda smo nastavili dalje jedan po jedan. Najduži dio bila je četvrta postaja s dužinom od 800 metara, a na šestoj postaji smo postigli najveću brzinu - 80 km/h. Osjećaj je bio odličan, bio je to pravi gušt. Nama četvero trebalo je cca 60 minuta da dođemo do cilja koji je bio u središtu grada.
Nakon prepričavanja doživljaja ostalima, ukrcali smo se u vozila i uputili doma. Usput smo išli do vrha Tre cime s namjerom da se odvezemo do planinarskog doma ispod samog vrha, no ulaznica je bila 22 EUR za auto, odnosno 33 EUR za kombi. S obzirom da je kiša i dalje padala i da nam je magluština priječila ikakav pogled, odustali smo i pustili uspon za neku drugu priliku. Putem smo prešli kroz Cortinu D¨Ampezo, Tolmezzo i uz kraća zaustavljanja doma stigli oko 19h.
Još malo lijepe prirode
Zajednička fotka u Cortini D´Ampezo
Suma sumarum: plan je još ove sezone vratiti se na Lago di Garda , uspeti se po još par ferrata ( Via dell´Amicizia,Sentiero Gerardo Sega i ostale) i nastaviti s ferratiranjem u doglednom budućem razdoblju.
