Marketing
Ferrate Via Slovenija - Mala mojstrovka
"Zašto u Slovenskim školama nema karte Slovenije?
Zato jer se sve vidi kroz prozor" 
Nadam se da neću uvrijediti slovensku populaciju gore navedenim, ali željela sam ovaj put blog započeti vicem jer ima ih toliko dobrih o Sloveniji, a i sama sam se uvjerila da iako nije široka, jako je visoka !! 
14.10.2011. Petak
...Još je jedan sunčani vikend pred nama. Odlučili smo ga provesti izvan naših krletki zvanim dom, i kako bi razvijali dobrosusjedske odnose i s ostalim državama izuzev Italije, ovaj smo put odlučili posjetiti dragu nam Sloveniju.
Negdje tamo usred ljeta plan je bio u desetom mjesecu uspon na Malu mojstrovku (2332 m); to je onaj isti vrh koji u travnju nisam uspjela ispenjati zbog snijega, straha, cepina, dereza i sličnih penjačkih problemčića. Ali i onaj isti vrh s čijeg sam podnožja promatrala ostale vrhove i divila se njihovoj savršenosti.
Bila sam uzbuđena što se vraćamo na "mjesto zločina" jer u ovo vrijeme snijega tamo nije još trebalo biti ( nadala sam se), ali i zato jer smo se tamo našli sa ostatkom ekipe. To su : Luka i Romina (Tomislavov brat s curom), Rominina sestra s mužem i dvije male curke. Oni su se počeli provoditi već u petak ujutro time što su posjetili jednu austrijsku tvornicu čokolade - Zotter u gradu Reigersburgu.
Ja sam na sam spomen istoimene u mislima stvorila sliku nalik onoj iz filma " Charlie i tvornica čokolade", i bila razočarana što nismo uspjeli kušati čokolade raznih okusa i formi poput one s čilijem ili čokoladnih karamela s votkom od krumpira.
Po kasnijim prepričavanjima, bilo mi je lakše što nismo išli i mi, jer nisu uspjeli probati stotine različitih okusa kako sam si ja to zamišljala; čokolade su bile zasitne, a najveći problem bio je taj što vode nije bilo ni za lijek, tako da su se ubrzo zasitili svega, i potvrdili onu staru : čega je previše , ni s kruhom nije dobro...
Ja i Tomislav smo se na put uputili u 19.30 h jer sam s posla uspjela kidnuti tek u 18.30 h. Spremanje također nismo uspjeli obaviti ranije jer nisam bila sigurna hoću li moći izostati s posla u subotu, tako da smo sve što smo trebali, obavili od 19 h - 19.30 h. Nisam čak ni zimsku jaknu imala kod kuće , pa nas je moja majčica dočekala negdje usput, ubacila sam jaknu u auto i krenuli smo put dežele.
Odmah na autocesti dočekala nas je gužva s nekih sigurno stotinjak kamiona ispred nas. Ja sam pomislila da možda štrajkaju budući na TV zadnjih dana uglavnom gledamo slične priloge, no jedna slovenska radio postaja pojasnila nam je da se radilo o težem sudaru, pa je neko vrijeme cesta bila zatvorena te nam je za udaljenost od 2 km trebalo cca 45 min. Znao je Tomislav da bi ja u koloni živčanila i psovala sve po spisku pa je on sjeo za volan i sigurno i bez većih uzbuđenja doveo nas na cilj.
U planinarski dom Koča na gozdu (1226 metara) stigli smo u 23 h. Dočekao nas je Luka jer dom zatvaraju već u 22h, pa je s vlasnicima dogovorio da će nas on pričekati.
Bili smo smješteni u istoj sobi u kojoj i prošli put, pa smo se osjećali gotovo ko doma. Čim smo stigli, spremili smo se za spavanje jer je buđenje slijedeći dan bilo u 7 h. U toku noći svako toliko čulo se neko pretrčavanje iznad naših glava, a budući smo bili u potkrovlju, radilo se o razdaljini od nekih pola metra. Bilo mi je simpatično slušati miševe ili možda nešto veće kako trče amo-tamo, kao da su se igrali skrivača, ali nisam se previše uzbuđivala oko toga i baš sam lijepo spavala čitavu noć.
15.10.2011. Subota
Odmah nakon buđenja dobili smo zabranu spomena ikakvih noćnih aktivnosti naših susjeda štakora, jer ih Melita (Rominina sestra) organski ne podnosi i na sam njihov spomen iskrivila bi facu i ježila se od gađenja.
Ujutro su se djeca (Iva, Karla i Tomislav :-)) zaigrala u tučnjavi jastuka, pa smo nakon što su završili , sišli na doručak .
Razigrana dječica
Nakon odličnog objeda, razmjenili smo opremu (zbog užurbanog spremanja, zaboravila sam uzeti svoje rukavice, pa sam posudila Rominine), i uputili se prema planiranom smjeru Vršić (1611 metara) - Hanzova pot (2332 metra). Lijepo je bilo ponovo gledati stazu kojom smo prošli, koja je još uvijek bila bez snježnog pokrivača.
Iako je prvotno bilo dogovoreno da svi zajedno krenemo na ferratu, na Vršiću je bilo dosta hladno i puhalo je, a i znali smo da je ferrata do samog vrha bila u hladu. S obzirom da su s nama ipak bile dvije curice Luka je predložio da ja i Tomislav krenemo na ferratu a oni će krenuti drugim smjerom do vrha Male mojstrovke gdje smo se svi zajedno trebali naći.
Curke spremne za uspon
Uspon do podnožja same stijene trajao je nešto manje od sat vremena. Trajalo bi to i kraće, no priznajem, ja sam usporavala tempo. Napravili smo prvih tridesetak metara, uslijedilo je skidanje jakne, nakon slijećih 10 metara skidam kapu, nešto kasnije oblačim ponovo jaknu i vadim fotić, sljedećih 5 minuta spremam aparat, ponovo skidam jaknu i usput dolazimo do daha, i tako još x3.
Par fotki prije same ferrate
Inače staza je trasirana 1928. godine od strane gorskih lovaca. Od kraja drugog svj. rata do početka 90-tih prošlog stoljeća nije se koristila, a polovicom 99` je obnovljen najveći dio ferrate. Budući je završni dio staze bio najzahtjevniji, staza je dovršena i puštena u funkciju tek polovicom 2001. ( prepisala sa web stranice http://www.hpdzanatlija-zagreb.hr/Izleti/prisojnik/PRISOJNIK.htm )
Kao što sam ranije spomenula, cijela ferrata je zbog položaja na sjevernoj strani planine čitavo vrijeme bila u hladu , pa tako i mi s njom. Fotke i nisu ispale nešto, nikako da odaberem pravu opciju; bila sam svjesna da tu moja kreativnost neće pomoći ako ne znam osnove fotografije, a nisam ih znala, tj. nekoć jesam, ali isparilo je sve van. 
Kako fotke nisu uspjevale, usredotočili smo se na sam uspon, koji je bio jako dugačak.
Tu još nema suza....
Na nekim mjestima je ipak bilo snijega i nismo ga mogli zaobići, dočekao nas je uglavnom na dijelovima gdje nismo bili osigurani pomoću sajle, već smo koristili klinove za koje smatram da su tamo postavljeni samo zbog psihološke, ne i fizičke sigurnosti. 
Ferrata i nije bila nešto zahtjevna; nas amatere je prestigao tip u kratkim rukavima i bez ikakve opreme.
Odmah me podsjetio na priču s Laga di Garde kad nam je jedan ferratist ispričao da je par dana prije nego smo stigli tamo poginuo jedan instruktor alpinizma . Prošao je kobnu ferratu sigurnih 50 puta, a taj posljednji put otišao je bez ikakve opreme. I završio kako je završio. Iako poštujem da svatko za sebe bira dozu adrenalina, smatram da se ovako ne isplati riskirati život.
Meni je ova olabavljena i odmotana sajla dovoljan adrenalin
Kad smo završili s osiguranim dijelom staze , očekivali smo ubrzo i sam cilj našeg uspona. Ali, uspinjanju nikad kraja, tj. sigurno smo nakon ferrate penjali nekih 200- 300 metara, što se meni činilo kao vječnost zbog našeg neosiguravanja. Počela me lagano loviti panika jer smo čitavo vrijeme bili na gotovo samom rubu stijene, i taj stari poznati strah nikako da mi dopusti da opušteno nastavim dalje. Taj šugavi osjećaj sve je više ispunjavao moje misli, i u jednom trenu više nisam mogla naprijed. Uspela sam se do jedne terasice teškom mukom, i priznat ću bez srama, počela se tresti ko šiba i plakati.
Mislim da sam doživjela napad panike ili možda čak i slom živaca jer jedino mi je na pameti bilo da mogu tamo poginuti i koji mi je vrag da mi se sviđa to mrcvarenje. Nakon što sam izbacila sve iz sebe, nastavila sam penjati se kao da se gotovo ništa nije desilo. 
Ubrzo smo stigli na vrh gdje nas je dočekalo sunce i nebo bez oblačića.
Tamo smo se trebali sastati s ostalima, ali negdje pri vrhu odustali su i vratili se natrag jer djevojčice više nisu imale snage .
Sva ljepota planinskih vrhova gledana odozgo
Košava, Košava, Košava.....Ovde Bonaca, Bonaca, Bonaca!
Uh, koja uživancija....
Društvo nas je pričekalo na parkingu a mi smo stigli na cilj sat vremena nakon njih. Već je počelo dosta puhati pa smo brže bolje skinuli opremu sa sebe i uputili se na Planicu.
Posjetili smo skakaonice s kojih oni luđaci-letači skaču i do 220 metara dužine. Kad sam to vidjela tada mi je ono moje cviljenje i jadikovanje izgledalo tako banalno i bespotrebno, jer ta je skakaonica bila stvarno zastrašujuća. Uspeli smo se po beskonačnom broju stepenica do samog vrha, i sigurna sam da zimi dok je skakaonica pokrivena snijegom, ona daje dojam sigurnosti i čvrstine, ali sada zbog rđavog željeza i klimavih dasaka nije bila ni blizu tome.
Pogled odozdo
Pogled odozgo
4/5-ine ženskog društva
Evo još jedan :
"Zašto na Planici nema skokova preko 250 metara?
Zato jer bi duži letovi završili u Italiji!"
Budući je već bilo kasno poslijepodne a mi od doručka gotovo da i nismo jeli, uputili smo se u dom i u sobi stali spremati ilegalni ručak. Luka i Romina su sa sobom dovukli pravu malu kuhinjicu, od kartuše do ribanog sira, tako da nam ništa nije nedostajalo.
Nakon večere spustili smo se do restorana i isprobali palačinke sa skutom i umakom od brusnice koje nam je Romina nahvalila. I stvarno, bile su tako mekane i topile se u ustima...Ne znam dal sam ikad jela bolje.
Ponovo smo se vratili u sobu, malo ćakulali i zaigrali igru u kojoj se ljepe ceduljice na čelo i svatko pogađa što stoji na njegovoj. Bilo je tu visibaba, kasica prasica, zombija... Nakon dva zabavna kruga ipak smo odlučili ići spavati jer smo se bome nahodali taj dan.
Tu su noć naši susjedi iz potkrovlja bili puno aktivniji. Jedva sam oči sklopila jer jedno je slušati komešanje životinjica iznad glave a drugo pronaći ostatke partijanja pored kreveta (čitaj:izmet). Tog smo jutra prilikom bacanja svakakvih pokrivala i jastuka po podu kod borbe jastucima primjetili da par govanaca ima na krevetu i provjerili pod kraj kreveta; čini se da su se mišeki negdje jako dobro najeli. Fujjj!
Cijelu sam noć pazila da mi usta budu zatvorena da ne bi koji četveronožac posegnuo u moja usta u potrazi za kakvim komadićem sira, u trenucima kad su bili preglasni lupkala sam po stropu da se umire, čak se i Luka probudio usred noći i viknuo da vidi velikog štakora kako hoda uz prozor po fasadi, a mi zračili sobu cijelu noć.
16.10.2011. Nedjelja
Negdje pred jutro uspjela sam zaspati a čini mi se da su tada i miševi i ostala gamad otišli na počinak jer sve je odjednom utihnulo. Nešto prije 8 ustali smo, spremili stvari i otišli na doručak. O zdravom objedu nije bilo ni govora, u 8 sati jeli smo pohani sir s pomfrijem, palačinke s čokoladom, pohani odrezak u lovačkom umaku.. bili smo gladni i trebalo nam je nešto kalorično da nas drži do povratka kući 
Na povratku smo prošli kroz Bled i Bohinj. Bled smo razgledali iz auta, a na Bohinju smo stali i skuhali kavu. I da smo tražili ne bi uspjeli pogoditi poziciju. Smjestili smo se taman ispod stijene koju koriste u školi penjanja a uz to ima i kratku ferraticu. Budući smo na ovom izletu samo ja i Tomislav isprobali ferratu, ideja je bila da ostali isprobaju barem ovu kratku. Ja sam ih od dolje uslikavala jer sam zbog boli u listovima mogla samo sjesti i meditirati, i dobro da jesam jer nakon što su sišli ispalo je da i nije bila toliko jednostavna koliko je izgledala.
Nakon ferrate curice su probale penjati dva lagana smjera, ali zbog hladnoće na rukama nisu imale snage držati se za stijenu pa su ubrzo odustale. Nakon njih su Luka i Tomislav također ispenjali iste smjerove, a mi cure išle smo se slikavati oko jezera kao prave turistkinje.
Seke s tetkom
Nakon Bohinja posjetili smo još jednu slovensku ljepotu, izvor Savice. Malo uspona, malo slikavanja, i put pod noge prema Istri.
Cijela ekipa na okupu
Doma smo stigli u 19h, i moram priznati : bilo je baš zabavno. Već sad mislim koji mi je vrag bio da nasred planine plačem i razmišljam o napuštanju ovog super hobija, ali znam da je to bio jedan od histeričnih ispada svojstvenih ženama, pa na to samo odmahujem rukom i sva sretna već planiram naš slijedeći pohod!
Post je objavljen 24.10.2011. u 22:10 sati.