Ferrate Via Italija - Lago di Garda
A reci mi kamo ti NE BI išla?
To je protupitanje koje jako često postavlja Tomislav (suprug), budući na njegova spominjanja bilo kakvih destinacija, moje pitanje glasi : kada idemo?
Već je bio gotov deal da na ovogodišnji GO idemo ponovo na krstarenje potaknuti pozitivnim iskustvom sa bračnog putovanja; to je najbrži način da u otprilike tjedan dana vidiš što više gradova/država. To je baš onaj praaavi odmor... Jedina loša stvar na krstarenjima je (ukoliko si gurman kao ja i moja lošija polovica 
) da natučeš barem 2,3 kile jer si lakom i ne možeš stati na jednom desertu, već pojedeš sva tri (sve si to već platio i moraš biti vraški čvrst da se odupreš svoj toj odličnoj manjadi ). Uglavnom, najveći razlog da sam promijenila ploču bio je upravo: odlična hrana.
Prije nekoliko mjeseci smo ja i Tomislav sa njegovim bratom i curom posjetili jedan slovenski planinski vrh (Mala mojstrovka), a ja sam na pola puta odustala zbog po meni alpinističkih uvjeta (sada bi me ostatatak ekipe vjerojatno ismijao - njima je to bila gotovo turistička šetnja, ali budući su oni i speleolozi, i ropejumperi, GSS-ovci, penjači , ne smatram ih relevantnima ). Raspon razloga za odustajanje bio je poduži : strah od visine, iscrpljenost, strah od pada, korištenje rekvizita koje do tada nikad nisam ni vidjela uživo (cepini i dereze), ponovo se vraćam strahu od visina...uz sve navedeno, odustajanju je pogodovalo i to što su Tomislavove čarape bile potpuno potopljene u neadekvatnim gojzericama, pa sam sva sretna prihvatila njegov prijedlog da se vratimo do auta.
Uz sve gore navedeno, čovjek bi pomislio da se više ne želim ni približiti nekom od planinskih vrhova, kamoli popesti se na njega. Ipak, i uz odustajanje i strah, osjećaj koji je bio prisutan u meni dok smo sjedili u snijegu i obasjani suncem promatrali vrhove okolnih planina, gdje nije bilo potrebno reći nijednu riječ, neopisiv je. Zaljubila sam se u ta stjenovita visočanstva, koja u meni izazivaju strahopoštovanje i zovu me da im se iznova vraćam.
Sjećanja na te osjećaje utjecala su na odluku da mi treba nešto potpuno suprotno od prvotno planiranog. Stoga, odlučili smo posjetiti susjednu nam Italiju i razgledati je s visina, odnosno, s njenih planinskih vrhova, točnije, cilj nam je bio : Lago di Garda.
Budući je Tomislav adrenalinski frik nije mu bila dovoljno zanimljiva ideja izmučiti se hodanjem u visine, već je ideju morao malo začiniti, stoga je predložio da napravimo nekoliko ferrata - penjanje po liticama stijena sa već postavljenim osiguranjem (sajle, klinovi i stepenice koji spašavaju život u slučaju pada ili iskliznuća) za koje je uz noge i malo hrabrosti (koju još uvijek tražim) potrebno nešto penjačke opreme ( penjački pojas, kaciga, par karabinera, poželjno je imati i rezervno uže), gojzerice, mi smo imali i štapove za hodanje...
Ja iskreno nisam ni znala što bi bile te ferrate, a kad sam googlala malo po netu, informacije sam dobivala uglavnom sa stranih web stranica. Zato sam i otvorila ovaj blog, možda nekome tko se odluči na ovakav način zabave i rekreacije dobro dođe pokoja informacija.
Dan 1. - 19.07.2011.
Nakon jutarnjeg jogginga i završnog spremanja za put ( početno je bilo večer prije), krenuli smo na naš izlet u 9 h.
Budući je Tomislavov idol Mauro Corona ( talijanski penjač, pisac, umjetnik, samotnjak), odlučili smo da idemo iskušati sreću i možda ispuniti dugogodišnju Tomislavovu želju i upoznati ga. Corona živi u Ertu, mjestu blizu Vajonta, poznatom po popuštanju brane 1963. godine gdje je poginulo 2000 ljudi. Nakon 3 sata vožnje uz kraća zaustavljanja, stigli smo u to tiho mjesto,koje je davalo dojam da još uvijek ima posljedice događaja koji se desio prije 48 godina.
Uspomena na potop - da ljudi slučajno ne zaborave
Nakon kraćeg traženja pronašli smo famoznu Coroninu radionicu, zatvorenu, dočekala su nas samo njegova majstorska tesarska djela, sa desetak ostavljenih poruka podrške njegovih fanova. Posebno nam je žao bilo što ga nismo vidjeli jer smo samo za njega sa sobom ponijeli jednu bocu dobrog istarskog vina (hvala tata).
Coronina djela
Poruke fanova
Budući ja nisam nikada prolazila ovim dijelom Italije ( Tomislav je velik dio prošao biciklom), izbjegavali smo autoceste, pa smo tako prošli kraj Marmolade, Canazei-a i ostalih poznatih zimovališta, koja vidi se i ljeti profitiraju, jer ulice i ceste tih mjesta bile su prepune.
U podnožju Marmolade
Tek smo u 19 h ispred nas ugledali znak Lago di Garda, i unatoč kišurini stali tražiti kamp gdje bi postavili šator. Iako smo bili svjesni da će ta misija loše završiti, s nama dvoje - dva pokisla miša, bili smo uporni, i prošli 3-4 kampa, ali uzalud, svi su bili dupkom puni. Može me biti sram jer turistički sam radnik i znam koliko je teško pronaći ikakav smještaj u ovo doba godine, ali tražila sam spontanost, nemam se što žaliti. Kad smo dočekali mrak, odustali smo od kampiranja i ušli u prvi info punkt. Tražili smo bilo što slobodno za tu noć na tom djelu jezera ( držali smo se sjevera budući su tamo bile naše interesne točke - brda, vrhovi) jer je jug pretežito nizinski. Ljubazna gospoja odmah nas je uputila u jedan pansion s 2*, (mjesto - Limoni sul garda) što smo mi bez razmišljanja prihvatili. Smještajem smo bili zadovoljni, wc je bio izvan sobe za cijeli kat, ali koga briga, ionako je plan bio sutradan podignuti šator. Negdje...
Nakon bacanja mokrih torbi na pod, krenuli smo odmah tražiti neki izvor dobre kasne večere. Prošli smo desetak restorana, i samo nam je jedan zapeo za oko. I bome smo se najeli, hrana je bila odlična , a vino još bolje. Tek smo tada bili spremni za počinak sa iščekivanjem sutrašnjeg dana.
Dan 2. - 20.07.2011.
Jutro sam dočekala mamurna i neispavana, ne zbog konzumacije alkohola prethodne noći, već zbog nevremena i grmljavine koja me nije pustila spavati. Tomislav ništa od toga nije čuo, blago njemu što zaspe u sekundi i ne budi se do zvonjave sata, ako i tada.
Nakon obilnog doručka, zadatak nam je bio pronaći kamp i podići šator prije nego idemo u smjer. Budući se u mjestu Arco upravo održavalo svjetsko prvenstvo u penjanju na umjetnoj stijeni, naravno da su kampovi bili puni, nije bilo mjesta niti za naš 1,5-osobni šator. Išli smo tako od kampa do kampa, nadobudni se tješili da ćemo u onom sljedećem naći mjesto , i tako cca 5 puta. Kad smo vidjeli da smo iskoristili sve šanse, krenuli smo prema jugu i nabasali na kamp s 4* koji smo u početku izbjegavali jer kao nama ne treba sav taj luksuz koji dodatno podiže cijenu (tv sala, roštilj zona...), no nismo se imali šta premišljati. Bilo je slobodno par mjesta i to bez struje s tim da se auto parkira nekih 50-ak metara od parcele. Prihvatili smo sve uvjete objeručke, i svi sretni stali slagati šator , što nije bilo teško obzirom na njegove dimenzije 120*200 . Nakon što smo podigli naš dom za sljedeća tri dana, odlučili smo ponovo u Arco (udaljen 5-10 min vožnje autom), jer smo od tamo kretali u naš prvi smjer - Ferrata Colodri.
Naša rezidencija u lijepom masliniku
Uspon je započeo klasičnim planinarenjem , a nakon nekih 15-20 minuta stigli smo do prvog metra postavljene sajle. Sam ulaz bio mi je grozan s obzirom na moj strah od visine; koljena su mi počela klecati već nakon prvih par prijeđenih metara, čak je i Tomislav to primjetio iako je bio nekoliko metara ispred. Inače, ovo je bila light ferrata, a u vodičima se preporuča voditi i djecu 
. Nije bila ona uopće zahtjevna, nimalo, već je strah taj koji koči. Strah i razmišljanje : "di bi se zaustavila da sad ljosnem".
Tu sam već "na konju"
Bitno je opustiti se ( meni najteži dio) i poslušati savjet koji sam dobila : vjeruj opremi koja će ti ukoliko bude u prilici spasiti život.Uspon je trajao cca 1,5 h , od toga 1h sama ferrata.
Kraj ferrate
Pogled prema Lagu
Naravno da smo ostali zapanjeni pogledom prema jezeru Garda, ali potrošili smo i nešto energije, pa smo brže bolje potražili hladovinu da nešto prigricnemo.Silazak smo upotpunili posjetom kaštelu Arco Castello, arheološkom bogatstvu Arca. Usput smo pogledali i paralelno natjecanje žena u penjanju po identičnim paralelno postavljenim smjerovima. Užitak ih je bilo gledati kako graciozno (i nama gledateljima: bez ikakve muke) posežu za grifovima i stižu do cilja.
Bilo je 18 h kada smo se vratili u kamp, odmorili smo 10 minuta, montirali bajkove i uputili se prema jezeru. Pedalirali smo tako jedno sat vremena a onda smo okrenuli i otišli ponovo u Arco.
Proučavanje vodiča u kampu
Jedna usputna sa bike-a
Budući smo stigli nepripremljeni, a avanturisti bi rekli spontani, nismo znali kamo ćemo se popesti sutradan. U Arco smo stigli poslije 19 h, a sve su penjačke trgovine već bile zatvorene što nam je bilo čudno s obzirom da se tamo upravo održavalo svjetsko prvenstvo. Grad je bio pun penjača, a budući su preko dana trenirali i imali natjecanja, sigurno bi im svi sretni u predvečerje ostavili još koji euro. Ipak, uspjeli smo pronaći otvorenu jednu knjižaru gdje je ponuda penjačkih vodiča bila ogromna. Kupili smo jedan, Vie ferrate - Dolomiti sud, jer nam se činilo da pokrivaju najviše nama zanimljivih područja (Brenta - za neki sljedeći izlet, i Garda - trenutna pozicija). Iznenadili smo se koliko je ovaj grad svoju turističku viziju usmjerio ka penjanju (osim zatvaranja trgovina u 19 h). U svakom restoranu na TV-u vrtili su se filmovi o poznatim penjačima, restorani su prodavali prigodne majice, a i prošli smo sigurno preko 10 penjačkih trgovina. Budući smo bili na biciklima a već je prošlo 22 h, požurili smo natrag i po mrklom mraku, gotovo bez rasvjete na cesti, stigli u kamp u 23h, otuširali se i legli ko da smo ispenjali 6c mrtvi umorni, uz zadnje riječi : sutra Fausto Susatti...
Dan 3. - 21.07.2011.
Budući mi je spavanje u šatoru dosta velika nepoznanica, noć nije bila po mom guštu. Oko 3 sata morala sam na WC , a kako sam spavala s unutarnje strane (da me nebi po noći netko došao pipkati, rekao je Tomislav), i bili smo zatvoreni patentom, onako snena tražila sam izlaz. Kako ga odmah nisam mogla naći, počelo mi je faliti zraka ( ustvari, jako ga je malo i bilo unutra), i počela buditi Tomislava nek se makne, da moram van. Kad sam se vratila , spavanje poslije toga više nije bilo spavanje. Vrtila sam se oko svoje osi, budući sam jedino za to i imala mjesta, i nekako sam pred jutro uspjela usnuti, sada uz otvorena vratašca. Sat je zvonio u 7,30 h , no do 8 su nam tjelesa bila prikovana za pod. Polako smo se spremili, doručkovali, i uputili prema odredištu autom. Naravno, i njima je veliki problem nedovoljan broj parking mjesta ili bolje rečeno previše auti u odnosu na broj ljudi + turistička sezona; kružili smo jedno 15 minuta po gradu Riva del Garda i slučajno nabasali na jednu bočnu cesticu koja je od smjera udaljena jedan žablji skok. Staza kojom smo krenuli u smjer je ujedno i biciklistička i jako je atraktivna (prolazi se kroz nekoliko tunela duž jezera, sagrađenih u prvom svjetskom ratu, a objekti uz njih dobro su očuvani).
Jedan od tunela
Nakon 20-ak minuta hoda po nekada asfaltiranoj cesti, stigli smo do putokaza koji nas informira da slijedi uspon do ferrate koji traje cca 2h 20 min. Budući smo se sa 60 m.n.v. (Lago) trebali popesti na 909 m (vrh feratte) nije nam bilo svejedno, ali predivan, sunčan dan dao nam je forze. Bilo je 9 h kad smo krenuli, laganini, svakih par desetaka metara uspona imali smo pauzu, 3 litre vode mislili smo racionalno trošiti, ali nakon sat vremena uspona, i prženja na suncu, plan je bio uzaludan; žeđ nas je stisla, i popili smo gotovo cijelu bocu vode, a do početka ferrate bili smo udaljeni još sat vremena hoda.
Što smo se više penjali, sve nam se više pogled otvarao na okolna brda i vrhove, i predivno zeleno jezero; svaki pogled prema dolje počeo je i završio uzdahom : vau! Tomislav nije bio tako entuzijastičan, ali vidjelo se i na njemu da uživa. Ferrata nije bila teška, teža mi je bila dan prije ali zbog uspona od nekih 800 m i slike koja se stvarala ispod, ispred i iza nas svakih metrom sve više, odnijela je pobjedu nad onom prethodnom. Na vrhu smo se upisali u knjižicu dojmova koja se u samo mjesec dana cijela ispisala. Ova nam se ferrata također više svidjela jer smo putem sreli možda deset ljudi, dok smo dan ranije morali čekati jedni druge za prolazak dalje.
Početak onih Wow!! uzdaha
Pogled iznad Laga
Ovdje je bio zanimljiv i silazak, dan prije smo se spustili po planinarskoj stazici do grada, a ovdje smo se zbog prolaska uz samu vertikalu također morali osiguravati. Negdje na pola puta silaska ponestalo nam je vode i tada su počele naše muke. Tražili smo bilo kakav izvor, čak smo i produžili smjer radi malo tekućine (izvor je bio označen u vodiču), no vodu nismo uspjeli naći.
Silazak niz `mogli bi ih i zamijeniti` stepenice
Na cilj smo stigli u 16h 30min. Noge su nas jedva držale, dobro da smo sa sobom uzeli planinarske štapove, jedino su nas oni sprečavali da puzajući ne molimo za kap vode. Ugledali smo jedan kiosk gdje prodaju vodu i sokove, i kao da je netko isisao živote iz nas, nalijevali se tekućinom. Ostatak popodneva proveli smo laganini, ponovo u Arcu i rano otišli na spavanac.
Dan 4. - 22.07.2011.
Jutro je bilo rezervirano za kupnju ruksaka za mene. Budući smo koristili štapove za hodanje, kad nam nisu trebali, montirala sam ih na ruksak, ali kako je to običan, neplaninarski, casual ruksak, bez ikakvih dodatnih pretinaca i kopči namijenjenih za takvu opremu, štapovi su mi stršali na sve strane. Par puta kad je Tomislav išao iza mene, malo je falilo da ostane bez očiju. Tako da sam zbog njegovog ismijavanja i kritiziranja moje neprofesionalne opreme odlučila kupiti novi. Ponovo smo krenuli za Arco, gdje sam već ranije uočila jedan Salewin zeleni 32-litraš. Tek smo tada spoznali da nam treba također nov, prostraniji šator, profesionalni y-kompleti za ferrate, i našlo bi se još toga, ali došli smo penjati a ne ostaviti plaće talijanima.
Inače , po ferratama smo sretali dosta ljudi i pratili smo njihovu opremu; mogu reći da je njih 90% imalo profesionalnu, opremu "iz dućana". A mi...mi smo imali komad užeta koje se račva u dva dijela , a na svakom kraju po jedan karabiner (hvala Luka). Bilo je svakakvih pogleda i komentara, no kako ne kužimo njemački nijedno od nas dvoje ( Nijemaca ima tamo najviše) nismo bili sigurni jesu li nas ismijavali ili se možda divili čime se to mi osiguravamo. Budući je cijena te opreme oko 80 EUR, možda me netko iznenadi jednim kompletom za neki od slijedećih rođendana
.
Nakon obilaska svih penjačkih trgovina, odlučila sam se za Milletov ruksak crvene boje (28 L), koji ima sve što meni treba, čak i više od toga (rain cover, predviđen je i za camelback - poznata sam kao veliki vodopija, ima dodatne kopče za famozne štapove i nekoliko bočnih džepova). Kako je glavni uzurpator i kritičar mojeg dosadašnjeg ruksaka bio Tomislav, on je novog i platio
.
Nakon pražnjenja novčanika, otišli smo u mjesto Malcesine, iz kojeg smo se žičarom htjeli popesti na 1800-metarski vrh Monte Baldo i tamo napraviti još koju ferratu. Kupili smo Kompasov biciklističko-izletnički vodič baš za taj vrh, ali odustali smo od svega kad smo stigli u podnožje žičare. Na ulazu u čekaonu pisalo je da se red čeka minimum sat vremena. Budući je već bilo prošlo podne, stali smo tražiti bilo koju drugu ferratu koja je blizu i kratko traje.
Pronašli smo jednu ( Sentiero delle Vipere) koju smo stalno zaobilazili zbog po našem mišljenju neatraktivne pozicije. Naime, nalazi se s druge strane Monte Balda, znači , nije okrenuta prema jezeru Garda. Budući nam je do nje trebalo dobrih pola sata autom, a i počelo se oblačiti, odmah smo krenuli prema njoj. Odmah na početku nas je dočekalo razočaranje. Zapravo, ja sam samo produžila ravno, nisam ni registrirala znak Stop, dok je Tomislav išao detaljno čitati upozorenje koje je stajalo ispod znaka. Uglavnom, prolaz ovom stazom bio je zabranjen zbog odrona kamenja. Naravno da smo nastavili naprijed kao da ništa nismo vidjeli, ne na moj nagovor. Bila sam ljuta na Tomislava kako se bahato oglušio na izričitu zabranu. Tri smo dana uspinjali se brdima ruksaka punih opreme ako nam (ne dao Bog) zatreba - od dodatnog užeta, tika, prve pomoći, i ostalih sitnih ali bitnih penjačkih potrepština, a on bi da se igramo našim životima i da srljamo u možda veliku glupost. Ipak, kada me se pitalo vraćamo li se, nisam htjela biti ta koja kvari zabavu, pa sam samo šutke produžila. Tako smo hodali jedno pola sata, a ja sam cijelim putem molila Boga da ne baci koji kamen baš na moju glavu.
Ferrata je bila lagana, gotovo da i nije ferrata, sa par stepenica, nekoliko desetaka metara sajle, i to je to. Visina je bila taman, krenuli smo sa 1200 m.n.v. a cilj je bio na 1735 m. Stigli smo i do djela zbog kojeg je staza bila zatvorena, dva poveća kamena pala su na samu stazu. Budući sam ja bila iza Tomislava, kad je on prošao tim djelom, rekao je : baš da vidimo kako ćeš to proći. Meni je to bilo dovoljno da mi u trenu od straha posijedi još jedna vlas sa glave. Imam takvih već podosta. Kako sam ja kukavički počela jaukati, on se počeo smijati i još me jače zastrašio izjavom da bi vibracije potaknute mojim vikanjem mogle rezultirati još kojim urušavanjem. Tada, izgubivši na trenutak zdrav razum, otkopčala sam se od sajle i krenula zaobilaziti kamenje, a Tomislav je počeo vikati što radim, nek se ukopčam natrag. Ja sva prestravljena počela sam vikati : prije ću dolje skočiti nego da me poklopi neka gromada. Uglavnom, on me prestrašio a ne situacija koja me zatekla...
Tresla sam se od straha, no nekako sam se vratila na sajlu, ukopčala se i trezveno počela razmišljati kolika je vjerojatnost da se upravo u tom trenutku nešto odlomi i padne baš na mene . Nakon te komično-tragične situacije , dalje je bilo super. Nismo zatekli niti jednu zmiju ( Vipere - vrsta zmije), e još da me i to zapalo....
Prolaz kraj `na slici ne izgleda tako strašno a i ja sam malo pretjerano reagirala` odrončića
Kad smo stigli na vrh, očarao nas je ambijent, potpuno drukčiji u odnosu na prethodne dane. Beskrajni zeleni pašnjaci, opet predivni vrhovi i Milkine uzdanice sa zvonima oko vrata, zvučale su kao halubajski zvončari.
Nakon ferrate plan je bio popesti se se na vrh Bocca del creer - visina 1617 m. Trebalo nam je cca sat vremena, a onda smo se popeli na još jedan vršić - Corna Piana - 1735 m. Nakon zabilježavanja podviga fotkom, stazicom smo se počeli spuštati prema autu, a na cilju smo zbrojili da nam je za ovaj poduhvat trebalo nešto manje od 5 sati.
U kamp smo stigli oko 20 h, taman na besplatnu pizzu, paštu i sladoled. Ne znam za ostale, ali ovaj kamp svaki petak svoje goste prije odlaska časti besplatnom večerom . Koja uopće nije bila loša. To je vjerojatno bila jedna od onih extra usluga kampa od 4* koje nam kao ne trebaju, ...ali jako nam je dobro došla.
Zadnja noć u kampu...
Dan 5. - 23.07.2011.
Rano ujutro prije 7 h, probudila me kišica. Skočili smo odmah na noge i u 5 minuta spakirali sve stvari u auto. Doručkovali smo i uputili se prema Kronplatzu. Uglavnom, ideja je bila ići do Passa Gardene i ispenjati dvije ferrate (Gran Cir i Pizzes de Cir). Kad smo stigli na odredište (12h), kiša je sipila, a uz to je bilo manje od 10°C, pa sam svih 5 majica dugih rukava obukla na sebe. I iznad toga vjetrovku. I rukavice lijepe zelene boje koje služe za okopavanje vrta , zbog kojih sam kad sam ih mokre skinula, bila kao mala zelena.
Nije nam puno trebalo da onako obučeni ipak stanemo na loptu i zasjednemo nekamo u toplo, ugrijemo se (kuhanim vinom,mmm) i pričekamo pola sata da vidimo što ćemo, jer padalo je kao da baš i ne misli prestati. Prošlo je pola sata, situacija nepromijenjena. Ustali smo i odlučili otići barem do smjera da vidimo kako izgleda izbliza. Zaštitili smo sebe i ruksake, i polagano krenuli uzbrdo. Uspon je trajao nešto manje od sat vremena. Stigli smo do ferrate, obukli smo pojaseve i ostatak opreme, i ponovo se sklonili od kiše ispod jedne stijene i pozitivnim razmišljanjem prizivali sunce. Pet minuta. Deset. Petnaest. Nakon te petnaeste minute kiša je počela stvarati slapove, i tada smo definitivno odustali od svega.
Čekanje na razvedravanje
Pogled prema ferrati
Vratili smo se pokisli do auta metaforički i doslovno, presvukli se u suhu odjeću i krenuli dalje. Glavni razlog što smo se maknuli iz naše baze (Kamp Brione) bio je jer smo išli ususret ostatku društva koji se uputio na Kronplatz (mjesto Marebbe) da bi isprobali trenutno najduži Zip Line u Europi (dugačak 3 km). Kako je kiša padala cijeli dan, a mi se nismo uspjeli nikamo popesti, uputili smo se u Marebbe, ali tamo smo stigli rano, već u 17h. Čuli smo se s ostatkom ekipe , oni su tada bili u Arcu (odlučili su da idu tamo u zadnji tren , inače bi se bili svi zajedno sastali tamo) i obišli sportske trgovine koje smo im toliko nahvalili. Kako smo računali da će oni u Marebbe stići tek oko 21-22h nas dvoje smo se odvezli u susjedni Brunico napraviti jedan djir. Taman je kiša prestajala i sa svih strana do nas je počela dopirati glazba. Potrefili smo da su se taj vikend održavale dvije fešte : njihova tradicionalna gradska i festival Europski dani - nešto u vezi Europske unije. Uglavnom brdo štandova sa svakakvom hranom i pićem, i jedno sedam, osam pozornica sa različitom vrstom glazbe - od limene glazbe, do raznih lokalnih rock bandova. Atmosfera odlična. Svaki je štand vodila jedna udruga, klub ili ljudi različitih profesija (bilo je tu nogometaša, lovaca, smetlara koji su piće nudili iz kanti za smeće - opranih, nadam se...). Najviše nam je zamirisao štand sa kobasicama, svinjskim rebrima i pivom. Sjeli smo pod njihov šator i nismo se dizali dok nismo oblizali i najmanji prst, jer hrana je bila odlična. Čim smo pojeli, nazvalo nas je društvo da su već u Marebbe-u (nisu otišli do Bolzana kako su planirali, bilo je prekasno) tako da smo se odmah uputili prema njima.
Kad smo stigli na parking u centar grada, već su postavili kuhalo i spremali večeru, kad je kiša ponovo počela padati. Premjestili smo se ispod nadstrešnice jedne zgrade. Spustila se polako i noć, a mi umjesto da tražimo mjesto za spavanje, otišli smo u obližnji kafić ugrijati se. Oko 23 h smo izašli van, a kiša je bezobrazno padala. Razdvojili smo se (kombi i auto) i lunjali naokolo ne bi li našli kakvu staju, nadstrešnicu ili sl. da dignemo šatore, no uz jaku kišu i mrkli mrak nismo pronašli ništa. Vratili smo se na parking gdje smo se prvotno i našli, ja i Tomislav smo presložili stvari u Picassu i legli na pod, dok je dio iz kombija spavao vani u vrećama a ostatak se rasporedio po sjedalima .
Dan 6. - 24.07.2011.
Buđenje je bilo oko 7, skočili smo na noge da vidimo je li prognozer Luka pogodio da slijedi razvedravanje (nije!!!), i dalje je kiša padala bez prestanka. Našli smo jedan natkriveni parkić gdje smo marendali i skuhali kavu i u 9h (tada smo rezervirali termin na ZipLine-u) otišli do trgovine gdje iznajmljuju raznu skijašku opremu, iznajmljuju Segway-e i ujedno prodaju karte za Zip. Došlo nas je 49 EUR po osobi i išlo je nas četvero. Kiša je i dalje padala i pitali smo je li to problem, rekli su da je i dan prije padala cijeli dan, a oni su imali grupu od 100 ljudi!!! Koja zarada....
Ukrcali smo se u njihov Landrover i odvezli se na startnu poziciju. Sa nama su stalno bila dva dečka, jedan nas je ukopčavao, a drugi nas je na slijedećoj postaji zaustavljao. Ukupna dužina od 3 km raspoređena je na deset sajli. Na svakoj postaji smo se najprije svi izredali, i onda smo nastavili dalje jedan po jedan. Najduži dio bila je četvrta postaja s dužinom od 800 metara, a na šestoj postaji smo postigli najveću brzinu - 80 km/h. Osjećaj je bio odličan, bio je to pravi gušt. Nama četvero trebalo je cca 60 minuta da dođemo do cilja koji je bio u središtu grada.
Nakon prepričavanja doživljaja ostalima, ukrcali smo se u vozila i uputili doma. Usput smo išli do vrha Tre cime s namjerom da se odvezemo do planinarskog doma ispod samog vrha, no ulaznica je bila 22 EUR za auto, odnosno 33 EUR za kombi. S obzirom da je kiša i dalje padala i da nam je magluština priječila ikakav pogled, odustali smo i pustili uspon za neku drugu priliku. Putem smo prešli kroz Cortinu D¨Ampezo, Tolmezzo i uz kraća zaustavljanja doma stigli oko 19h.
Još malo lijepe prirode
Zajednička fotka u Cortini D´Ampezo
Suma sumarum: plan je još ove sezone vratiti se na Lago di Garda , uspeti se po još par ferrata ( Via dell´Amicizia,Sentiero Gerardo Sega i ostale) i nastaviti s ferratiranjem u doglednom budućem razdoblju.
