Ferrate Via Italija 2 - Lago di Garda
Budući se moji planovi najčešće izjalove, mislila sam da će onaj kojim sam završila prethodni post također propasti, no nije! Ovaj smo vikend ponovno bili na Jezeru Garda. Ovaj put u nešto većem broju, no s manje vremena na raspolaganju. S nama su bili moja sestra i njen dečko (u nastavku : njd); nije da nam prošli put nije bilo zabavno u dvoje, ali veća je fora doživjeti i podijeliti takvo iskustvo s još kime, pogotovo jer seka još nije kampirala, sram je bilo !
Iako smo mislili krenuti u petak poslijepodne, 12.08., najviše zbog one besplatne večere u kampu (još jedan pokazatelj da smo jedan pohlepan bračni par 
), ali i da odmorimo i naspavamo se prije nego krenemo u jedan teži smjer, na kraju smo odlučili krenuti u subotu ujutro zbog nekih nedovršenih poslova na našoj novogradnji.
Dan 1. - 13.08.2011.
Iz Pazina smo krenuli u 6.30 h; dok smo pokupili dječicu (čitaj : sestru i njd) bilo je već 7. Budući smo isti dan mislili nešto i ispenjati, a i povratak je bio predviđen već u ponedjeljak, ovaj smo put zaobilazili one predivne planinske cestice i išli autocestom Trst - Mestre - Vicenza - Trento. Budući je špica sezone i kod Talijana, naravno da smo upali u takvu gužvetinu da smo bili suglasni da je odluka o kretanju ovim putem bila loša. Veoma loša... Pržili smo se kao srdelice u koloni, proklinjala sam sve te tipične turiste (ja sam mali živčanko u prometu 
), ali sam brzo ušutila jer ovaj sam put ipak i ja jedna od njih .
Nakon mučnog puta koji je trajao cca 6 sati, vidjeli smo da nemamo vremena pronaći kamp ( da, da, ponovo smo išli kao slobodni umjetnici bez nekog velikog razmišljanja , tko je čuo da postoje i rezervacije...) već smo krenuli odmah na planirani smjer. I to smjer za kojeg stoji u vodiču "Estremamente difficile" - ime smjera : Ferrata Monte Albano .
Informacija o težini smjera ispod kojeg je stajala zabrana prolaska ferratom, iako na internetu ljudi pišu da nisu primjetili neke nedostatke zbog kojih bi se ona trebala zatvoriti
Od parkinga do početka ferrate trebalo nam je možda 15-20 minuta, i onda je počelo znojenje (ujedno je bilo i toplo za crknut, ali priznajem da to nije bio glavni razlog cijeđenja). Ovaj je smjer z..eban odmah na početku, kažu da je to filter i test jer tko ne može proći ovo, vjerojatno neće moći ni slijedeće izazove. Tako da smo se nas četvero na samom početku zadržali više od pola sata, dečki su to nekako i svladali, ali mi cure, ni naprijed ni nazad. Stijena je jako izlizana, vertikala, i tu je bitno svu snagu usmjeriti na ruke i povući se po sajli. Nas dvije to nismo mogle i nakon kratkog vijećanja, odlučili smo prekinuti smjer i odustati. Mission one : FAILED!!
Mislim da smo bili malo preambiciozni, misleći da ćemo ovo lako proći jer: putovali smo 6 h, tamo smo stigli usred podneva sa preko 30°C, sestra i njd ferratu vide po prvi puta, a mi ih vodimo, ne, ne, Tomislav ! nas vodi na jednu od najtežih ferrata jer smatra da smo dovoljno spremni za proći je bez nekih većih problema 
. A ha, mo`š mislit...
Malo žalosni i razočarani zbog odustajanja (ne zbog samog smjera već zbog odustajanja u globalu), na povratku do auta odlučili smo da ne idemo podići šator, već ispenjati nešto lagano i kratko budući je bilo 15 h, a željeli smo korisno ispuniti ostatak dana.
Naziv smjera je Rio Salagoni, i njega smo kad smo zadnji put bili ovdje izbjegavali jer je dosta lagan. Kad smo stigli na početak smjera, oduševili smo se jer njegov veći dio prolazi kroz kanjon, sa slapovima i potočićem , a budući je još uvijek pržilo, bili smo presretni jer smo čitavo vrijeme bili zaklonjeni od sunca .
Tu nisu bile nikakve veće visine, uglavnom se kretalo po stepenicama i to bočno, ne uvis, sa nešto većim korištenjem snage ruku zbog tako oblikovane stijene da je negdje bila i previsna. Ovim smjerom se ne predlaže voditi djecu zbog velikog razmaka od jedne do druge stepenice (negdje nešto manje od metra). Ferrata ima i dva dodatna bonusa, prvi je prijelaz preko kanjona po sajli kojom se uhvatiš i nogama i rukama , a drugi je prijelaz preko desetak metara dubokog kanjona hodajući po jednoj sajli, a držeći se rukama i osiguravajući se po dvije bočne sajle.
Par se odlučio malo osvježiti
Bilo nam je drago što su sestra i njd bili oduševljeni smjerom nakon onog početnog mučenja.
Ferratu smo završili oko 18 h, pa smo ja i Tomislav, kao pravi domaćini, mladi par odveli u razgledavanje Arca. Do 19 h smo švrljali sportskim trgovinama, a onda se uputili prema kampu Brione, uvjereni da ćemo ponovo bez problema ubosti jednu parcelu bez struje, kao prošli put.
Ovaj put nismo bili te sreće, bili su puni, kao i ostalih 10-ak kampova (imali smo katalog smještajne ponude ovog djela jezera) koje smo iz auta nazvali da ne gubimo vrijeme tražeći ih. Budući se počelo mračiti, a ovaj put nam se nije dalo trošiti za neke pansione, hostele, donijeli smo odluku ukoliko kamp koji smo slijedeći namjeravali provjeriti nema mjesta, kampiramo `na divlje` negdje u blizini vode, barem toga ima tamo na pretek.
Udaljili smo se dosta od najsjevernije točke Laga, jer smo znali da što se više odmičemo, veća je vjerojatnost da ćemo nešto i naći. Kamp smo ubrzo pronašli (mjesto Pietramurata , ime kampa Daino), i budući nam je moral oko pronalaska legalnog noćenja pomalo pao, bili smo sigurni da će Tomislav doći s lošom viješću. U trenu je uletio u auto i rekao : vozi naprijed za ovim prdekalom. Slijedili smo čovjeka na motorinu i dovezao nas je na našu ogromnu parcelu. Mogao je tamo stati kamper, dva šatora, i možda čak još jedan auto. Eto, tako veliku.
Kao što sam već rekla, seka nikada nije kampirala pa nije imala ni šator; tako da nas je Luka opet spasio s jednim posuđenim, većim od našeg Salewinog, mislim da je za tri osobe. Ja sam računala da ćemo ovaj put spavati kao gospoda u malo većem šatoru, njihovom, no gospođica seka ga je odmah prisvojila , jer njenim riječima : preveliki bi šok bio odmah, prvi put spavati u tako malom . Lisica jedna....
Uglavnom, složili smo te šatore, istuširali se, večerali sendviče namjenjene za smjer koje da je netko trebao identificirati onako jadne izubijane i zgnječene (zbog stalnog vađenja i spremanja opreme, fotića, vode), ne bi znao je li to kruh ili neka splačina, stoga smo im skratili muke i smazali ih. U vodiču smo još jednom provjerili smjer planiran za sutra, i uzbuđeno utvrdili da ćemo napokon ispenjati ferratu propuštenu prošli put
: Ferrata Via dell`Amicizia - u vodiču označenu kao srednje težine - ferrata difficile.
Dan 2. - 14.08.2011.
Kakvi neotesanci sve postoje na ovom svijetu. U 6 h počela su nabijanja, lupanja vratima automobila, šuškanje najlona, smijanje, i ostale aktivnosti koje su prešutno (a možda to i stoji negdje u kućnom redu kampa) zabranjene tako rano dok oko tebe spavaju nepoznati ljudi. Vjerujem da su se dotični gosti toliko opustili na godišnjem odmoru da su se osjećali kao doma, ali baš toliko... U polusnu smo se nadali da će svi ti zvukovi prestati i da ćemo još malo odspavati prije pravog buđenja, no uzalud, nikako nismo uspijevali. U 6.30 h smo napokon ustali, nedoličnih nije bilo više na vidiku, nešto sitno smo pojeli i krenuli prema Riva del Garda, upecali ono isto parking mjesto kao i za ferratu Fausto Susatti od prošlog puta, jer se dio staze poklapa.
Priprema improviziranog stola u podnožju feratte Che Guevara
Uspon do same ferrate bio je strm, prvi dio kroz šumarak u hladu, a kasnije s dosta neosiguranih dijelova ( ja bi na više mjesta obavezno postavila osiguranje) ali vjerojatno je i to jedan od razloga zašto ferrata nije kategorizirana kao `lagana`. Higlight ove ferrate bile su ljestve , i to jedne od 40 metara i druge od 70m. Tu je bila važnija psihička prisebnost od fizičke snage, jer negdje su stepenice bile izuvijane od padanja kamenja po njima, visile su u jednu stranu, malo su bile i rđave, svako toliko čulo se neko škripanje, ali prošla sam to bez ikakvih problema i bez nekog , začudo, većeg straha.
Pogled prema 40-metarskim ljestvama
Pogled sa 70-metarskih ljestava koje ovdje uopće ne izgledaju tako visoke, ali toliko su visoke da sam imala zadatak izbrojati točan broj stepenica, i negdje na pola puta sam se izgubila
Tomislav na gotovo samom vrhu ferrate
Nakon stepenica još smo se malo trebali uspinjati do samog vrha, čak smo i fulali stazu (kasnije nas je jedan talijan prosvijetlio) i došli smo do jednog dijela zbog kojeg sam bila u stanju po istom putu kojim smo prošli vratiti se natrag, radije nego proći naprijed. Radilo se o jednoj gromadi koju nismo mogli zaobići već samo prijeći preko nje. Bez ikakvog osiguranja, na 1000 metara visine, na samoj litici ( ja još uvijek smatram da smo i tu fulali put, ali nikako nismo mogli naći drugi prolaz). Tomislav je imao rezervno uže za takve slučajeve, ali tvrdio je da se može proći. Da mi se samo malo poskliznulo, da sam napravila krivi korak sakupljali bi moje dijelove negdje podno planine . A koji me strah tek uhvatio zbog sestre i njd....Uf, kad se samo sjetim...
Uglavnom, Tomislav nas je pridržavao za komplete ukoliko bi se kome od nas slučajno poskliznulo, iako mislim da se to desilo, zbog trzaja to držanje za karabiner ne bi nam značilo puno. Naravno da smo to uspjeli proći, svi smo živi i zdravi, ali ovakav strah odavno nisam osjetila. Ubrzo smo stigli na vrh, popričali s jednim iskusnim ferratistom koji nam je i ukazao na promašeni smjer, i polako se počeli spuštati prema autu (silazak u trajanju od 2 h).
Ponovo nas je uhvatila kriza s vodom, ali smo ovaj put, za razliku od prošlog kad smo samo produžili dalje (
) uočili kafić u jednoj kuli , i odmah se smjestili na njegovu terasu uživajući u rashlađenom piću i povjetarcu koji nas je totalno opustio. Najteže od svega bilo je nastaviti, ali budući se bližilo 17 h, a dio plaža je već bio u hladu zbog sunca iza, umjesto iznad okolnih vrhova, požurili smo obaviti kupanac koji prošli put nisam stigla.
Kupanje u jezercu
Nakon kupanja osim osjećaja olakšanja, počeli smo osjećati i glad i uletili u restoran koji je imao koliko - toliko povoljne cijene. Hrana i nije bila baš nešto, ja sam dobila jedan odličan komad mesa, ali krumpire su, gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi, pržili u ulju od palačinki. Tako da sam dobila i glavno jelo i desert, sve u jednom
.
Meni je tada došla velika želja da kupimo lubenicu, a budući je bila nedjelja , a uz to gotovo 20 h, smatrali smo da nije realno očekivati da ćemo naći otvorenu voćarnu ili trgovinu . Spasilo nas je to što je špica sezone, pa smo ipak imali dovoljno sreće i uletjeli u otvoreni Lidl, gdje smo uz lubenicu kupili i par sendviča, nož, vodu , jogurte za doručak...
U kampu smo se odmah posjeli oko raščetvorene lubenice, i zaboraveći na bečku školu, ispuštali razne zvukove srčući sok, na vjerojatno gnušanje gostiju oko nas. Tek kad više nismo mogli u sebe strpati više ni komadića, otišli smo na tuširanac i 
.
Dan 3. - 15.08.2011.
U noći sam čula padanje kiše, istrčala sam iz šatora i stala pokupljati mokre ručnike koje smo ostavili po podu prethodnu večer, natopljenu odjeću koju smo stavili sušiti na improvizirani stalak i samo je bacila u predšator . Nastavila sam spavati do jutra a kiša je i dalje padala. Uživala sam u onako malom šatorčiću dok sam slušala kako kapljice udaraju o šator, i nije mi se uopće dalo dignuti.
Ponovo sam zaspala, a probudila me tišina negdje oko 8 h jer je kiša nakratko prestala. Brzo smo skupili sve stvari, ubacili ih u auto, i odlučili polako krenuti doma. Inače je plan bio ispenjati jednu kratku ferratu da se ne umorimo previše budući nam je ovo bio zadnji dan, ali vremenske prilike nisu nam dopustile ni to. Laganini smo se kretali lokalnim cestama, s još jednim ciljem prije Pazina : kebab u Trstu.
Moram napomenuti da su najčešće riječi moje sestre u ova tri dana bile : `ja to ne mogu` (usponi do početka ferrata) i `jelda da idemo na povratku u Trst na kebab`. Budući smo familija, vjerujem da je ljubav prema hrani pokupila od mene, i nisam joj to mogla odbiti. Kako je bio blagdan i uz to ponedjeljak kada su trgovine u Trstu zatvorene, Tomislav je bio uvjeren da ćemo praznih želudaca stići doma, ali smo nas troje pozitivnim razmišljanjem po planu : parkirali točno ispred ulaza, ušli u otvorenu kebabdžinicu, i uživali u već zaboravljenom okusu odličnog turskog kebaba .
Budući je dojam u odnosu na prošli posjet Lagu malo splasnuo (ipak smo ga u mjesec dana dvaput posjetili - iako i dalje smatram da je tamo predivno), mislimo da je vrijeme da krenemo dalje, pa smo putem u vodičima tražili slijedeću potencijalnu destinaciju. Za oko nam je uz ostale zapela jedna od ferrata Passa Gardene - Via brigata tridentina .
Kada, gdje i s kim - nije ni toliko bitno, ali ipak se nadam da ću odgovor imati što prije.
