ZonaOZona

Shalom, Madonna!

Tetka Elvira je umrla mirnom smrću. Vjerojatno je tako jedno vrijeme i počivala jer, ako ima Gan Edena i zagrobnog života pravednika, ona je u njemu zadovoljno likovala što je izbor za dobitnika najvećeg i tajnog obiteljskog nasljeđa pao baš na mene, njezinu mezimicu. Pri tome, nitko me ništa nije pitao.

Naime, nisam se baš osobito oduševljavala tim blagoslovom. Znala sam da moje prethodnice, žene iz obitelji Salomon, nisu puno profitirale ostavštinom. Uglavnom su vrijeme provodile u bračnim ložnicama, u znoju svom i svojih požudnih muževa, što se meni sa nepunih sedamnaest nije činilo ni malo privlačnim. Život se sastojao i od drugih stvari, činilo mi se. Ali, kao što rekoh, moj glas se nije računao pa sam ga u večer odluke stisnula i kao knedlu progutala. Teta Elvira je inzistirala da bude po njezinom. Čak je jednom, u žaru govora, laktom oborila menoru, a kap voska je pala na obraz tete Rahele (govorilo se da ga je davno prije toga bila izgubila), što je njoj, ali i ostalima, bio dovoljan znak da šute. Ipak je Elvira ta, koja posjeduje i prenosi posebna znanja i moći. Nije dolazilo u obzir da to naslijedi moja pretila sestrična Rita jer bi ih ova, po tetkinom mišljenju, koristila neumjereno, kao i sve drugo u životu. Niti moja starija sestra, Rebeka, navodno, nije bila podobna. Previše strašljiva i nesigurna, ne bi mogla donijeti odluku u pravom trenutku.

Na kraju su se sve sestre Salomon, uključujući i moju naizgled slabo zainteresiranu majku, suglasile da sam ja kao dovoljno pametna, trezvena i tek rijetko sitničava, sasvim dobar izbor.

Tako me teta Elvira uzela pod svoje. Provela sam nebrojene večeri za velikim radnim stolom pokojnog tetka ili sklupčana na podu, uz Elvirin naslonjač, slušajući o drevnim tajnama Kabale, Drva života, učeći vizualizaciju i vibriranje kroz Sefirote i vezivne staze.

Tetka bi rekla: „Eheieh“, a ja bih zavibrirala: „Eheeeieeeh“. Ili, recimo, «Yah», a ja bih uzvratila „Yaaaaahh».

Od blještavo bijelih, sivih, crnih krugova pa sve do utjelovljenja cijelog spektra boja u desetom Sefirotu, u Malkutu – koncu svih konaca, uzemljenju materije, stvorenom - prolazila bih kroz njih i vraćala se nazad.

Nikad ni jedna žena, smjerna pripadnica židovske zajednice, nije imala prigodu učiti tajne nad tajnama, Kabalu. Pra-prabaka Esthera, ljubavnica Elifasa Levija, toliko je gorljivog kabalistu i pisca opčinila svojim umijećem, da joj ovaj nije odolio. Esthera je znanje gutala u pauzama, dok je Elifas čistio svoje Sefirote od tragova njezinih sokova, unjedrila naučeno i mudro ga dalje čuvala tajnim. Nitko osim žena obitelji Salomon nije znao kakve se istine kriju pod krovom te, naizgled časne i ortodoksne židovske kuće.

Bila sam odabrana. U mojim je rukama bila buduća titula Magistre. Spoznavala sam sebe, svoje tijelo (mijenjala ga, prilagođavala), putovala prostranstvima i materijalizirala i, što je najvažnije, uživala. Jedino mi je kao mač nad glavom visjela spoznaja da ću činom udaje sve svoje znanje i umijeće koristiti isključivo u bračnoj postelji, s čovjekom kojeg mi rabin potvrdi. Mogla sam se samo nadati da neću proći kao pratetka Hana, kojoj je sudbina dodijelila Jaakova Zubera.

- Nema te kabalistice, te žene i tih čari koje su Jaakova Zubera, mogle odvući od Talmuda i nauka. – šaptalo se u krugu žena iz obitelji Salomon.

«Valjda neću baš ja biti takve sudbe?!», često bih se pitala. No, stvari nisu bile skroz izgubljene. Utješno je bilo što je uvijek preostajala mogućnost da se kroz Sefirote prolazi sam, jer mudar i ljekovit nauk Kabale kaže da je stvoreni ljubavnik intenzivniji od svakog stvarnog muškarca jer izvire iz vlastite podsvijesti. Moja je podsvijest, znala sam to oduvijek, bila na sve spremna.

Ležala bih na postelji i vodila ljubav sa muškarcem od mojih misli i želja načinjenim, sve dok ovaj ne bi svršio, a ja usisala njegovu energiju kroz Drvo života, ravno u središte sebe i tako ga rastočila, nadajući se da će jednom moj budući znati cijeniti trud koji sam uložila u sebe i svoje ljubavničko umijeće.

Teta Elvira nije računala da se vremena mijenjaju. Nije računala niti na to da sve tajne jednom to prestaju biti. Osobito nije računala na Internet.

Malo tko će priznati da je ovisan o netu. Pije koju godinu to ne bih niti ja. Net mi je služio za posao, razbibrigu, a onda je došlo sve ostalo.

Nekoliko mjeseci sam na jednom portalu pisala o Kabali pod tajnim imenom Necah, koristeći kao pseudonim naziv za sedmi Sefirot – onaj koji u sebi sadrži iskonsku i instinktivnu prirodu čovjeka: seksualnost, putenost, umjetnost, ljepotu, zavodljivost… Javila sam se na taj oglas iz čiste dosade. Novac mi nije bio osobito važan, ali lijepo je bilo znati da se može zaraditi na tako lagan način.

Ljudi su zaista glupi. Postavljali su svakakva pitanja. Kabala je nekima bila staro židovsko jelo, borilačka vještina, napitak protiv zlih čini. Bilo je i onih, doduše rijetkih, koji su ponešto o njoj i znali, a htjeli su znati daleko više. Među njima je bila i Madonna.

Isprva sam bila uvjerena da se ispod nicka krije kakva balavica, opsjednuta likom i djelom pop pjevačice, koju, usput rečeno, nisam osobito cijenila. No, svako novo pitanje sve mi je više govorilo da je Madonna interesantna i pametna, tko god da je bila.

U privatnoj pošti me je sačekalo iznenađenje. Madonna je napisala kratku poruku, tvrdeći kako je za nju najbezbolnije da se potpisuje tim poznatim umjetničkim imenom i da će se tako najbolje sačuvati njezina intima, njezina reputacija ozbiljne poslovne žene. Toliko sam smjela znati. Ništa više. Za razliku od toga, njezin interes za Kabalom je bio toliko velik da je silno željela saznati sve i odmah.

«Honorar ne predstavlja nikakav problem, a vremena ću naći», odgovorila ja na moj mail, u kojem sam joj ponudila dopisni tečaj Kabale.

Tako smo počele. Madonna i ja. Trebam li reći da nismo ni stigle do sedmog Sefirota kad smo otkrile da nas vežu i druge stvari, a ne samo Kabala? Netko poput Madonne, svakako je spadao u sfere mog interesa. Bolje rečeno, u samu žižu mog interesa. Madonna se pokazala kao pametna, strastvena i spremna na nova iskustva. Žena koja otvara, proširuje vidike pa tako i moj. Prepustila sam se.

S njom sam gorjela od želje. Naše su noći bivala prekratke uz bujice riječi, po koju obnaženu fotografiju i puno, puno strasti. Silno sam htjela živi kontakt ili da barem nabavi kameru i da je gledam dok razgovaramo, ali ona me je uporno držala na distanci, izgovarajući se mužem, djecom, obvezama i skučenim dnevnim boravkom. Toliko sam izgubila kompas da mi je svaka njezina riječ zvučala kao sama esencija istine i često sam osjećala duboku i iskrenu bol, što se, poput mene, ne može do kraja prepustiti ljubavi.

Strpljivo sam je čekala večer i minutu iza ponoći, kad smo se na netu nalazile Maria Veronica Madonna Louisa Ciccone Penn Ritchie i ja. Moja Madonna i ja.

Te večeri sam sjela pred računalo, ali moje drage nije bilo. Prolazile su minute, gotovo cijeli sat. Kroz misli su mi istom brzinom galopirale ljubomora, briga, strah i očaj. Možda je tu bio još po koji osjećaj, ali ga tako sluđena nisam mogla razabrati. Srce mi se toliko stisnulo da sam zaboravila na teta Elviru i razlog zbog kojeg sam dobila dar Kabale, na upute i zabrane, na svrhu u koju je smijem koristiti, a u koju nikako ne.

Odlučila sam učiniti po svome. Doživjeti eteričnu projekciju, odvojiti se od tijela i pojaviti na drugoj strani, u domu svoje virtualne ljubavnice. Morala sam proći kroz zidove Madonnine kuće i vidjeti što se, zapravo, zbiva. Vidjeti je barem još jednom.

Duboko sam se skoncentrirala na elektronsku adresu i nekoliko riječi iz njezine zadnje poruke. Zamislila sam jarkoljubičasti krug, veći od vlastitog tijela, i nakon desetog grlenog povika «Asiiiiaaah», našla sam se na stropu neke sobe.

Ispod mene, na trosjedu, obasjan plavičastom svjetlošću TV ekrana ležao je muškarac. Prosijed, tijela koje mi se činilo prilično zgodnim, iako je pomalo nosilo tragove godina i slabog bavljenja sportom, duboko je spavao, držeći u rukama daljinski upravljač.

«Sigurno muž», pomislila sam. Skoncentrirala sam se na sve prostorije stana i krenula u potragu, ali moje drage nigdje nije bilo.

Po povratku u dnevni boravak, kao da je osjetio moju nazočnost, muškarac je naglo skočio. Panično je pogledao na sat i upalio računalo. Vidjela sam što piše. Vidjela sam i kome piše. Vidjela sam i što mu ja, tjelesna i kilometrima daleko, odgovaram.

Sva moja Kabala je pala u vodu. Umjesto da se vratim kroz svoja ljubičasta «vrata», počela sam mantrati krive riječi i na spomen prvih slova, nađoh se usred osmog Sefirota. Materijalizirana, stropoštala sam se ravno u krilo svoje „Madonne“.

- O, Necah! – promucao je čovjek – Ponijelo me! Nisam znao kako se iščupati!

Danas, kad razmišljam o svemu što je uslijedilo poslije, znam da je dobro što nisam osvetoljubive i prgave naravi. Ljudima treba opraštati male laži. Ljudima treba dopuštati da virtualno žive tuđe živote. Nije važno zovu li se Madonna ili Guy. Važno je da jesu ono što volimo. Važno je da se volimo. A sigurna sam i da bi se Guy jako svidio mojoj učiteljici.

Toda raba, tetka Elvira.