Super su frajeri koji te natežu za nos? Ma jok!

nedjelja, 28.08.2011.

I tak.. Sjedim ja u svojoj mračnoj sobici, iliti kak ju moj tata zove ˝pušionici˝ (ovisnik sam o cigaretama, veliki :$), pušim i paralelno objašnjavam frendici na fejsu da nije dobro kaj me označila na slici na kojoj se kesim ko da sam na drogama i pričam s svojom Majom <3 na msn-u o tome da su dečki glupi. xD Nije im jednostavnije reć dal nas žele u svom životu ili nam dati onaj konačni odjeb pa da znamo krenut dalje? Nego nas natežu i muče s onim svojim toplo-hladnim spikama i te finte. Nekad je teško primiti odjeb, al kad te neko već 5 mjeseci zavlači, pa malo bi, a malo ne, vjerujte mi, lakše je čuti ono: NE! Nikad neće biti niš s nama, kreni dalje. Sretno u životu.
Možda misle da bi nas tako povrijedili, ali više nas boli i živcira ona nada. Ona nada koja te izjeda i koja ti govori: Pa možda da se potrudiš bolje..
Ma jok! Daj dude, odluči se. Il me imaš i svi sretni i zadovoljni, il me nemaš. Pa da plačem tjedan dana, tjedan dana se sprežderavam s sladoledom i čokoladama, i onda opet tjedan dana opet plačem jer sam se zdebljala ko prasica zbog nekog tam dečka kojeg se za 10 godina neću ni sjećati. Čudni su. Čudne smo i mi cure, imamo zahtjeve i prohtjeve, al mi za to imamo objašnjenje-PMS. Oni za svoje ponašanje nemaju objašnjenje. Možda bi se malo igrali pa skakali od cure do cure, al dečki, nije vam to dobro. Zar zbilja mislite, da jednog dana, kad se uozbiljite i zavolite neku curu, da će ona biti s nekim ko je još do jučer bario svaku na koju je naišao? Ne? E pa i ja mislim.
Odlučite se. Nije tolko teško. Nije tolko teško reći svoje osjećaje. Ja to najbolje znam jer sam do prije 5 mjeseci bila tzv. Ledena Kraljica koja je sve dečke tjerala da ONI JEDU SLADOLED I PLAČU (fkt, da, jedan mi je priznao. xD ). Nije tolko teško priznat sam sebi da nekog voliš. Pa daj onda, ako ga voliš, pokaži mu to. Daj da te cijeni. Uživaj u tome. Voli, i budi voljen.

| 22:43 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |

Pisanje je oduvijek bio moj način da izrazim osječaje. Ali ovag puta je drukčije. Ovaj put ništa ne mogu izraziti slovima i rečeničnim znakovima. Nejde. Mnogi mi kažu da bi trebala prestati živjeti u prošlosti. Istina. Ali nitko od tih ljudi nije primjetio da sam se nakon toga promijenila. I to u potpunosti. Jedan dan. Jedan sasvim običan dan koji je na kraju promijenio sve. Počelo je običnim prijateljskim zagrljajem, koji je meni očito previše značio. Raslo je s osmjehom i poljupcima, a u mom slučaju, završilo je (pardon- taj proces još uvijek traje) suzama u kasne noćne sate i preslušavanjem Adastra- Zašto se skrivaš. Ne mogu. Teško je. Pokušavam shvatiti zašto mi toliko znači i zašto mi je toliko stalo do nečega što i nije toliko posebno, niti najmanje savršeno. Kada će doć bar jedan dan, da ga se neću sjetiti?! NIKAD! Pa čak ni onda. Nikad mi do ničeg u životu nikad nije bilo toliko stalo. I nemogu vjerovati da sada to sve moram odbaciti, a da niti sama ne znam razlog. Da ta osoba to zna, očito bi se samo nasmijala onim savršenim i napaljujučim osmjehom, i prestao bi mariti za ovo već 20 sekundi nakon čitanja. Nebitno. Glupa sam. Ako njemu nije stalo, zašto bi meni trebalo biti? Ne znam, al je. Stalo mi je. Previše. Više nego ikad prije. Majstor sam u skrivanju osjećaja, i ne pada mi teško da sakrijem suze kad ga vidim i kad osjetim njegov pogled na sebi. Po tome kako dobro glumim, trebala bi dobiti Oscara. xD No život nije gluma. Život je stvarnost koju sami kreiramo i osmišljavamo. I ako samo jedan šav na toj našoj kreaciji pukne, ona se može popraviti, no više ne izgleda posve isto. Samo približno slično. I zato vanjština često zavarava. Ništa nije onako kako se čini da je.




Većina ljudi me mrzi. Misle da sam bezosječajna kučka kojoj nije stalo ni do čega. WRONG! I ja sam samo ljudsko biće koje ima osjećaje i kojoj je kao takvoj, sasvim normalno činiti greške. Nisam savršena, dapače, imam jako loše mišljenje o sebi. Previše pušim, previše se živciram, ali kad i učinim nešto dobro, nitko to ne primječuje i ne vidi. Zašto da se onda uopče trudim? Ionako nikome nije stalo. Jedna greška u jednom sasvim običnom danu i BUM! Tračevi se šire. Jedan kaže nešto, drugi se nadoveže, a dok trač stigne do dvadesete osobe, priča je tolko velika i prenapuhana da se i roman može napisati. Sve je to obična igra pokvarenog telefona. Da sam upola toliko loša koliko svi o meni pričaju, ne bi trenutno slušala Bella´s Lullaby, pjesmu koja je meni neka vrsta terapije za opuštanje živaca. U rozoj pidžami s Miki Mausom, i medekom u rukama i u nadi da ću zaspati i da kada se probudim, svijet neće biti tako loše i pokvareno mjesto gdje svi samo gledaju kako zgaziti jedni druge da njima samima bude bolje. U neku ruku, možda i jesam kučka, možda ne pokazujem svoje osjećaje, ali ne pokazujem ih jer ne želim biti povrijeđena. A najgore od svega je to da nisam jedina koja se trenutno tako osjeća. Ljudi su đubrad, neki su tolko velika da mi se i povraća od njih. Očito nisu zadovoljni sami sa sobom, pa pljuju po drugim i tako rješavaju svoje komplekse. Ahh. Sretno im bilo. :* Možda bi bilo bolje kad bi se prestala zamarati sa svim tim, kad bi se samo nasmijala i postala gadura kakvom me i nazivaju, tada bi očito bili zadovoljni. ;)
Cura koju neizmjerno volim i koja piše ovaj blog me naučila, da nije bitno što drugi misle o tebi, nego što ti sam misliš o sebi. Padni, ali se i uspravi, digni se, popravi krunu i kreni dalje. Nije me briga što drugi misle o meni i kakve sve gadosti pričaju, za dobrim konjem se velika prašina diže. Mrziš me? Dobro, ali svejedno si odvojio onih par minuta da istračaš osobu koju ne podnosiš. Ovo vjerojatno niko ne čita, ali ako netko slučajno naiđe na moj blog, i vidi da je u istoj situaciji kao i ja, zapamti: NIŠTA NIJE DUGOTRAJNO! I na kraju se sve nekako na savršeno nesavršen način riješi samo od sebe. U životu treba uživati, samo je jedan. Ne trebamo vrijeme gubiti na osobe koje nas ne zaslužuju i koje su nas povrijedile.